Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Vojnović se u žiži javosti našao kada je protiv njega, odnosno glavnog lika u njegovom romanu, u Sloveniji pokrenut postupak zbog vrijeđanja policije. Cijela farsa, na svu sreću, brzo je okončana, najviše zahvaljujući intervenciji tamošnje ministrice unutarnjih poslova Katarine Kresal i reagiranjima umjetničkih udruženja da im se ograničava sloboda izražavanja.

Njegova knjiga “Čefuri napolje!” nakon toga je dobila prestižnu nagradu Prešernov sklad. Iako ima namjeru snimiti film prema ovom svom djelu, koje je već postalo hit na teatarskim daskama, Vojnović je prije toga zacrtao napraviti svojevrsni partizanski film “Piran - Pirano” u produkciji ARSMEDIA, o kojem govori za naš portal.

Mnogi su očekivali da ćete prvi dugometražni igrani film napraviti prema svom romanu „Čefuri napolje!“, o čemu ste i sami govorili. Kako je došlo do promjene ideje za film i zbog čega ste odlučili odložiti ekranizaciju svog romana?

Nije došlo do promjene ideje, jer ja imam film “Piran - Pirano” u planu još iz vremena dok je roman tek nastajao. U neko doba činilo se, doduše, da do tog filma neće doći. Tri puta je padao na konkursu pa sam i sam pomišljao da krenem sa filmom “Čefuri napolje!” za koji se činilo da mu je poslije dvije važne nagrade i odličnog prihvaćanja publike otvoren put ka realizaciji. Ali ja sam stvarno želio snimiti film “Piran – Pirano”, koji je u međuvremenu sazrio u meni i u koji sam od početka vjerovao. Čak su mi u nekom momentu nudili da snimim film “Čefuri napolje!” pod uslovom da odustanem od filma “Piran – Pirano”, ali nisam htio.

Prva klapa filma „Piran - Pirano“ je pala u novembru, a snimanje planirate završiti u aprilu. Da li snimanje protiče po planu, na kojim lokacijama radite i jeste li zadovoljni dosad odrađenim poslom?

Snimanje teče po planu i vrlo sam zadovoljan onime što smo do sada uradili. U decembru smo u studiju Viba film u Ljubljani snimali tri sedmice i snimili smo gotovo pola filma. Krajem marta počinjemo sa drugim dijelom snimanja i selimo se u Piran i njegovu okolicu. Ako smo u decembru snimali uglavnom intimne glumačke scene, sada nas čekaju i masovne scene sa dosta statista; to od režisera zahtjeva malo drukčiju vrstu koncentracije.

Okupili ste impresivnu glumačku ekipu, koju predvodi Mustafa Nadarević, a dio ekipe je i mladi bh. glumac Moamer Kasumović. Čime ste se vodili dok ste birali glumce za svoj film?

Teško je objasniti to što vodi režisera pri izboru glumaca, iako je baš njihov odabir jedan od važnijih zadataka u mome poslu. Mada se uvijek pokušavate osloniti na neke racionalne kriterije, pregledavate biografije i provjeravate glumački dijapazon svakog glumca na audiciji koju pravite, na kraju po meni odlučuje energija koju glumac ima ili je nema, a režiser je osjeti ili je ne osjeti. Glumac nikada ne može sasvim pobjeći od sebe i ako on privatno ne posjeduje izvjesnu energiju, vjerojatno je nećete vi vidjeti ni na filmu. A sve što režiser u biti traži je glumca sa pravom vrstom energije za svoj film. A te su stvari poprilično iracionalne i režiser nikada nije do kraja siguran u svoj izbor, a još manje može biti siguran u to da će gledaoci osjetiti tu glumčevu energiju onako kako bi to filmu i njegovoj priči odgovaralo.

Zahvaljujući Vama, nakon dugo vremena, u filmsku će se priču vratiti zaboravljeni partizani. Znači li to da ćemo nakon dugo vremena dobiti novi partizanski film? O čemu je, zapravo, Vaš film „Piran - Pirano“?

“Piran – Pirano” je film koji pokušava odgonetnuti zašto nas naša prošlost tako jako opterećuje. Film govori o susretu Talijana Antonia koji se pred smrt vraća u svoj rodni grad Piran, te Bosanca Veljka kojeg on pritom zatiče u svojoj rodnoj kući. Ispostavlja se da se to dvoje potpuno različitih ljudi sučeljavaju sa istim životnim pitanjima i dilemama. Što to u stvari čini čovjekov dom i što je to sve potrebno da bi se neko negdje osjetio svoj na svome? “Piran – Pirano” svakako nije tipični partizanski film, ali mi je za potrebe pričanja jedne priče iz sadašnjosti bilo nužno vratiti se i na sam kraj Drugog svjetskog rata i pokušati razumjeti duh tadašnjeg vremena, emocije koje su se tada rađale, a ponajviše dileme ljudi koji su bili uhvaćeni u jedan političko-povijesni vrtlog. U to vrijeme se, naime, odredila sudbina mojih junaka, a istovremeno se gradio i njihov unutrašnji svijet koji ih u mnogočemu definira i pred kraj njihovih života. No, ja ipak neću odoljeti iskušenju da malo pročeprkam po tom burnom periodu koji i danas u Sloveniji budi žučne i često neukusne rasprave, posebice zbog stvari koje su se dešavale poslije rata. Ima tu još nekih tabua koje se može obraditi.

I Vaš film prati život i sudbinu stranaca u Sloveniji – Italijana i Bosanca. Ponovo ste se odlučili za multikulturalnu i multinacionalnu priču i ekipu. Čime Vas to i dalje intrigiraju doseljenici u Sloveniji i je li se njihov status u zemlji, od objavljivanja Vašeg romana, imalo promijenio?

Ja sam rođen u multikulturnoj okolini i u njoj sam odrastao. Dijete sam mješovitog braka i ja svijet oko sebe ne mogu doživjeti nikako drugačije nego multikulturno. Meni je multikulturalnost jedina normalna, a sve ostalo su po meni devijacije, stvorene ili prirodnom izolacijom ili bolesnom političkom voljom iz ove ili one prošlosti. Budući da me devijacije baš i ne zanimaju, ja mogu svoje priče trpati samo u taj moj šareni prostor i zato me Piran i privukao.
Što se moje knjige i doseljenika u Sloveniji tiče, ja sebe nipošto ne zavaravam da je moj roman donio neke velike promjene, jer jedna knjiga ne mijenja svijet. Ali je po meni ogromno već i to da je mnogo ljudi, uz pomoć knjige ili debate koju je knjiga potakla, konačno shvatilo u kakvoj se situaciji neki od doseljenika iz njihove neposredne okoline i dan-danas nalaze. To razumijevanje pojedinih čitalaca je sve čemu sam se kao pisac mogao nadati. Ostalo je na drugima.

Kako biste ocijenili slovenačku kinematografiju? Izdvaja li država dovoljno novaca za film I jeste li Vi, uopće, zadovoljni predviđenim budžetom za Vaše ostvarenje?

Često smo opravdano kritični prema našoj kinematografiji i prema vrlo lošem sistemskom uređenju koje, eto, vlada već skoro dvadeset godina. Ali kad se stvari realno sagledaju, filmovi se, kada se snimaju, ipak snimaju u nekim za ove prostore solidnim uvjetima, dok njihov kvalitet treba promatrati kroz neko duže razdoblje. Kada se uzme u obzir produkcija zadnjih petnaest godina, onda se iz nevelikog broja uradaka može izdvojiti pet ili šest odličnih, a desetak dobrih filmova, dva velika domaća hita, a nađu se tu i nagrade s najvećih svjetskih festivala. To je za jednu tako malu kinematografiju uistinu prilično dobar rezultat.

Pišete li već novi roman ili ste se trenutno usredotočili isključivo na film?

Trenutno sam se u potpunosti posvetio filmu. U glavi imam prilično jasnu ideju romana, ali će sve to pričekati da se ova filmska priča završi.

Velika je razlika između pisanja i režiranja – prvi posao je više usamljenički, dok se drugi u pravilu oslanja na brojnu ekipu. S obzirom da imate iskustva i s jednim i drugim – šta Vam od ovoga više odgovara?

Ja sam bivši košarkaš i pristalica kolektivnih sportova, pa me zbog toga rad na filmu iznimno veseli i za mene je to definitivno puno ljepši svijet od onog usamljeničkog života pisca koji se druži samo sa svojim kompjuterom. Ali sa druge strane, literatura je prostor potpune slobode, nije to svijet u kome ovisiš o volji direktora nekog fonda ili ukusa raznoraznih komisija, ne radiš kompromise zbog visine budžeta, zbog svega i svačega. Kada imaš ideju, sjedneš i pišeš i to je nešto što mi se jako dopada. Zato ću i dalje raditi na tome da budem i pisac i redatelj.

(DEPO)