Izvor: Patria
Razgovarao: Armin Aljović

Kantonalni sud u Sarajevu donio je presudu, pravosnažnu, po kojoj Goran Simić mora sarajevskom piscu i pjesniku Abdulahu Sidranu isplatiti odštetu od 1.500 KM, plus kamatu, te tu presudu objaviti javno, zbog intervjua „Nostalgija je strašno skupa bolest“ objavljen u Slobodnoj Bosni 2012. godine, u kojem, između ostalog, Simić optužuje da je “na početku rata (Sidran) napisao kolumnu…” koja je, ocijenio je Simić, bila poziv na njegov linč.

Sedam godina nakon toga Sud je ocijenio da su optužbe Simića neutemeljene, klevetničke, dok sam Sidran u intervjuu za Novinsku agenciju Patria kaže da je ta presuda za njega jedna od najtežih borbi za istinu i pravdu koju je vodio.

Otkud uopće da se nađete u jednom takvom haosu iz kojeg pokušavate iskočiti sve ove godine? Je li to bio spleti nesretnih okolnosti, neka personala osveta ili nešto treće?

- Ne bih ja to nazvao haosom. Takvo zlostavljanje pojedinca može u njemu izazvati povremena haotična mentalna stanja, ali bi on svoje bitke gubio ako bi u njima ostajao i njima se prepuštao. Ne! Zlostavljani pojedinac zna da je žrtva onoga što se naziva „nastavkom rata drugim sredstvima“ i ja sam cijelu ovu postdejtonsku epohu nazvao periodom u kojemu se događa „rat za interpretaciju nedovršenih ratova 1991-1996“. Kazao sam: „Onaj čija interpretacija pobijedi, naknadno će postati pobjednik i pisati istoriju onako kako njemu odgovara, neovisno od istine i stvarnosti. Ne bi nam bilo prvi put.“ U ovdašnjim našim mikroistorijama tako se u pravilu, a ne iznimno zbivalo. Sve je to veoma duga storija, ali je sasvim jasno da sam ja tu jedan kamenčić – u potrazi za simetrijum, u potrebi rušenja bh vrijednosti i autoriteta, naročito onih koji svoje poštovaoce imaju u svim trima ovdašnjim dominantnim etnijama. Dakle, trebalo bi da je svakom jasno: na liniji sveukupne politike našeg istočnog, pa poslije i zapadnog susjeda, nastavljeno je ono što se zbivalo od '92. do '95., ratni ciljevi se nisu promijenili, do njih se pokušava doći drugim sredstvima. Moja je malenkost u tome smislu žrtva agresorske potrebe da i u književnoj sferi nađe dovoljno jak lik koji bi u njihovoj propagandi mogao figurirati nešto kao „bošnjački pjesnik ultra-nacionalist“. Naravno da takvoga – s muslimanskim imenom i pezimenom - nisu mogli pronaći u našim amaterskim književnim kružocima, i tu je, pri odabiru, veoma važna bila moja poznatost u evropskim razmjerama.

Zašto je Vama uopće bilo toliko stalo da demantujete jedan novinski intervju, uz sve nagrade i priznanja koja ste dobili, pa čak, kako kažete sami, od 'istočnog susjeda, pa i zapadnog'?

- Mora se na te stvari gledati malo dublje. Sve ovo vrijeme – a kleveta o mome navodnom zločinačkom ponašanju u toku Rata protiv BiH na moja je leđa natovarena još 2000. godine, tekstom osim novinarke Nagorke Idrizović, u jednom našem ondašnjem uglednom dnevnom listu – ja se nisam borio za sebe, za živog Sidrana, nego za svoje potomke, i onoga Sidrana o kojemu će se, po budućim leksikonima i enciklopedijama, sklapati abecedne natuknice – kao „bilješke za vječnost“. Nisam smio dopustiti da moji potomci u svoje živote ponesu teret monstruoznih laži o njihovome ocu, djedu, opradjedu. Ja - koji sam u opsjednutom Sarajevu stotinu puta svoju glavu stavio na cijev da bih pomogao drugu, sugrađaninu, kolegi, prijatelju druge vjere i nacije, i koji sam, kao pisac, u ratu, pod Opsadom, napisao stotine stranica upravo suprotnih smislova onome što se u klevetama tvrdilo - nisam imao pravo uništiti nekoliko decenija života svojih potomaka, onoliko koliko bi trebalo da se rodi/stvori/nađe neko marljiv, istonoljubiv i mjerodavan – da obori laž koja je tolike godine živjela kao istina. Jer pitanja koja bi u futuru mojim praunucima, u nekoj Francuskoj, postavljali njihovi vršnjaci ne bi glasila: „Jeste li vi potomci onog Sidrana što je za njega neki pjesnik kazao da je 'podstrekavao na ubijanje Srba u Sarajevu 92-96' godine, u Ratu protiv Bosne?“ – nego bi se ta stvar kroz vrijeme reducira na: „Ahaaaa, vi ste potomci onog pjesnika Sidrana što je ubijao....“ Itd. Od tog idiotskog teksta Nagorke Idrizović, iz 2000. godine, preko tvrdnji kanadskog državljanina Gorana Simića, iz 2010. – preživio sam proces čiji je rezultat spoznaja da je mnogo teže živjeti pod klevetom i objedom, nego u siromaštvu i okovima.

Što se presude tiče, to je gotova stvar. Mene ne zanimaju financijalni aspekti toga postupka, zanima me društvena, javna satisfakcija, i nju sam ovom presudom dobio, i osuda nemoralnog čina jednog navodno intelektualca i pisca. No, u ovome je času veoma važno kazati i to da je naše zakonodavstvo i u toj oblasti – prepisano valjda iz anglosakskonskoga, uz pomoć loših prevodilaca i tankih pravnika – potpuno naopako postavljeno. Da biste nekoga tužili za klevetu, vi morate donijeti potrvrdu o pretrpljenim psihičkim bolovima (potpuno neulovljiva materija!) i postaviti precizan cifarski financijski zahtjev. Tužbu bez toga sudovi ne primaju! Što ti je Amerika! Reci, braco, koliko love tražiš za pretrpljenu duševnu bol pa da onda započnemo posao! Ja sam svojim advokatima pokušao objasniti da nisam pretrpio nikakvu duševnu bol od toga bilmeza (jesam od urednika koji je tu gnjusobu objavio, a znao je da se radi o teškoj izmišljotini i laži, sa strašnim posljedicama!), da me ne zanima novac nego javna društvena satisfakcija... ali na sve ove logične prigovore pravnici bespomoćno sliježu ramenima.

Mi, koji smo Vaše dugogodišnje sporenje sa kolegama iz ovdašnjih književnih asocijacija pratila takoreći 'spolja', nismo mogli slutiti da je bilo kakav novinski intervju mogao na Vas tako žestoko djelovati. Tolike godine, tolike emocije?

- Da, godine, i emocije? O tome se ne smije lagati. Prošao sam kroz pakao. Zato me Presuda – da ponovimo: pravosnažna! - veoma potresla, plakao sam, sam u sobi, pa među svojima... otelo se svakoj kontroli... Pred oči mi izlazile dvije SPOMENICE 1941. (Ibrahim Sidran, Abdulah Sidran – Jasenovac), stajale na zidu cio moj djetinji i mladalački život. U suzama pomišljao da Presudu uramim, i okačim na zid, uz njih. No, idemo dalje. Ovo nije kraj. Ako lopuži i prevaranti misle da ću ja sad u bešiku, i da ću ih ostaviti na miru – malčice se varaju. Dok dišem, upiraću prstom u Nepravdu i Zlo.

Nastavak intervjua čitajtre ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)