Agresivno i beskrupulozno spinovanje o navodnom utapanju u SNSD odavno prelazi sve granice. Što se mene lično i SNSD tiče, niti su me zvali, niti mi nešto nude, niti ima zdravog razuma da napustim što sam stvarala i čuvala da bih došla tamo na kraj reda.

Ovako o navodima da pregovara sa SNSD priča Sonja Karadžić-Jovičević, potpredsjednca Narodne Skupštine Republike Srpske i kćerka osnivača Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića.

Ona je u intervju za Srpskainfo pričala od stanju u SDS, nadolazećim izborima, kao i situaciji koja je nakon Opštih izbora 2018. godine snašla opoziciju u Republici Srpskoj.

Na pitanje kako gleda na raskol i probleme u SDS, s obzirom na to da kažu da ova stranka prolazi kroz najgoru fazu do sada, odgovara:

- Imamo nekoliko otuđenih funkcionera koji rade šta hoće, misle da bez njih nema stranke i svim sredstvima pokušavaju da objasne članstvu da „ko nije uz njih, taj je sa SNSD-om“. Nema tu ni mudrosti, ni obraza, ni politike. Zato je većina članova zbunjena, zabrinuta i nedovoljno informisana. Nadam se da će se, sa završetkom izbora i novim rukovodstvom, strasti smiriti i slika biti mnogo jasnija, stranka sabrana, na putu umnožavanja i povratka svom identitetu koji jeste svojevrstan brend, ali se na žalost već neko vrijeme zloupotrebljava u svrhu ličnih interesa. U suprotnom, dobićemo “velikog lidera” male stranke odbranih i podobnih klimoglava, uz klub botova i navijača sa portala i mreža.

O odlasku važnih funkcionera iz SDS-a nakon Opštih izbora 2018., kaže:

Stranka je ostala bez ljudi koji su godinama favorizovani od strane istih onih koji su ih nakon izbora izbacili. Ne odobravam ni motive ni način ponašanja većine tih ljudi, ali je činjenica da su imali iste stavove i kada su gurani na liste, hvaljeni i slavljeni. Godinama. Katastrofalan rezultat izbora, a posebno pojedinačna razočarenja, uspostavili su sistem da više ništa nije važno osim pojedinačnih interesa. Na obje strane.

Komentarisala je i nastupajuće unutarstranačke izbore te kakav vođa treba SDS-u...

Ne treba nama vođa nego vođstvo, na čelu sa prvim među jednakim i sposobnim da oko sebe okupi i bolje od sebe. Ne treba nam “pobjednik” koji okuplja i favorizuje “svoju ekipu” likova biranih po svom odrazu u moralnom ogledalu. I ne trebaju nam “poraženi”. Dakle, na čelu nam treba formiran karakter, nesujetni ujedinitelj, jak magnet stvarnog autoriteta, i blag, i odlučan. Koji se drži svojih obećanja ili ne obećava sa namjerom da prevari.

Onaj koji uvažava različite ljude i mišljenja i sve nas vodi ka “tesanju” odluka koje će biti donesene zajedno, bez lobiranja i preglasavanja, kako bismo ih svi smatrali svojim i zastupali, uvjereni da smo svi jednako doprinijeli njihovom definisanju i donošenju. Nekad biješe, a odavno nije tako. Pitanje je kako neko ko radi sve suprotno, spinuje, truje i razjedinjuje, misli da, ako bude izabran, od sutra može da ujedinjuje.

Nastavak razgovora možđete čitati ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)