JASMIN DURAKOVIĆ: POLITIKA U DOBA RATA I MIRA (1988-2019)

Varljivo ljeto 90-te: Kad su zastave nacionalizama zalepršale iznad Bosne

Nedjeljni magazin20.10.19, 14:19h

 Varljivo ljeto 90-te: Kad su zastave nacionalizama zalepršale iznad Bosne
Naš suradnik, nakon duže pauze, nastavlja sa serijom tekstova o burnim političkim i drugim događajima u posljednjih tridesetak godina u BiH. U ovome nastavku piše o vremenu prvih demokratskih izbora u BiH '90-te i ulogom novina „Valter“ u njima

 

Prethodne nastavke feljtona "Politika u doba rata i mira 1988-2019" možete čitati ovdje.

 

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

 

Ljeto i jesen '90-te bili su obilježeni kampanjom za prve demokratske parlamentarne izbore u BiH. Rađale su se jedna za drugom nacionalne političke stranke (SDA, SDS i HDZ), ali i druge, u širokom spektru od krajnje desnice do ljevice.  Novi medijski projekti, najčešće novine, pojavljivali su se kao gljive poslije kiše. U jednom takvom, osim što sam u tome periodu već bio glavni i odgovorni urednik „Valtera“, učestovao sam i ja – bile su to regionalne novine „Potez“. Taj projekat  sam u rodnom Bugojnu pokrenuo zajedno sa dugogodišnjim novinarom „Oslobođenja“ Nijazidom Ahmićem, te književnikom i tadašnjim uspješnim videotekarom Sabahudinom Hadžijalićem.  Bile su to, zapravo, prve  zvanično prijavljene privatne novine u BiH nakon dugogodišnje komunističke stege u kojoj su mediji morali biti u vlasništvu države. 


„Potez“ je izlazio dvotjedno i imao je, obzirom da je bilo riječ o regionalnom mediju, izuzetan tiraž, oko nekih 10 hiljada prodatih primjeraka. Ali trajalo je to kratko  - samo tog ljeta i jeseni.  Novine su imale bosansko-hercegovačku uređivačku politiku i kao takve, nakon izbora na kojim su pobijedile nacionalne stranke, više nisu imale nikakve tržišne šanse. Zato smo ih morali i ugasiti. Javnost se podijelila u tri tabora – svako je tražio svoje medije i svoju istinu u njima.

 

U Sarajevu je tog ljeta bilo burno. „Valter“  je imao veliki prodati tiraž, u nekim trenucima i preko 50 hiljada primjeraka,  i svima je bilo važno šta će se pojaviti u svakom njegovom novom broju. Objavljivani su intervju sa novim liderima, intelektualcima koji su izašli iz zone svoje akademske komocije i svim sortama političkih disidententa iz emigracije. Svi su, nakon očitog pada komunističkog poretka, imali šta da kažu javnosti. I ponude svoje viđenje bolje budućnosti.


Nadvladale su nacionalne zastave i teme i njihovi junaci. 


Veliki dio javnosti nije uopće bio svjestan procesa koji se odvijao pred njihovim očima. Istraživanja javnog mnjenja najveće šanse na izborima koji su se trebali dogoditi u novembru te godine davala su SDP-u, koji je nastao iz Saveza komunista BiH, i Savezu reformskih snaga Ante Markovića, a nije u tim anketama loše stajala ni Liberalna stranka, nastala iz nekadašnjeg Saveza socijalističke omladine BiH na čelu sa Rasimom Kadićem. Međutim, lijeve i građanske stranke su na izborima doživjele težak poraz od strane nacionalnih stranaka (SDA, SDS i HDZ).


Zašto ?


Odgovor je vrlo jednostavan - zato što je tako htio narod. Višedecenijska komunistička matrica „bratstva i jedinstva“ bila je istrošena i tražila se promjena.


Kakvu smo ulogu u tome procesu odigrali mi novinari koji smo tada bili važan faktor javnosti?  Kako ko i ne baš uvijek svijetlu.


Tradicionalni mediji poput „Oslobođenja“ i TV Sarajevo bili su krajnje oprezni, jer su  bili temelji jednog društvenog sistema u raspadanju. Tadašnji urednici u tim medijima bili su  bojažljivi prema novim političkih strankama i liderima; sjećam se jednog koji nije smio dolaziti u prostorije „Bosna filma“ na Skenderiji, gdje se skupljao hercegovački ogranak buduće SDA na čelu sa Bakirom Tanovićem i Safetom Isovićem. Treba li reći kako je danas taj urednik jedan od vodećih medijskih ideologa ove stranke. 


Tog ljeta su u „Našim danima“, dotad vodećim novinama liberalne orijentacije u BiH, smijenjeni glavni urednici Fahrudin Đapo i Tihomir Loza, što je označilo i svojevrsni kraj ovih novina koje su postojale preko 40-tak godina i bile često nosilac novih i avangardnih ideja u javnom prostoru BiH.


„Valter“, kao novi medij nastao u okviru studentske zajednice Sarajeva, ali i metežu raspada komunizma, počeo je prednačiti u tom sudaru sa novim vremenom. Otvarao je tabue i davao prostor dotad proskribiranim javnim ličnostima u političkom životu BiH i tadašnje Jugoslavije. Svakodnevno su u redakciju dolazili svi oni koji dotad nisu smjeli ili oni koji su u hodu mijenjali ćurak i preko noći postali glasnogovornici novih političkih ideja i projekata. Najčešće nacionalističkih, iako su do juče bili vjerne sluge socijalističkog društva koje im je dalo sve u životu, od besplatnih stanova do vikendica na Jadranu.


Sjećam se dobro kad je u redakciju tog ljeta, zajedno sa čuvenim profesorom Pravnog fakulteta Fuadom Muhićem (poznat u javnom životu kao Fu-Mu), ušao Mate Meštrović, sin znamenitog skulpora Ivana Meštrovića. Bio je pripadnik radikalne (ustaške) emigracije i intervju za „Valter“ bio je prvi koji je ikada dao u tadašnjoj Jugoslaviji.  Naslov je sablaznuo javnost – „Pa, ima i simpatičnih Srba!“. Prije toga sablaznuo je novinara Zehrudina Isakovića i mene, nas koji smo odrasli u socijalističkom ozračju „bratstva i jedinstva“, kada smo se sreli sa jednom potpunom drugačijom i radikalnom nacionalističkom retorikom koju je zastupao Meštrović junior.

 

Kusturica je bio na mene ljut što smo ovome opskurnom tipu uopće dali prostor u novinama. Vjerovatno je bio u pravu.


Unutar intelektualnih, umjetničkih i estradnih krugova puno se nade polagalo u Savez reformskih snaga na čijem čelu u BiH su bili brojni profesori sa Fakulteta političkih nauka (Džemal Sokolović, Nenad Kecmanović, Nada Ler Sofronić, Gajo Sekulić i drugi), ali i tadašnji vodeći umjetnici Sarajeva (Emir Kusturica, Abdulah Sidran, Nele Karajlić). 


Od nas u „Valteru“ očekivalo se da budemo njihov propagandni ešalon, ali smo mi tog ljeta stali na stranu Nijaza Durakovića i njegovog SDP-a. U nekim od ranijih nastavaka ovoga štiva pisao sam više o tim razlozima, ali da ponovim glavni – mutna nam je bila politika tadašnjeg rektora Nenada Kecmanovića, koji je bio glavni ideolog ove stranke u BiH. Čvrst probosanski stav Durakovića protiv agresivnog nacionalizma Slobodana Miloševića i njegovih trabanata u BiH bio nam je naprosto bliži do ideje očuvanja Jugoslavije pod političkom čizmom tadašnjeg Beograda.

 

valter3


Zato me je ta Kecmanovića struja pokušavala čitavo ljeto smijeniti, te zbog toga je puklo nekoliko velikih prijateljstava izmeđe mene i članova redakcije i tadašnjih lidera studentske organizacije Univerziteta u Sarajevu, koji su bili na Kecmanovićevoj strani. Ti  lomovi bili su bolni i preteča svih onih koji su došli '92, kada su zapucali topovi i tenkovi oko Sarajeva.
Tog  ljeta pokušali su mi podvaliti neku ilustraciju urađenu na račun skupa Saveza reformskih snaga na Kozari, koja je trebala poslužiti kao povod za smjenu redakcije, ali je Adil Zulfikarpašić putem svojih obavještajnih kanala saznao za to i u posljednjem trenutku smo to izbjegli. Spornu ilustraciju izbacili smo iz novina tokom noći kada je štampan „Valter“.


Istovremeno, bilo je to lijepo doba za nas u „Valteru“. Imali smo ogroman tiraž koji se prodavao na ulicama i sefovi redakcije bili su puni keša. Naprosto, niko nije kontrolirao tokove rada jedne studentske novine i fino se od toga moglo živjeti.  Za današnje novinare blagodeti koje smo mi tada uživali gotovo pa da su i nezamislive.


Bila je to ta čuvena godina Markovićevih ekonomskih reformi i novca je bilo na sve strane. Putovalo se puno po bivšoj Jugi  ali i Evropi. Dovodili smo kolege iz drugih medija u Sarajevo i predstavljali njihov rad. Tako smo prvi doveli grupu novinarskih luđaka koji su upravo razvijali „Feral Tribune“ u Splitu, ali i pratili promocije knjige pjesama Arsena Dedića Bore Čorbe.


„Valter“ je tada bio i dio umjetničke scene Sarajeva, u njemu su pisali brojni tada mladi, danas afirmirani pisci poput Aleksandra Hemona i Miljenka Jergovića, ali i umjetnici okupljeni oko umjetničkih grupa kao što je bilo tadašnje „Zvono“. 

 

valter5


Za „Valter“ je pisao i moj gazda Ilija Ladin, kod kojeg sam u to vrijeme stanovao. Imao je rubriku „Sedam dana bosanskog konja“, neku vrstu alegorijske satire u kojoj je veliki pjesnik izažavao svoju strepnju pred burne događaje u BiH: Ladinu je, kao siročetu koje je preživjelo pakao Drugog svjetskog rata u Bosanskoj krajini, bilo jasno šta može uslijediti u Bosni. Kasnije smo Ladin i ja, u suradnji sa likovnim umjetnicima Almom Suljević i Veskom Gagovićem (ovogodišnji predstavnik Crne Gore na Bijenalu likovne umjetnosti u Veneciji), u „Zvonu“ imali multimedijalni umjetnički performance „Godinu dana bosanskog konja“.

 

Te godine ,uporedo sa radom u „Valteru“, počeo sam raditi u tadašnjoj filmskoj kući „Bosna film“, koju je vodio reditelj Bakir Tanović. „Bosna film“ je tih godina snimala igrane filmove „Kuduz“ Ademira Kenovića, „Seks, partijski neprijatelj broj 1“ Dušana Saboa i „Belle Epoque“ Nikole Stojanovića, animirane filmove Nedžada Begovića, Midhata Ajanovića, Darka Predanića i drugih, ali i razne pomotivne dokumentarne filme. 

 

jasmin-i-ladin


U jednom takvom sam i  ja  radio - dokumentarni film „Ajvatovica“ za Islamsku zajednicu. Bio je to, nakon desetina filmskih kritika objavljenih u novinama, moj prvi profesionalni angažman u kinematografiji. Film je radila iskusna ekipa filmskih radnika na čelu sa Tanovićem, Draganom Resnerom, Mirsadom Herovićem i drugima; tu sam bio neki pomoćni asistent zadužen za pripremu terena, ali i narativnog teksta u filmu.


Vjerska manifestacija „Ajvatovica“ bila je u komunizmu zabranjena i te godine se po prvi put obnovila u drevnom naselju Prusac, blizu Donjeg Vakufa. Bilo je fascinatno gledati hiljade vjernika koji su na konjima nahrlili u dotad zabranjeno svetište; gledajući te prizore bilo je jasno da je epoha komunizma završena i da stižu nova vremena.


Tu sam po prvi put imao priliku duže biti u društvu Muhameda Filipovića Tunje, karizmatičnog akademika kojeg su prethodno neki ekstremisti gađali kamenjem u Ajvaz Dedinoj stijeni, a sve zbog šešira koji je nosio i koji je bio dio njegovog prepoznatljivog imagea. „Demokratija“, koja je stizala u BiH,  tako je već na samome početku počela pokazivati i svoje primitivno lice, ono lice koje će točak povijesti vratiti u retrogradna vremena za koja smo mislili da su daleka prošlost. 


Prvo mi je profesor sa brda gdje se nalazi tekija Hasana Kjafije Pruščaka, derviša i prvog priznatog filozofa u BiH, rukom pokazao u pravcu Bugojna i obližnjeg brežuljka Glavice, odakle su moji, i objasnio mi u tančine čitavu genezu mog dede Ale, ali i čitave loze Durakovića. Tunjo je bio pun priča - istinitih i onih koje su to bile nešto manje, ali su imale krajnje zabavne anegdotalne detalje; zbog toga je bio izuzetno popularan u krugovima mladih novinara i intelektualaca u tadašnjem Sarajevu i BiH.  


Tu on meni reče:


- Pratim tvoj rad, Jasmine. Dobro ti to radiš. Ali, da ti na vrijeme kažem jednu važnu stvar koju moraš odmah naučiti o Bosni -  ako ne budeš cijenio sam sebe, ovdje te niko drugi neće cijeniti.


Bio je u pravu i često sam se znao vratiti ovom svojevrsnom „tunjologizmu“ koji je vrlo koristan za moj dalji put kroz život.  


I to je draž života u Bosni, mada ponekad boli. 


Samo me je na ovu gorku istinu Tunjo upozorio na vrijeme.

 

valter10

 

valter4

 

(DEPO Portal/ak)

 

 

 



Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još