Hrvatski portal Express.hr u narednim danima donosi feljton o ljetovanju u Jugoslaviji - kako se ljetovalo, kako su nastala odmarlišta, kad su počeli dolaziti strani gosti...

Usred ljeta 1946. na mitingu u Splitu Josip Broz Tito, predsjednik tadašnje Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije, ministar narodne obrane i maršal Jugoslavije, ocjenjujući poratne uspjehe u sređivanju stanja iznio je i svoje ideje o ulozi jadranske obale u oblikovanju uspješnijega društva:

"Vidio sam da su u Dalmaciji učinjeni napori u pogledu higijene i zdravlja i moram da kažem da je ono što je urađeno dobro i da je prilično urađeno. Ali, sve je to još uvijek malo, prema onome što treba uraditi. Divna obala naše Dalmacije može da pruži mogućnosti za učvršćenje zdravlja radnih masa svih naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Od lijepe dalmatinske obale treba da stvorimo oporavilišta i sanatorijume, da svaki koji radi i daje svoj prilog zajednici može da dođe da popravi svoje zdravlje i zatim ponovo, još jače, da prione na rad.“

Naime, odmah poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je, u srpnju 1946. godine, donijela Uredbu o plaćenom godišnjem odmoru i počela razvijati sustav socijalnog turizma. Godinu dana kasnije savezna Vlada je donijela i naredbu o povlasticama za članove sindikata na godišnjem odmoru - famozni 'K-15' i 'regres' za godišnji odmor. U socijalizmu su upravo to bile povlastice svakog zaposlenog – da dobiju posebne popuste za putovanje i smještaj na moru, i da za ljetovanje od poslodavca još dobiju i džeparac.

Upravo je ta Uredba o plaćenom godišnjem odmoru bila temelj za početak masovnog turizma na hrvatskoj obali. I upravo je razvoj turizma u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata tema znanstvenog rada povjesničara Igora Dude i Igora Stanića. Znanstveni rad iz 2011. godine - „Iza vrata radničkih odmarališta: Službeni zapisi o nestašnima i gladnima 1947.-1950.“ - svjedoči o tome kako se u bivšoj Jugoslaviji radnike moralo tjerati da se odmaraju i da odlaze na godišnji odmor. Malo Jugoslavena je znalo što znači ljetovati.

Ova naredba, kao što se vidi iz Titovog govora, došla je dakle, s najvišeg zapovjednog mjesta. Igor Duda, povjesničar i izvanredni profesor na pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile na katedri za modernu i suvremenu povijest, strastveno se bavi proučavanjem razvoja radničke dokolice i pretvaranjem radnika u turiste u bivšoj Jugoslaviji. Budući da je riječ o znanstveniku, on podatke iznosi na temelju istraženih i provjerenih činjenica iz mnogih vjerodostojnih izvora, pa mu se ne može zamjeriti ni da je sentimentalan i nostalgičan, ili da je prestrogi kritičar. Naprosto je objektivan, a u toj objektivnosti ima mnogočega što se neće svidjeti onima koji govore da su socijalizam i Jugoslavija bili gulag za malog čovjeka i radnika.

Ali u to vrijeme malo njih je znalo što to znači ljetovati i kako se odmarati. Radnici su tada bili još čvrsto vezani za obitelji na selu, pa su svaki slobodni trenutak tamo i provodili obavljajući radove na zemlji. Oni koji su pak i mogli otići na odmor, nisu znali što ih tamo čeka, a mnogima je to trebalo biti prvo veliko putovanje i zato nisu ni imali hrabrosti upuštati se u takvu avanturu. Stoga je država preuzela na sebe i obavezu da radništvo i udarnike – milom ili silom – natjera na trošenje novaca i besposličarenje.

Danas je to sasvim nezamislivo, no evo kako je to bilo prije 70-ak godina. Zahvaljujući znanstvenom radu Igora Dude i Igora Stanića, koji su zavirili u arhive, dobili smo vrhunski pedantan uvid kako je izgledao prvi radnički turizam na hrvatskoj obali.

Naime, krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, sindikati i odmarališta su muku mučili kako motivirati radnike na putovanje. Kad bi ih i uspjeli natjerati da odu na odmor, radnici nisu imali pojma kako se treba u odmaralištima ponašati, a često puta su radili i probleme. No isto tako u Hrvatskom državnom arhivu spisi svjedoče da je u odmaralištima nerijetko problem bio nestručnost osoblja i zloupotrebe upravitelja, ali i loša opskrba i prehrana. Sve to ponekad bi završilo prijevremenim povratkom kući. Kao i sve ostalo, tako je i opremljenost odmarališta bila propisana idealnim standardima, no stvarnost je često puta bila sasvim drugačija. Prema prijedlogu površina jednokrevetnih soba trebala je biti 8-10, a dvokrevetnih oko 14 četvornih metara. Veličina soba bila je predmet čak i Titovih savjeta turističkim djelatnicima kasnih šezdesetih, kako piše Duda u svom radu 'Od radnika do turista'. Tako Tito kaže: "Uostalom, ni spavati nije dobro ako je plafon nizak, ako je soba mala, i ako postoje možda i neke druge neugodnosti u vezi s time."

Ostatak teksta čitajte na Express.hr.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)