Izvor: Azra.ba

Svjetske statistike ukazuju da će gotovo 12 posto svjetske populacije, odnosno 450 miliona ljudi oboljeti od mentalnog oboljenja, ukoliko izostane pravovremena dijagnoza i liječenje. Depresija, anksioznosti i drugi afektivni poremećaji, neprepoznati su u čak 50 posto slučajeva, neliječeni u 75 posto, nedovoljno liječeni u 90 posto, a adekvatno liječeni tek u 10 posto slučajeva.

Koliko je ovo gorući problem, najbolje pokazuju procjene Svjetske zdravstvene organizacije, prema kojima će ovakvi poremećaji do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem, a gledajući samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan.

Depresija može pogoditi svakoga, to nije znak slabosti, ali je važno prepoznati je, tražiti pomoć, liječiti i razgovarati. Jer, uvijek treba imati na umu alarmantan podatak da je ona uzrok 800.000 samoubistava godišnje na svjetskom nivou, te da samoubistvo predstavlja drugi vodeći uzrok smrti među mlađom populacijom uzrasta od 15 do 29 godina.

Da crne statistike nisu samo tuđi problem koji se dešava “nekome tamo daleko”, uvjerili smo se kroz nemila iskustva kako u našoj zemlji, tako i u najbližem okruženju. U novembru prošle godine regijom je odjeknula tužna vijest da je 25-godišnja srbijanska manekenka i voditeljica Marija Ćurčić izvršila samubistvo. Ugasio se jedan mladi život. Nevjerica i muk. Mladost je prekinuta, a ovaj tragični ishod niko nije mogao da predvidi.

Marija, kćerka muzičara Đorđa Ćurčića i ugledne novinarke Al Jazeera Balkans, Anne Marie Alves Ćurčić, bila je djevojka vedrog i pozitivnog duha. Nesvakidašnje lijepa. Studirala je odnose s javnošću. U svijet manekenstva ušla je sa 16 godina, a već sa 17 je postala voditeljica na lokalnoj MTV televiziji. Ni najmanji trag bilo kakve poteškoće s kojom nije mogla da se nosi, njeno lice nije otkrivalo. Individualna tuga je jedinstvena za osobu koja ju je doživjela, ali njena majka Anne smogla je snage javno govoriti o ovom problemu.

Žena koja je prije tri mjeseca doživjela najstrašniju, najužasniju tragediju koju jedan roditelj može da doživi – ostala je bez svog djeteta, u najtežim trenucima je pokrenula kampanju “Važno je” s ciljem podizanja svijesti o važnosti brige o mentalnom zdravlju. Anne prvi put govori za magazin Azra. Nije lako vratiti vrijeme unazad…, ali njena kampanja mogla bi biti od pomoći onima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji kao njena porodica. Jer, važno je govoriti, važno je… prevenirati, važno je… biti ruka pomoći.

– Ništa nije toliko teško u poređenju s bremenom tuge, bremenom bola s kojim ćemo živjeti dok nas ima, apsolutno ništa. Da budem potpuno iskrena – potreba da pokrenem ovu kampanju proističe, prije svega, iz želje da slavim Marijin život, da slavim život njene mlađe sestre, živote naših bližnjih, naših prijatelja, živote svih onih koji nam pružaju podršku, bilo da ih lično poznajemo ili ne. To mi jedino ima smisla. I to mi daje snagu. Uz to, u protekla tri mjeseca mi se javio zaprepašćujuće veliki broj ljudi koji se nose s nerazumijevanjem okoline, pa i one neposredne, unutar porodice, zbog mentalnih poteškoća s kojima se nose. Život je toliko dragocjen, u svakom od nas je ljepota čitavog Univerzuma. Ima li boljeg načina da slavimo život onih koje volimo do pomažući jedni drugima? Posebno danas, kada statistike govore da razmjere problema postaju alarmantne. Ne možemo ostati skrštenih ruku, jednoj jedinoj osobi da pomognemo, učinit ćemo veliku stvar.

Da li je neophodno da se čovjeku desi neka tragedija, da bi postao svjestan problema koje inače zanemarujemo, pritom mislim na despresiju i anksioznosti?

– Nije jednostavno dati odgovor bez rizika da skliznemo u neke generalizacije, pri tome sam laik, čini mi se da je ovo prije pitanje za stručnjake. Ne mislim da je nužno da se dogodi tragedija. Mislim da je to prije pitanje našeg ličnog odnosa prema toj problematici, koliko toga znamo, prepoznajemo, da li je to za nas, ali i naše neposredno okruženje tabu ili ne… Istovremeno, ne mislim da doživjeti tragediju ad hoc dovodi do veće osviještenosti, mislim da je i to individualna stvar jer se s gubitkom ljudi različito nose. Svakako da to može doprinijeti većoj osvješćenosti, ali ne mora nužno biti pravilo. Ponavljam, nisam stručnjak, to je samo moje mišljenje.

U Srbiji, a mislim da je situacija ista i u zemljama u okruženju, ne postoji Strategija o prevenciji suicida, s druge strane, mentalno zdravlje je i dalje u velikoj mjeri tabu tema na ovim prostorima, odlazak psihologu ili psihijatru, nažalost, jeste, a ne bi smio biti stigmatiziran. Koliko je važno govoriti o ovim problemima o kojima ljudi najčešće šute?

– Pitanjem ste dali odgovor. Sve dok se briga o mentalnom zdravlju bude percipirala kao nešto apstraktno, sve dok ne budemo svjesni da je odlazak kod psihologa ili psihijatra isto što i odlazak kod doktora opće prakse, trebalo bi da zvonimo na sva zvona. Govoriti o tome kako se osjećamo, šta nas tišti, ne smije biti tabu. Ne smijemo imati osjećaj krivice zbog onog što osjećamo, niti nas treba biti sramota da zbog toga potražimo pomoć. Mentalne poteškoće poput depresije, anksioznosti se, uz stručnu pomoć, mogu prevazići. Zato je od krucijalne važnosti da se o tome otvoreno govori, da se, prije svega, radi na edukaciji bez koje je teško očekivati efikasnu prevenciju, destigmatizaciju osoba koje se nose s mentalnim poteškoćama. Uz to, ne smijemo gubiti iz vida činjenicu da tek počinjemo da iskijavamo traume devedesetih, da živimo u surovim vremenima u kojima je izloženost nasilju, makar i “samo” verbalnom, svakodnevna pojava – pogledajte samo kakav nam je javni diskurs. Dakle, veoma je važno govoriti o tome, tim prije što se u Srbiji još čeka na usvajanje Nacionalne strategije o zaštiti mentalnog zdravlja, o prevenciji suicida da i ne govorim.

Sada, kada vratite vrijeme unazad, postoje li ipak neki znakovi depresije koje je Marija pokazivala?

– Ne, kod Marije nikada nismo primijetili nikakve znakove depresije. Nikada. Što se to pitanje “zašto” s kojim se budimo, s kojim živimo, čini neopisivo teškim?

Ko Vam je bio najveća podrška proteklih mjeseci, kako ste smogli snage, i u čemu je pronalazite za život dalje?

– Prije svega, porodica i bliski prijatelji, kao i bliski prijatelji naših kćerki. Nevjerovatna su ta djeca, predivna su to ljudska bića, toliko dobrote, toliko ljepote nose u sebi. Ovom prilikom želim da se i ovako javno zahvalim i mojim kolegama – divni ste, ljudi dragi, ganuti smo Vašom podrškom i pažnjom. Snagu za život dalje mi, prije svega, daje moja mlađa kćerka Jelena, moj mali, veliki heroj, srca velikog kao kuća. Snagu mi daje Marija, ljubavlju, radošću i ljepotom kojom je ispunila naše živote… Snagu mi daje moja porodica, prijatelji. I kao što sam već navela, snagu mi daje i duboko uvjerenje da pomažući drugima možemo slaviti živote onih koji nisu više s nama.

Ostatak intervjua čitajte u printanom izdanju magazina Azra.