Piše: Ozren Kebo, Analiziraj.ba

Ako selektor ovogodišnjeg MESS-a naknadno ne uvrsti Milorada Dodika, tu Marinu Abramović ovdašnje politike, u redovni repertoar, publika će ostati uskraćena za vrhunski scenski ugođaj. Taj ruralni performer u svojoj izvedbi objedinjuje sve: moderni ples na žici, fundamentalna pitanja savremene egzistencije, komične obrate, egzibicionističko nesnalaženje u rašomonu koji je sam kreirao, upečatljive instalacije, nepredvidljive ispade i, što je najvažnije – tragičan kraj u kojem po pravilu nema živih.

Posljednjim performansom, odlaskom u Beograd da bi se spriječila ratna invazija Bošnjaka na Republiku Srpsku, demonstrirao je neke elemente koji su odavno prisutni u politici ali koji su, kao rijetko kad, ujedinjeni i razgolićeni u samo jednom političkom činu. I danu.

Evo da ih taksativno predstavimo:

Prvi – Sakralizacija sopstvenog političkog cilja:  Dodikova taktika nije originalna, prisutna je u politici stoljećima, ali niko je danas na ovim prostorima ne realizira s takvom strašću, ozbiljnošću i dosljednošću kao on. Prvo svoj cilj proglasiš važnijim od svega što se dešava oko tebe, onda ga brutalno namećeš protivnicima, saborcima i partnerima. Svako suprotstavljanje, po bilo kom osnovu, proglašavaš neprijateljskim činom i onda preko zaslužnih medija ubijaš do istrebljenja.

Republika Bosna i Hercegovina ne mora biti najidealniji politički okvir za državni prostor u kojem živimo, ali je legitimna politička opcija. A zalaganje za otcjepljenje i priključenje Srbiji jeste upravo to što se sad pripisuje „političkom Sarajevu“: izazivanje rata u najgrubljoj formi.

Drugi – Uskraćivanje prava drugima na sakralizaciju: Ja imam pravo na političke svetinje, vi nemate. Samo u takvoj solipsističkoj politici može se desiti da neko rezoluciju iz 2015, o secesiji, smatra legitimnim političkim obzorom, a borbu za Republiku BiH otvorenim pozivom na rat.

Treći – Milorad Dodik nije pouzdan politički partner:  Voli prevariti, tj. opozvati sve što je ikada ranije dogovoreno i postignuto. Tako je bh. put u NATO, za koji su najzaslužniji njegovi politički saborci, dezavuirao odlukom NSRS, stavivši to tijelo na pijedestal svih struktura i institucija u BiH. Tako je sad smijenio i Senada Bratića, čija je funkcija bila dio dogovora sa SDA. Tako je natjerao i opoziciju u Beograd, samo da bi tamo njeni predstavnici bili javno poniženi. Ovo bi trebali imati na umu svi budući pregovarači koji preko puta stola i sporazuma budu imali šatorskog pjevača iz Laktaša. S velikom nelagodom koristimo tu stilsku figuru, ali činjenica je da je rečeni objekt posljednjih godina imao više blistavih arija pod šatorom nego solidnih nastupa za političkom govornicom.

Četvrti – Dodik je u Beograd doslovno išao po oružanu podršku: „Danas smo predsjednika informirali o tome u nastojanju da obezbjedimo i saglasnost po tom pitanju eventualne podrške Srbije u odbrani RS“. I još: „Od Srbije smo tražili da nam pomogne u situaciji da nam je to potrebno, da nam pomogne sa stanovišta osposobaljavanja naših bezbjednosnih jedinica jer smatramo da ne trebamo biti naivni od svega toga…“

Peti – Sve Vučićeve podlosti: Dodik od kongresne rezolucije SDA pravi sopstveni politički igrokaz, što je vidljivo od prvog momenta. Imao je, međutim, nesreću da mu je loš tajming, njegovi se interesi nisu poklopili s Vučićevim. Nikad hladniji prijem u Beogradu. Obratite pažnju na jednu od uvodnih rečenica iz Informera, medijskog alter ega srbijanskog predsjednika: „Predsednik Vučić izjavio je da će Srbija uvek stajati uz RS. On je je kazao da je zabrinut zbog deklaracije SDA jer je čuo da su ljudi iz Republike Srpske zabrinuti.“ Dakle, gore ne može: „On je je kazao da je zabrinut zbog deklaracije SDA jer je čuo da su ljudi iz Republike Srpske zabrinuti“.  Time je elegantno, ali u odnosu na Dodika brutalno eliminirana bilo kakva mogućnost da se Vučić osobno izjasni o porukama sarajevskog kongresa. Nego baš ovako – on je čuo da su ovi iz Banje Luke zabrinuti. Ajde…

Šesti – Sakralizacija ima ograničen temporalni domet: Možeš o nekakvoj državotvornoj svetinji trubiti deset godina. Možeš možda i 15, ali kad razmjere gladi i beznađa prevaziđu izdržljivost masa, onda cijela priča puca. Najgore je što Dodikovu sakralizaciju nije podržao Aleksandar Vučić. Prvi čovjek Republike Srpske došao je u Beograd arlaučući da su Bošnjaci krenuli u frontalni napad na Republiku Srpsku, ali mu je prvi čovjek Srbije, pritisnut kosovskim bremenom, prvo osobno, usmenim putem, a onda i pismeno, preko Informera  poručio da mu je – obratite pažnju – mir važniji od Republike Srpske. I raspa se cijela priča u sekundi.

Sedmi – Kompletna ova politika je promašena, i na štetu srpskog naroda. Dakle, Milorad Dodik nije jedini krivac za ovakvo stanje Bosne i Hercegovine, ali je njegov doprinos ukupnom rasapu svih vrijednosti najplodonosniji. On, pa deset praznih mjesta, pa tek onda ostali.

Pri tome imajmo na umu i ovo: dvadeset i prvi vijek je vrijeme mogućnosti. Nikad još nisu postojala ovakva razvojna vremena. Danas niko, pa čak ni manji bosanskohercegovački entitet, sa svim svojim zastrašujućim nasljeđem, ne mora biti siromašan. Republika Srpska i dalje ima sposobne, obrazovane i konstruktivno profilirane ljude, ima ideje, ima kolektivni zanos koji bi mogao biti upregnut u najnaprednije i najugodnije projekte. Banja Luka kipti od energije, ali nema onog poticaja s vrha koji bi tu energiju usmjerio u konstruktivnom pravcu. Političari kreiraju sve, od ambijenta i retorike, do plata i penzija. Tanka je linija što razdvaja plodonosne lidere od namrgođenih destruktivaca koji ubijaju narod i razaraju njegovo tkivo nazadnjačkim idejama iz 19. vijeka. Kad tu liniju probaš preći na pogrešnom mjestu i arhaičnim metodama, onda od nje u hipu praviš nepremostivu provaliju. Što će reći, ne ispašta narod jer mu se najveći sin odao politici, nego što je rečeni slučaj sve političke procese poćerao pogrešnim putem.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)