Piše: Esad DURAKOVIĆ

(Autor je dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, trenutno u penziji, filolog, orijentalista, arabist, prevodilac, književni kritičar, član ANU BiH, te član Arapske akademije nauka u Damasku, Sirija.)

Ovih dana se u nekim organizacionim jedinicama Univerziteta u Sarajevu, posebno na Filozofskom fakultetu, iako ne samo na njemu, odvija gotovo prava drama u vezi s evaluacijom nastavnih planova. U općoj devastaciji kvaliteta visokog obrazovanja, a koja traje veoma dugo – od nesretno i nespretno implementirane „Bolonje“ preko integriranog Univerziteta i fatalnog ukidanja subjektiviteta organizacionih jedinaca, odsjeka i sl. – evaluacija koja se upravo nameće fakultetima, odnosno njihovim odsjecima, predstavlja dalji krupan korak u dosljedno pogrešnom smjeru.

Naime, jedna interesna i očito vrlo utjecajna grupa pedagoga na Univerzitetu insistira da se uvodi čitav niz predmeta pedagoške grupe odsjecima ili studijskim grupama kojima pedagogija nije osnovna studijska disciplina (recimo, odsjeci jezīkā i književnostī, historije i drugih). U tom smjeru se vrši ogroman pritisak tako da je znatan dio nastavnika naprosto u stanju očajanja jer znaju da je uvođenje enormnog, sasvim neprimjerenog broja časova na njihove matične studije izrazito na štetu kvaliteta osnovnog studija (recimo, nekog jezika i književnosti).

Takav pritisak je višestruko štetan:

1. Nespretnom implementacijom Bolonjske deklaracije studij je reduciran, najčešće sa četiri na tri godine, što znači da je obim i kvalitet studija značajno osiromašen.

2. Sada tome osiromašenom osnovnom studiju pedagozi nastoje – po svaku cijenu – „ugraditi“ gotovo trećinu sedmičnog fonda sati iz oblasti pedagogije, „čime se ta „znanost“ nameće kao dominantna i neprikosnovena u svemu; to je dalji gubitak u kvalitetu osnovnog studija sadržan u činjenici o daljem značajnom smanjenju fonda sati za osnovni studij.

3. Ne vodi se računa o tome da postoje naučne oblasti, ili osnovni studiji, koji nisu nastavnički jer se – vraćam se jezicima i književnostima – ne izučavaju, ili se izučavaju vrlo rijetko, u osnovnim i srednjim školama. Čak i u nastavničke studije/odsjeke štetno je unositi toliko obilje pedagoških predmeta/časova jer ono ide na uštrb kvaliteta osnovnog studija. Postoje „stvari“ koje su izvan i iznad pedagogije koja nije neznačajna, ali je, nesumnjivo, odveć arogantna i neosnovano je nasrtljiva.

4. Što je je posebno važno, riječ je ovdje O STUDIJU, a ne osnovnim ili srednjim školama, čak i vrtićima: tamo treba više pedagogije, a studentima treba dati mnogo više prostora ZA STUDIJ U OSNOVNOJ NAUČOJ OBLASTI, a upravo taj prostor se stalno ograničava. Ovaj gubitak osjećaja za mjeru i prioritete zaista je stav agresivnosti prema postojećem nivou kvaliteta u visokom obrazovanju a koje je ranije već nekim potezima devastirano. Ima nas mnogo na visokoškolskim ustanovama koji nismo imali pedagogiju a ipak smo bili vrlo uspješni predavači, ako dopustite.

5. Najzad, masa nastavnika i saradnika na određenim fakultetima/odsjecima pruža snažan i apsolutno razložan otpor ovoj nepotrebnoj nasrtljivosti pedagogije, ali izgleda s malim uspjehom. To je svojevrstan paradoks: pedagozi (akcent je na njihovoj „pedagogičnosti“) ponašaju se vrlo nepedagoški jer ne uvažavaju mišljenje mnoštva nastavnika i saradnika, a upravo ovi drugi su kompetentni da najbolje ocijene šta je što je najvažnije za njihov studij.

Valja izvršiti apel na menadžmente i na vlasti u čijoj je to nadležnosti da osujete – dok još ima vremena – taj novi ali vrlo ozbiljan korak u devastaciji kvaliteta visokog obrazovanja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)