(…) Novu garnituru u vrhu piramide EU je na izbornom summitu Vijeća EU iznjedrio je konstruktivan kompromis glavnog euro-tandema – Merkel & Macron. Isti  zorno zrcali realna strahovanja od neonacističkih, centrifugalnih eskapada tzv. nove Europe – bivših članica istočnog lagera, prvenstveno mađarske i poljske eurounijske braće, usred migrantske krize. Plus, proradio je refleks europske obrane i samozaštite u svijetlu mogućih i nemogućih reperkusija nedovršene Brexit sage… - Izvod iz 4. dijela

9. Ursula von der Leyen, prva žena na vrhu Europske Unije

Unatoč padobranskom ulasku u zadnji čas na listu kandidata za poziciju #1, kao i poznatom, tijesnom skoru glasova ‘za’ bez presedana (plus 9), Ursula von der Leyen (VDL) se 17.07.o.g., na samom startu predstavila kao dobar izbor. Sa svim njenim osobnim i neupitnim euro-bundes-kvalifikacijama za taj posao.

Nova predsjednica Komisije EU (KEU) nije odgovorna za kroničan **demokratski deficit u proceduri izbora vodeće garniture u Bruxellesu, odnosno za neuspjeh tzv. spitzenkandidata vodećih grupacija u EUP – anti-karizmatičnog Manfreda Webera (EPP), ili isuviše tvrdog ljevičara Fransa Timmermansa (SDP). Kakogod, danke schön Angela, merci beaucoup Emmanuel.

VDL dolazi na čelo armije inertnih euro-birokrata (32,000!) koji su, ne samo u metropolama članica, nerijetko percipirani kao otuđeni, karikaturalni umišljenici daleko od kuće

Svojim nepatvorenim šarmom, profesionalno izbalansiranim nastupom uoči i nakon samog glasanja ‘pripitomila’ je i one najozbiljnije oponente – njemačke socijaliste, europske zelene i naročito poljske desničare (čiji glasovi su joj  u finalu donijeli kritičnu prevagu!). To sve naravno košta. Prva i najveća koncesija VDL je u vidu najave nedodirljivog ‘prava na inicijativu’ europarlamentaraca t.j. spremnosti nove KEU da postupa i djeluje po svakoj usvojenoj rezoluciji tog visokog doma. Nota bene: do jučer, KEU je imala ekskluzivno pravo da predlaže odluke i zakone dok je EUP mogao da iste poljubi ili ostavi – t.j. usvoji ili ne. Zelenima je ponudila uvjeravanja da će nova KEU biti posvećena njihovim prioritetima (Klimatska banka, Europa bez zagađenog zraka ugljen-dioksidom do 2050.), a socijalistima paneuropsku minimalnu plaću, etc.

Budimo realni, izbor Ursule von der Leyen ne umanjuje neupitne arte-fakte da Europska unija postaje sve ranjivija i manje relevantna na međunarodnoj sceni naspram velike Trojke – SAD, Kine i Rusije. VDL dolazi na čelo armije inertnih euro-birokrata (32,000!) koji su, ne samo u metropolama članica, nerijetko percipirani kao otuđeni, karikaturalni umišljenici daleko od kuće. Predugo ušuškani svekolikim privilegijama i pospani u geostrateškom plićaku, pa zatečeni sve snažnijim suverenističkim impulsima na unutrašnjem planu.

Da ne bude zabune među dobrim fanovima novog svjetskog poretka, ovo nikako ne znači da se EU raspada. Europopulisti su nadalje pod kontrolom. Nekoherentni i u totalnom ideološkom metežu ne predstavljaju imanentnu opasnost za proevropsku većinu na Kontinentu. Za sada. U tom svjetlu, izbor VDL je jako dobra vijest za EU. Još ako se ove jeseni konstruktivno pozabavi pravim intra i ekstra izazovima, nakon što od ponuđenih kandidata zemalja-članica odabere komplementaran ostatak paneuropskog tima (uključivo one iz tzv. nove Europe), biće to ozbiljan novi početak KEU. Neuporedivo obećavajući, glede njenog prethodnika na toj poziciji. I njegovog.

Američki predsjednik je pozdravio pobjedu njegove slike i prilike na Ostrvu, citiramo – ‘britanskog Trumpa, jer me tamo vole’, te najavio novu, platinsko-dijamantsku eru u  odnosima SAD-UK, po okončanja Brexita

Zato je u rečenom pozitivnom ozračju – koliko apsurdno toliko i bezobrazno – distonirala ona izjava Nigela Faragea o ‘nelegitimnosti mizerne matematičke pobjede’ VDL. Nakon što je isti, istoga dana sa svojom partijskom ekipom u EUP huliganski okrenuo leđa plenumu i svečanim notama euro-himne, Beethovenove ‘Ode radosti’. To hladno uradi, reče i ostade živ, taj glavni trubadur skaradne, dibidus mizerne (51 koma nešto, kontra 49 koma nešto) prvoreferendumske pobjede britanskih suverenista. Sa kojom će se tek nositi njegov netom izabrani premijer, njegov favorit – kontroverzni Boris Johnson. Kako, koliko dugo i sa kakvim rezultatom, remains to be seen.

10. Dobre vijesti za predsjednika SAD Donalda Trumpa vs. Congress’ duty call for impeachment

Naravno, američki predsjednik je pozdravio pobjedu njegove slike i prilike na Ostrvu, citiramo – ‘britanskog Trumpa, jer me tamo vole’, te najavio novu, platinsko-dijamantsku eru u  odnosima SAD-UK, po okončanja Brexita.

Događaj je koincidirao sa monotonim, poteškim za praćenje svjedočenjem umornog i u odgovorima ‘ekonomičnog’ Roberta Mullera, posebnog izvještača o navodnom ruskom mješanju u predsjedničke izbore 2016., pred dotičnom komisijom Kongresa SAD. Za svaki slučaj, Bijela kuća i republikanski Senat su odmah krenuli da slave kraj priče o navodnoj kolaboraciji i opstrukciji pravde – ‘proven no collusion, no obstruction’. Demokratska većina u Predstavničkom domu, sa svoje strane, oprezno odmjerava naredne korake, uključivo – pokretanje procesa opoziva (impeachment) predsjednika  u Kongresu SAD – po službenoj dužnosti. Ne čekajući vox populi na predsjedničkim izborima 2020.

Nastaviće se…

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook