Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Vrijeme je da budemo malo više Bosanci – rečenica je koju predsjednik SDA Bakir Izetbegović često ponavlja posljednjih mjeseci. U skorašnjem intervju za N1 Izetbegović je dodatno pojasnio ovaj svoj stav, rekavši da je SDA potreban iskorak ka bosanskoj stranci i da je to ispunjenje nečega što joj je u obavezi ostavio Alija.

Ovaj intervju dolazi uoči Kongresa stranke zakazanog za ovaj vikend i gdje se bira novo rukovodstvo ove stranke. Bit će to prva prilika da javnosti vidi da li i koliko predsjednik SDA misli ozbiljno kada najavljuje političku promjenu kursa najveće političke stranke u BiH.

Izetbegovićevi protivnici su ove njegove izjave već napali kao demagoški pokušaj stvaranja lažne slike o promjenama unutar SAD-a ili čak kao oblik političke borbe kako bi se uništila građanska ili lijevičarska opozicija na dijelu teritorije gdje trenutno vlada SDA.

Međutim, šta ako stvarno Izetbegović ozbiljno misli kada najavljuje otvaranje procesa u kojem će SDA od jedne uskobošnjačke postati svebosanska stranka? I na šta se misli kada se kaže „bosanska stranka“ ili „bosanstvo“?

Teren je tu krajnje delikatan. Srpski i hrvatski nacionalisti u BiH tu ideju ne mirišu i u startu je odbacuju kao kukavičije jaje, podvalu od puta do unitarne BiH pod političkom kontrolom SDA. 

Mnogo je onih u BiH, ali i van nje, koji priželjkuju državu u kojoj će „bosanski“ ili čak „bosansko-hercegovački identitet“ izaći iz dejtonske ilegale

Istovremeno, unutar samih Bošnjaka jača opcija koja želi na „svome“ teritoriju uski nacionalni ekskluzivitet i vladavinu istog nacionalnog principa koji je ozakonjen potpisom u Dejtonu, a na terenu stvoren ratom, zločinima i protjerivanjem „drugih“ sa svojih (zacrtanih) nacionalnih teritorija.

Uporedo sa ovim političkim tendencijama, koje traju već oko trideset godina na ovim prostorima, postoji i drugi politički front – to je onih 300.000 - 400.000 glasača koji redovno glasaju za ljevičarske i građanske stranke u BiH, ponajviše tamo gdje se glasno slavi ime i ponos Bosne i Hercegovine kao stoljetne državne, duhovne i kulture zajednice.

Mnogo je onih u BiH, ali i van nje, koji priželjkuju državu u kojoj će „bosanski“ ili čak „bosansko-hercegovački identitet“ izaći iz dejtonske ilegale.

Kako?

Na vrlo paradoksalan način ovdje je čak i zavnojevska maksima o BiH koja "nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska“ preko Dejtona postala instrument borbe nacionalista protiv građanskog principa. A upravo je to bilo posljednje što su komunisti na čelu sa Titom htjeli da promoviraju kada su u Mrkojić Gradu sačuvali državnotvorni karakter Bosne i Hercegovine. Njihova ideja je da BiH bude svoja, danas je u nakaradnom tumačenju Dejtona upravo najmanje svoja.

Naprosto, kontekst u kojem je stvarana Titova Jugoslavija bio je drugačiji – jezički instrumentarij građanskih prava nije bio u igri, preferiran je klasni karakter društva i države koja se stvarala.

Njihova ideja je da BiH bude svoja, danas je u nakaradnom tumačenju Dejtona upravo najmanje svoja

Bilo kako bilo, povijest ide dalje. Možda u tome treba razumijevati i poruke koje trenutno odašilja javnosti Bakir Izetbegović.

Kao jedan od učesnika burnog vremena oko Bošnjačkog sabora '93, te unutrašnje rasprave o nacionalnom identitetu države ali i jednog naroda koji je bio pred brojnim dželatima okolo, mogu da svjedočim da te odluke nisu bile nimalo lake i tu se dramatično, uz učešće velikog broja istaknutih intelektualaca, odlučivalo o manjem zlu za državu, ali za taj isti narod.

Rezultat je bio taj da nije prihvaćen ultimatum međunarodne zajednice o podjeli BiH na tri nacionalne republike, a mi smo, kako sam baš tada zapisao u jednoj novinarskoj kolumni, „zaspali kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci“.
To ime je tada prihvaćeno upravo zbog opreza, čak straha, da ne bi upotreba imena Bosanci bila shvaćena kao nametanje unitarne volje „temeljnog naroda“ drugima.

 
Sami bošnjački nacionalisti, kojih ni tada, a naročito sada, nije malo, ali i vjerska oligarhija na čelu sa tadašnjim reisom su od tada do danas razvijali koncept „bošnjaštva“ koji se vezuje isključivo uz vjerski identitet te zajednice. Ruku na srce, prihvatio je to narod, te je danas tako shvaćeno „bošnjaštvo“ postalo realnost i nešto što se teško mjenja.

No, uprkos svim ovih činjenicama koje cementiraju postojeće ustavno i političko stanje u BiH i blokaraju njen razvoj,  to ne znači da stanje ne može da se mijenja.

Nije prihvaćen ultimatum međunarodne zajednice o podjeli BiH na tri nacionalne republike, a mi smo, kako sam baš tada zapisao u jednoj novinarskoj kolumni, „zaspali kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci“

Vjerujem da to misli i zna i Izetbegović, jer je živi svjedok i učesnik ovih historijskih procesa u BiH od ratnih devedesetih do danas.

Niko ne može sporiti pravo SDA-a da mijenja svoj kurs ka bosanskoj stranci. Uostalom, ustavne kategorije zapisane u Dejtonu povrđuju prava konstitutivnih naroda, ali afirmiraju i građanski koncept društva i države. Te dvije stvari ne poništavaju jedna drugu i daju prostor za dalje političko djelovanje ka stvaranju funkconalne države u kojoj ima mjesta za sve.

Model „bosanskog indentiteta“ na koji imaju pravo svi onih koji žele BiH kao normalnu evropsku državu može se graditi na više načina.

 
Koliko će SDA sada na svome kongresu daleko ići u tome, vidjet će se i kroz kadrovsku politiku, ali i vrijednosti za koje će se zalagati nakon kongresa.

Model „bosanskog (ili bh.) identiteta" već postoji u javnom prostoru. Taj prostor se manifestira, osim kroz spektar ljudskih prava pojedinaca da svoja osjećanja i vjerovanja ispoljavaju samostalno i preko granica nacionalnog i vjerskog, kroz formu „kulturnog identiteta zajednice“.

Taj prostor slobode je naograničen, pa ga zato i treba razvijati do maksimalnih granica. Taj prostor je blizak mnogima i bez obzira da li žive u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Mostaru, Banjoj Luci ili Glamoču.

Ljudi vole pobjede, bile one sportske, kulturne ili ekonomske, i sa njima se lakše identificiraju. Zato BiH, i naročito Sarajevo kao glavni grad, trebaju biti prostor za sve koji žele da stvaraju nove vrijednosti. Te nove vrijednosti stvaraju i osjećaj zajedničkog identiteta. Uz sve različitosti koje treba shvatati kao bogatstvo.

Ljudi vole pobjede, bile one sportske, kulturne ili ekonomske, i sa njima se lakše identificiraju. Zato BiH, i naročito Sarajevo kao glavni grad, trebaju biti prostor za sve koji žele da stvaraju nove vrijednosti

 
Nema zavaravanja - ovo je trka na duge staze. Ništa se ne stvara preko noći nego radom i rezultatima unutar jedne zajednice. To je jedna od staza na putu kao zajedničkom identitetu. Zasad bih ga nazvao – meki bh. identitet. Može i sa „h“, ali i ne mora.

Ili da citriramo ponovo Izetbegovića – da budemo više Bosanci.

Na koncu, ne mislim, iako na svakog poitičara i njegove govore, treba gledati sa kranjim oprezom, da Izetbegović puca u prazno kada govori o potrebi historijskog zaokreta SDA ka bosanstvu i bosanskoj stranci. Prije, jer je imao priliku da uči od starijih od sebe, da zna da je historijski momenat za ovaj iskorak.

Treba ga ohrabriti u tome.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)