OČAJ BH. ŠKOLSTVA I NEMOĆ RODITELJA

'Gdje sam ja ovo zapela da nikog živog ne uzbuđuje što je mom djetetu uskraćeno osnovno obrazovanje'?!

Hronika13.09.19, 17:56h

'Gdje sam ja ovo zapela da nikog živog ne uzbuđuje što je mom djetetu uskraćeno osnovno obrazovanje'?!
Nažalost, ovo nije problem s kojim se roditelji i mališani u BiH suočavaju tek od ove godine, već se on ponavlja posljedne tri godine

 


Izvor: Azra
Piše: Lejla Bejdić

 

Prvi ponedjeljak u septembru i tradicionalno prvi dan nove školske godine, nije radosno počeo za svu djecu. Čitam portale i društvene mreže, na jednoj je fotografija i status kako 203 djece s poteškoćama u razvoju, najviše iz autističnog spektra, koja se obrazuju po programu EDUS (Edukacija za sve), jutros nisu krenula u školu.


Prva pomisao je, da živimo u 2019. godini, da obrazovanje treba biti dostupno svima, da u školu trebaju krenuti svi u isto vrijeme, a da društvena odgovornost naročito treba biti izražena, budući da je riječ o djeci, najosjetljivijoj kategoriji društva. Na koncu, i sama „Konvencija o pravima djeteta“ uči: „Dijete ima pravo da ide u školu i obrazuje se najviše što može, kako bi razvilo svoje talente i sposobnosti“.


Da spomenuta brojka ne obuhvata samo djecu predškolskog uzrasta, ukazuje FB status bh. novinarke i voditeljice Ike Ferrer Gotić u kojem istog dana objašnjava da njena 12-godišnja kćerka Tanya Ferrer nije na vrijeme krenula u školu, zbog nedostatka asistenata koji su djeci s poteškoćama u razvoju potrebni da bi mogli pratiti nastavu.


– Gdje sam ja ovo zapela da nikog živog ne uzbuđuje ni najmanje kada je mom djetetu s poteškoćama u razvoju uskraćeno osnovno ljudsko i dječije pravo, pravo na obrazovanje! Danas moje dijete nije krenulo u školu kao sva vaša djeca. Ja je nisam mogla slikati s ruksakom na leđima i hvaliti se po Facebooku: „Jao, prvi dan škole, pa što smo slatki!” – istakla je.


Nažalost, ovo nije problem s kojim se roditelji i mališani suočavaju tek od ove godine, već se on ponavlja posljedne tri godine. Aida Hrnjić iz Sarajeva, majka šestogodišnjeg Anura, autističnog dječaka, godinama se javno i srčano bori za djecu s poteškoćama u razvoju.


– U protekle tri godine gotovo se ništa nije promijenilo, još nema zakona o ranoj intervenciji, kad je riječ konkretno o djeci s poteškoćama u razvoju. Djeca mogu ići u redovnu školu, ali ona tu nemaju nikakve podrške, pritom mislim na stručnu podršku, logopeda, edukatora, psihologa i šta je djeci sve potrebno. Postoji, da tako kažem, neka nezvanična preporuka da djeca ne borave u redovnom vrtiću puno vrijeme jer nema asistenata, nema ništa u tom kontekstu. To su na sebe godinama uzimale nevladine organizacije, EDUS konkretno kad se govori o ranoj intervenciji, vrtićkoj, djeci s autizmom, također tu su i druge nevladine organizacije koje rade zaista jedan ozbiljan posao. Vlade su dolazile i prolazile, svaka je donosila neku svoju strategiju; pa je jedna donese, a druga obori, te sve ide ispočetka i dođe se do zaključka da djeca ne dobijaju ono što je njima potrebno – kaže Aida, naglašavajući da je nastava počela za djecu koja su krenula u redovno osnovno obrazovanje, dok su kod kuće ostali oni koji trebaju učiti prema programu nevladine organizacije EDUS, zbog kadrovskog kapaciteta i prostora.


Ukoliko znemari činjenicu da je majka djeteta s poteškoćama, ona, kaže, nikada u životu nije vidjela veći otpor promjeni nabolje.


– Nije mi bilo jasno zbog čega, ali sada mi je sasvim jasno da ovaj truhli sistem koji imamo služi samo sebi, uposlenima ne vrijedi mijenjati ovako loše i nakaradne zakone i ovako lošu realnost, jer bi to onda značilo da oni više ne bi mogli biti ono što jesu. Naše obrazovanje je generalno u jednom lošem stanju. Ako vam kažem da mi u Sarajevu na Pedagoškom fakultetu imamo odsjek koji usmjerava studente da budu edukatori i rehabilitatori, ali oni uče samo teorijski, nemaju praktični rad s djetetom, te takvom „stručnjaku“ ja kao mama ne bih nikada dala da radi s mojim djetetom. Zato se mi roditelji zalažemo da se to promijeni – govori Aida i pojašnjava zdravstveno stanje i razvoj svoga sina.


Prvu godinu života Anur je, priča nam, ispoljavao uobičajeno dječije ponašanje, bez ikakvih znakova odstupanja. Sve se promijenilo nekoliko mjeseci kasnije, kada je izostala njegova socijalna interakcija. Nije se odazivao na ime, nije gugutao, nije imao predgovor za tu dob, bio je veoma povučen, u svom svijetu, želio je gledati crtiće, nije volio ljude, bježao je, ne želeći boraviti u istoj prostoriji s drugima. Nakon pet godina borbe u nevladinom sektoru dječak je krenuo u redovnu školu.


Kompletnu priču čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!