Tužilaštvo Kantona Sarajevo otvorilo je istragu protiv Edina Gačića, kojeg sumnjiče za ubistvo policajca Federalne uprave policije (FUP) Mahira Begića.

Begić je, ako ga je Gačić odista ubio, četvrta žrtva ovog ubice, osobe koja je na svom Facebook profilu napisala da joj je zanimanje - terorista.

Nažalost, na stranicama nadležnih institucija ne postoji potjernica koja bi nam dala više informacija o tome ko je Edin Gačić, pa je portal Radiosarajevo pripremio dossier o njemu prema dostupnim informacijama u medijima, a priča počinje ovako...

Prve informacije koje imamo o Gačiću vežu se za rat, koji je dočekao u Banjoj Luci, gdje je navodno i rođen, 1975. ili 1976. godine, i gdje je živio s majkom. Upravo će njegova majka Sifeta, koju je također ubio, na suđenju Gačiću 1999. godine kazati kako su joj sina zlostavljali u Banjoj Luci tokom rata. 

- Nakon toga se povukao u sebe i postao je podložan pogrešnim ljudima i pojavama - rekla je njegova majka tada.

Iz Banje Luke s majkom 1994. godine bježi u Hrvatsku - gdje i kako nije poznato. 

Ipak, godinu kasnije se vraća u Bosnu i Hercegovinu, u okolinu Zenice, gdje 20. septembra 1995, navodno, pristupa odredu El Mudžahid. U odredu je bio do 24. decembra iste godine. Pojedini, radikalni portali ustvrdili su kako oni imaju "tačan spisak pripadnika ovog odreda", te da Gačić nije na njemu. Ipak, prema podacima koje ima pravosuđe, ime Edina Gačića zavedeno je pod rednim brojem 687.

Ismet Gunić, navodno Gačićev bivši saborac iz odreda El Mudžahid, nakon ovoga dovodi ga u Bočinju, maglajsko selo u kojem je, nakon rata, osnovana vehabijska zajednica nastanjena pretežno islamskim dobrovoljcima afroazijskog porijekla iz odreda El Mudžahid. Ta zajednica više ne postoji.

Gačić će 6. augusta 1998. godine ubiti Ismeta Gunića, koji je bio i bivši predsjednik Udruženja Banjalučana u Zenici. Kako je objavljeno u decembru 1998, Gačić je imao problema sa advokatima - jedni ga nisu htjeli, druge on nije htio. Tada je na suđenju rekao sljedeće:

- Odlučio sam da promijenim iskaz. Nisam bio uračunljiv kada sam davao iskaz u policiji i kod istražnog sudije. Nisam iznio sve činjenice. Prvo, to nije samo zbog neispunjenog obećanja, ima puno drugih stvari, dosta opasnih. Naprimjer, u vezi sa ubistvom Talijana (generala Mustafe Hajrulahovića, op. pr.), zbog cega je Ismet planirao osvetu nad dvojicom visokih funkcionera Ministarstva odbrane.

Pokušao je da mene iskoristi za to. Ismet je govorio da je Talijan ubijen, ali ja neću reći ko je ubio Talijana sve dok se ne konsultujem sa advokatom. Dolaze pare od rodbine iz inostranstva i mati će angažovati jednog advokata. Ako mi dozvolite telefonske razgovore, mogu angažovati advokata po svom izboru u toku ove sedmice. Mnoge stvari koje se pogrešno pišu o meni morat će biti ispravljene.

Organi Agencije za istraživanje i dokumentaciju ispituju Talijanovu smrt. Ja sam se ranije obratio dvojici ljudi iz Agencije, i oni to ispituju.

Na Gačićeve nevjerovatne konstrukcije tada je reagirala i Zajednička komanda Vojske Federacije BiH, proglašavajući ih neutemeljenim i neumjesnim. ZKVF je tada poručio da je general Hajrulahović umro u Njemačkoj prirodnom smrću, a da su njegova majka i sestra bile neposredni svjedoci smrti, koja je konstatirana kao prirodna i u obdukcionim nalazima njemačkih ljekara.

No, Gačić se tada nije zaustavio samo na Talijanu. U nezaustavljivom retoričkom jurišu on je rekao i ovo: 

- Ismet je mislio da ću ja biti naivan, radilo se još o nekim ubistvima. Sve je to povezano sa borbom za buduću vlast u Banjoj Luci. Trebala su biti ubijena još dva čovjeka iz banjalučkog okruga, u Sanskom Mostu, i još jedan iz Sarajeva. Neću reći ništa više, ni imena, sve dok ne budem imao svog advokata.

Na istom suđenju, ljekar je Gačića opisao kao osobu s karakteristikama vjerskog fanatika, koja nije duševni bolesnik, ali je osoba “koja se rijetko, rijetko, rijetko sreće kao takva”. 

Godine 1999. Kantonalni sud u Zenici ga osuđuje na 14 godina zatvora, uz preporuku obaveznog psihijatrijskog liječenja. Tri godine kasnije dobio je dopust za vikend i u augustu 2002. krenuo je put Zenice, gdje je, u Ulici Envera Šehovića, živjela njegova majka Sifeta. Ubio ju je s dva hica iz pištolja, a potom pobjegao.

Uhapšen je dva dana kasnije, u vozu u Crnoj Gori.

Odveden je opet put Zenice, gdje ga je Kantonalni sud, u februaru 2003, objedinivši oba zločina, osudio na kaznu od 20 godina zatvora za oba ubistva.

Kaznu je služio u Zenici, a kasnije u Bihaću. Iz zatvora je izašao nakon odslužene dvije trećine kazne, 2017. godine i otišao u Banju Luku, zbog čega je tamošnja vlast bila prilično uznemirena, a policija na nogama.

Edham Veladžić, direktor Kaznenopopravnog zavoda u Bihaću, upozorio je tog jula 2017. godine sve nadležne institucije na opasnost i mogućnost da će Edin Gačić, sada već četverostruki ubica, ponovo učiniti ovo krivično djelo...

No, Gačić izlazi na slobodu i odlazi živjeti u Banju Luku, gdje radi kao volonter.

Šta se dalje dešavalo, čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)