Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

Bez sumnje, jedan od najvećih, ako  ne i najveći filmski režiser Bosne i Hercegovine, Hajrudin Šiba Krvavac (22. XII 1926. – 11. VII 1992.), snimio je legendarni film „Valter brani Sarajevo“, film kojeg su vidjeli svi Jugoslaveni,  a i milioni gledalaca širom svijeta, naravno računajući najveći interes za ovaj film od strane kineske publike.

Film „Valter brani Sarajevo“ sniman je nekako u vrijeme sveopćeg, globalnog mira i ljubavi u svijetu, u vrijeme kada su svako malo ka Mjesecu letjele rakete iz programa Apollo sa ljudskom posadom, a u bivšoj Jugoslaviji se osjećalo neko novo, bolje vrijeme. Sve nas je išlo, u sportu, umjetnosti, kulturi uopće; fudbalski stadioni bili su puni, čitale se novine, knjige, kina su bila puna, to vrijeme se pamti i kao zlatno doba jugoslavenskog stripa. U Jugoslaviji su uistinu vladali mir i blagostanje. A onda, žargonski rečeno, ničim izazvan, Sarajevom je počeo da grmi Hajrudin Šiba Krvavac sa akterima filma „Valter brani Sarajevo“. Pucalo se iz svih oruđa i oružja, ganjali se Švabe i ilegalci po sarajevskim, ili bolje reći baščaršijskim uskim sokacima, džamijskim avlijama, minaretima, sahat kuli... i danju i noću.

Prevelike medijske halabuke oko snimanja tog filma nije bilo, Šiba je jednostavno izveo svoju reprezentaciju na teren praćenu svom filmskom tehničkom i ljudskom logistikom,  građani Sarajeva su bili ugodno iznenađeni, naročito oni koji su se vrtjeli po Baščaršiji gdje se snimao dobar dio filma. Čaršijom su defilirali najpoznatiji glumci ondašnjeg vremena: Bata Živojinović, kojeg je uloga Valtera i digla u zvjezdano nebo, a on se i nije baš najbolje revanširao Sarajevu, svrstao se u redove onih koji su bili uz „balkanskog kasapina“, što mu je Šiba 1992. godine strahovito zamjerio i otvoreno mu rekao da će radije umrijeti u opkoljenom Sarajevu nego da mu pomaže neko poput njega (Bate Živojinovića), zatim, uvijek veseli i nasmijani Ljubiša Samardžić, ozbiljni Rade Marković, opušteni Pavle Vujisić i još mnogi znani filmski glumci i glumice.

   
Hajrudin Šiba Krvavac, za razliku od mnogih drugih domaćih i stranih filmskih režisera, bio je veoma tih. Vrlo često je ponavljo pojedine scene, nije dozvolio da mu se snimi bilo što što se nije uklapalo u njegovu zamisao svake scene, ali nije se čula vika, dernjava, kao kod mnogih drugih režisera. Imao se utisak da je u glavi imao svaki plan, kadriranje, kompoziciju svake scene, nije čekao kako će to izgledati dok se pojedine scene snimaju pa da mu se nešto dopadne ili ne. Moralo je biti kako je u svojoj glavi zamislio, čak nije prihvaćao ni sugestije bilo koga iz njegove mnogobrojne ekipe, mada se pričalo da su mu pojedini glumci sugerirali određene ideje prilikom snimanja. Saslušao bi savjete, sugestije, ali je tjerao po svome i kvalitet nije izostao.

Šiba se prilikom snimanja Valtera nije mnogo oslanjao ni na tehniku, posebno rasvjetu ako su se scene snimale danju. U to vrijeme bio sam omladinac, pratio dobar dio snimanja filma „Valter brani Sarajevo“ i slao kraće tekstove za pojedine omladinske i dječije listove u bivšoj Jugoslaviji. Stoga se i sjećam da Šiba nije mnogo polagao u rasvjetu prilikom dnevnog snimanja, sve što je htio osvijetliti kako to odgovara sceni, kameri ili njemu, mogao je postići tehnikom, ali on je često, a bilo je ljeto, pogled bacao na vedro nebo.

Prilikom snimanja jedne od scena u dvorištu Begove džamije na Baščaršiji, Šibi je bila potrebna određena svjetlost, iz tehnike su mu sugerisali na koji način mogu da mu obezbijede potrebnu svjetlost, ali je Šiba mirno rekao: „Sačekat ćemo difuzne oblake, oni će nam dati pravu svjetlost“. Oni koji se razumiju, znaju da su to svijetli, bijeli oblačići koji raspršuju sunčevu svjetlost, tako da objekti nemaju jake kontraste i sjene.

Kako je bilo vedro iznad Sarajeva, bez ijednog oblačića, trebalo je sačekati da se od nekud pojave svijetli oblaci, pa je Šiba predložio pauzu. Neki članovi ekipe su otišli na nezaobilazne sarajevske ćevape, a u to vrijeme najpopularnija ćevapdžinica bila je „Željo“. Šiba je sa nekoliko saradnika svratio u kafanicu koju smo zvali „Rogonja“, pojma nemam zbog čega smo je tako zvali. Tu se nije točio alkohol, isključivo kafa, sokovi, Cola... Gosti su bili uglavnom mlade Sarajlije koji su se ugodno iznenadili kada je u kafanicu ušao dio ekipe koja snima film „Valter brani Sarajevo“. Šiba je više puta izlazio van kafanice, podizao pogled prema nebu i tek nakon nešto više od sat vremena pojavili su se difuzni oblaci koje je Šiba očekivao. Ekipa se okupila u dvorištu Begove džamije i nastavila snimanje pod svjetlošću kakvu je zamislio i želio Šiba.

   
Nakon snimljenih dnevnih scena, večer se koristila za izlaske i odmor u sarajevskim restoranima. Jedna od zanimljivijih noćiju bila je sa gromadom od čovjeka i glumca Pavlom Vujisićem. Navratio sam s nekom rajom u baščaršijski restoran „Velike daire“, objekat u kojemu se danas nalazi „Kuća sevdaha“. U tom restoranu su se služili domaći, sarajevski specijaliteti, kompletna bosanska kuhinja uz sve vrste alkoholnih i bezalkoholnih pića. Naišli smo na Pavla Vujisića i još neke članove iz filmske ekipe i kako smo se često viđali na snimanju, pozdravili smo se mahanjem ruku. Ono što sam prvo uočio bila je velika tepsija pite ispred Pavla Vujisića. Obično se naručivala porcija pite, ali pred Vujisićem je tepsija.

Otišli smo za šank, poručili sokove. Priključio nam se konobar koji je služio Pavla Vujisića i reče da „ovo“ još nije vidio u svome životu. Zanimalo nas je šta mu je to „ovo“, a on reče da je Pavle Vujisić upravo poručio stotinu i dvadeseti gemišt (!!!). I da poručuje treću tepsiju bureka! Prosto za ne povjerovati, ali se kasnije pričalo u ekipi da je Vujisić kao protočni bojler. Mogao je popiti, žargonski rečeno, bruku gemišta. I zanimljivo, nije poručivao bocu vina i bocu kisele, nego gemišt po gemišt. Konobari koji su ga služili padali su s nogu, posebno ako je šank bio malo dalje od gostiju.

U toku dana pravile su se pauze, odlazilo na ručak. Jednog lijepog sunčanog dana, Hajrudin Šiba Krvavac, s nekoliko saradnika, obreo se u bašti restorančića „Dariva“ na Darivi, čiji je vlasnik bio tada poznati sarajevski ugostitelj Pero Vuković. Bašta je bila uz samu Miljacku i, uz kvalitetnu janjetinu, uživalo se i u predivnom prirodnom ambijentu. Kako smo bili sto do stola, otpočeo sam razgovor sa Šibom. Uvijek mi je djelovao umorno, ali to je bio samo privid. Pitao sam ga gdje su mu ostali članovi ekipe, na što mi je on uzvratio da su se „razbacali“ po čaršijskim ćevapdžinicama, nikad im dosta ćevapa. Otpočeli smo razgovor o samom filmu. Rekao sam mu da, pored toga što se film može svrstati u klasično antifašističko djelo, da je pun akcije, pomalo mi više djeluje zapadnjački, pa pomalo, zbog učestalih izmjena ritma akcija ima i elemente stripa. Nasmijao se i potvrdio da sam dobrim dijelom u pravu, da želi da odmakne od ustaljenog domaćeg stvaralaštva, da je primijetio da je akcija i najbitniji dio svakog filmskog djela, da ga mnogo ne zanima mišljenje kritike, bilo mu je bitno da se film svidi publici, i nije promašio – kina su bila puna.

U nastavku razgovora, ne iz ksenofobičnih razloga, nisam nikada bio vrsta tih ljudi, nego pomalo patriotski upitah zašto nema naših, bosanskohercegovačkih glumaca u filmuAnchor, a on, položivši ruku na moje rame reče: „Dragi, mladi prijatelju, film ne pravim samo za BiH, nego želim da bude prihvaćen u jugoslavenskim okvirima, a intimno se nadam da možda ode i van Jugoslavije.“ I nije se prevario, otišao je Valter izvan granica bivše Jugoslavije, samo u Kini gledalo ga je na milione gledalaca.

      
Jedna zanimljivost desila se za vrijeme snimanja jedne noćne scene na Kovačima, u kojoj Švabe treba da strijeljaju skojevce i njihove simpatizere, građane Sarajeva. Šiba je više puta ponavljao scenu, nešto mu nije štimalo. Okupilo se mnogo građana da prisustvuje snimanju te scene. Najednom se pojavio neki tip, po godinama se dalo zaključiti da je „predeverao“ Drugi svjetski rat i da je dobro negdje potegnuo poneku kapljicu alkohola. U momentu kada je njemački oficir izdavao naredbe, ovaj pijani „kibicer“, očito uvjeren da je sve stvarnost, dreknuo je: „Jebo ti Hitler majku švapsku...!“ Svi, ama baš svi, i okupljeni građani i članovi Šibine ekipe, crkavali su od smijeha.

   
Šiba je filmom „Valter brani Sarajevo“, posebno za ono vrijeme, filmsku bh. produkciju uzdigao u visine, a Sarajevo ovjekovječio kao čudesan grad – jer koji to grad na svijetu ima svog Valtera!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)