BRUTALNO ISKRENA ISPOVIJEST

Vedrana Rudan: 'Mamu su kolima Hitne odvezli u ludnicu, ocu nikada nisam oprostila što nas je zlostavljao'

ŽENA iN27.10.19, 15:34h

Vedrana Rudan: 'Mamu su kolima Hitne odvezli u ludnicu, ocu nikada nisam oprostila što nas je zlostavljao'
Vedrana Rudan odrasla je u duboko nesretnoj, disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je bilo puno nasilja, u kući u kojoj je život, kako ga opisuje - bio pakao. Rasla je uz roditelje alkoholičare, djevojčici je stup bila nona

 


Izvor: Jutarnji.hr
Piše: Karmela Devčić


Gusto pisanih dvjestotinjak stranica štiva o vlastitom životu, otvoreno, povremeno brutalno, napisala je Vedrana Rudan. Autobiografija je izašla ovih dana, naslovljena “Ples oko sunca” (VBZ).


U njoj, makar joj to moguće nije intencija, objašnjava zašto je Vedrana Rudan – Vedrana Rudan; govori što ju je formiralo, što obilježilo, objašnjava pokoje bitne vlastite izbore što ih je u životu napravila, puteve koje je birala kad se našla na raskrižju i kako se na koncu pretvorila u tu ženu šiljasta pera, britka uma i agresivna, vulgarna izričaja po kojem je, među ostalim, postala poznata, koji je odnjegovala kao vlastiti autorski izraz; crta otkud joj cinizam, ponekad i sarkazam, zašto je pristala i kako je postala dežurna aždaja od koje, čak i ako se slažu s njezinim stavovima, zbog načina na koji ih servira – zaziru.


Svašta se Vedrani Rudan dade napakirati, ali teško da bi je mogli prozvati za licemjerje. Tako je i ova autobiografija terapeutska, ne znam, doduše, koliko za samu autoricu, ali vjerujem donekle za to društvo – tranzicijsko, lopovsko, bauljajuće, ratno, postratno, kriminalno, malograđanski lažno skrupulozno, svijet i zemlju koje, govoreći o vlastitom životu, Rudan opisuje.

 

Kako je živjeti takva stava i takva jezika u društvu u kojem caruje licemjerje? “Ja ne živim među licemjerima. Živim samo s meni najdražim bićima. Moj muž, moja djeca, moja unuka, naš pas, naša mačka. S njima živim. Ostale srećem”, odvraća na pitanje.


Vedrana Rudan odrasla je u duboko nesretnoj, disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je bilo puno nasilja, u kući u kojoj je život, kako ga opisuje - bio pakao. Rasla je uz roditelje alkoholičare, djevojčici je stup bila nona.


“Mamu su kolima hitne pomoći odvezli u ludnicu. Povraćala je jetru, imala trideset kila, crna u licu i na umoru, nitko od nas nije vjerovao da će preživjeti i prestati piti. Imala je kćeri koje je nisu zanimale, posesivnu, zlu majku, muža alkoholičara kojeg nije voljela, a mogla je imati karijeru. Zašto bi prestala piti? Ja sam imala dvadeset godina i toliko sam se navikla na majku alkoholičarku da mi to više nije smetalo”, piše pri početku knjige. Majka će se, neočekivano, vratiti kao izliječena alkoholičarka, postati žena koja ni salatu neće začiniti vinskim octom.


Ipak, djecom se nije bavila. “Bila je opsjednuta zlom koje se njoj nanosi, zlo koje je ona nanosila nama nije analizirala. Sigurna sam da nas nije voljela. …Moja je majka i sestri i meni u gene ukucala osjećaj da ne vrijedimo. Sestra je bila obrazovana, tečno je govorila tri jezika, pročitala tko zna koliko knjiga, putovala je i željela više od svega da joj otac i majka priznaju da vrijedi. Nikad to nije dočekala.”
                             

 “Moja je majka iščupala kćer iz srca. Kad se sestra razboljela, bila sam u panici. Mama, mama, sestra ima rak pluća.” Tajac. “Dobro, samo se ti zbog toga nemoj uznemiravati. Tu se ništa ne može učiniti, svi ćemo jednom otići.” … Nikad nisam majci rekla kako se osjećala, je li u bolnici ili doma, pati li jako ili podnošljivo. Nije ju bilo briga. “Mama, umrla je.” Uzdah. “Isključit ću telefon da nikoga ne čujem.” Nije otišla na pogreb.


Rudan na jednom mjestu piše da je “svaki grob mjesto gdje živi peru osjećaj krivice ili traže ljubav od onih koji im je nisu dali ili je nisu mogli dati. Mrtvima sve opraštamo jer mislimo da praštanje oplemenjuje. Kako bi mene mogao oplemeniti oprost ocu? Mrzim ga mrtvog iako sam često padala u iskušenje da mu oprostim.”


Vraćam je u razgovoru na taj pasus, autorica kaže: “Ocu nikad nisam oprostila ono što je činio mojoj majci, mojoj sestri i meni. Vrijeđao nas je, tukao, ponižavao na tisuću načina. Mrtav je i zaista sam pokušavala naći u sebi snagu i oprostiti mu. Tražila sam za njega olakotne okolnosti. Neobrazovani muškarac iz patrijarhalne sredine ne može biti drugačiji. Nije istina. Nisu svi muškarci zlostavljači. Umjesto da oprostim njemu, oprostila sam sebi što mu ne opraštam. I osjećam se dobro. Neki zločini ne zastarijevaju.”


Politička naivnost


Okruglih joj je sedamdeset, unuka u kojoj uživa ima deset, kći četrdeset. Autobiografiju je pisala iz životne perspektive tih nemalih godina što ih je, užasnuta brojkom, skupila. Kontemplacija o smrti je, valjda, neizbježna.


Kaže, ni za čim ne žali, jer svaku je priliku iskoristila, za nju, tvrdi, ne vrijedi ono “prošla baba s kolačima”, jer svaku je babu s kolačima zaustavila. Ipak, čega joj je u životu ponajviše – nedostajalo? “Nedostajalo mi je ljubavi dok sam bila dijete. Moja sestra i ja odrastale smo pokraj živih roditelja bez oca i majke. Mene je, srećom, jako voljela moja nona. Moju sestru nitko nije volio. Sigurna sam da je zbog toga nesretnica rano umrla. Drago mi je što smo bile jedna uz drugu i jedna za drugu do kraja.


Mislim da je u svačijem životu ljubav najvažnija. Kad te vole roditelji, kad te vole nona i nonić, ulaziš u život s ogromnim kapitalom i nitko ti ništa ne može. Ljudi bez ljubavi veliki su nesretnici. Ja uživam danas u ljubavi muža, djece i unuke. Danas ni meni nitko ništa ne može. Nažalost, živjela sam u vremenima kad mi je svatko mogao činiti svašta. Bila sam krhko, duboko nesretno i nesigurno biće. Moja knjiga govori o tome kako nečiji život i kad loše starta može dobro završiti. Raduje me što je moj život sretan i još traje. Kud ćeš bolje.”


Ponešto pripovijeda i o vlastitoj političkoj naivnosti, kad na nekom skupu u Beču gdje su istupali razni jugoslavenski novinari na upit iz publike je li Tuđman nacionalist odgovara da - Titov general ne može biti nacionalist. Neće proći dugo a opatijski će HDZ objavit će da je treba – ubiti. Opisuje vremena u kojima su novinari Novog lista, i ne samo, jasno Novog lista, lovili lokalne “četnike”, imena javno objavljivali, stavljajući ljude na metu. “Jednom su velikim slovima objavili ime ‘četnika’ iz Bakra koji je bio ‘trgovac oružjem’ i koji želi uništiti jedinu nam Kroaciju. Javila se njegova obitelj pa su onda sitnim slovima objavili da se ispričavaju, jer gospodin nije ‘četnik’ nego hrvatski dragovoljac koji je život dao za Hrvatsku.”


Prvog muža napustila je, ostavila mu tada i djecu, koju je doduše redovito viđala i koja su dolazila kod majke; otišla je s mlađim od sebe muškarcem s kojim je i danas, trideset godina kasnije, sadašnjim joj suprugom. “… tako ste mladi, a tako velikog sina imate. Otvori se, crna zemljo. Otvori se, jebena, crna zemljo. To, pomislila sam, to je to. … Izgledamo kao jebena majka i sin. Svi nas tako vide, nitko mi to neće reći. Ostavit će me, ostavit će me, a vračara mi je rekla…”, skicira tako jedan od strahova o koji se spoticala po tom putu.


Kaže da na trgovinu s HDZ-om koju joj nude pokličari stranke, liječnik i svećenik, nije pristala, iako sad, kad vidi kako joj žive djeca – požali. “ … koji mi je kurac bio? Što nas određuje kao ljudsko biće? Odgoj? Geni? Okruženje?”


Za prvog popisa stanovništava, 1991., muž i ona izjasnili su se – Nizozemcima, za materinji jezik prijavili su – čakavski.


Država im brzo šalje novog popisivača, iz službe misle da je onaj prvi “malo popio”. Njih se dvoje tvrdoglavo opet izjašnjavaju čakavcima, Nizozemcima. Njega, pravnika, potom zovu iz Republičkog tužiteljstva, traže da “uskladi personalni karton”, jer mu je u rubrici nacionalnost pisalo Jugoslaven, a toga više, eto, nema. “Od mene nećete napraviti ni Srbina ni Hrvata jer nikad nisam bio ni jedno ni drugo.” Šef mu dobronamjerno savjetuje da se ne zeza, da napiše bilo što. … “Nakon dva dana faksom mu je dobri stari Šeks poslao otkaz uz obrazloženje da je pet godina prije u jednoj optužnici stavio zarez u petom redu, a po njihovom mišljenju trebalo je u četvrtom. Ili tako nekako”, tako su, eto, prolazili Srbi i Nizozemci.


Opisuje to doba u kojem je bilo važno spasiti glavu. I hrvatsku i srpsku. Srbi bježe iz Rijeke, iz straha od onoga što bi im se moglo dogoditi.


Nastavak teksta čitajte ovdje.


(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)



Komentari - Ukupno 6

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još