Piše: Matt Field

Sport je u mom životu uvijek imao važnu ulogu – dok sam bio mladi ragbista, igrao hokej na travi tokom studentskih dana, a najviše u situacijama kad sam vatreni navijač i “stručnjak sa kauča”.  Imao sam sreće pa sam se i u profesionalnom životu dotakao sporta – bio sam u Japanu tokom Svjetskog kupa 2002. godine, u Londonu za vrijeme Olimpijade 2012. godine, te u Brazilu i za Svjetski kup i za Olimpijadu.  A sada sam u još jednom gradu sporta, u Sarajevu, koje je bilo domaćin Olimpijskim igrama prije 35 godina, a koje i danas svi pamte.  U Sarajevu sam u vremenu kada grad ponovo otkriva svoju olimpijsku istoriju kroz Evropski olimpijski festival mladih (EYOF).

Jedan od najvećih britanskih menadžera, Bill Shankly, je rekao: “Neki ljudi misle da je fudbal pitanje života i smrti.  Uvjeravam vas, to je puno ozbiljnije pitanje.”  Sport nikad ne treba biti najvažnija stvar, a jedna od njegovih prednosti je što je zabavan i inkluzivan.  To ne znači da ne može biti važan i da ne može utjecati na stvari koje su daleko od terena.  Veliki trenutci u sportu mogu zbližiti ljude, mogu promijeniti imidž zemlje u svijetu.  A ja mislim da bi EYOF mogao uraditi upravo to, posebno jer Sarajevo i Istočno Sarajevo zajedno stoje pod reflektorom – jako mi se sviđa slogan “dva grada, jedan san”.

Primjer koji je vezan za sport, a koji uvijek imam u vidu je pojavljivanje Nelsona Mandele na finalu Svjetskog kupa u ragbiju.  Južnoafrička Republika, domaćin tog takmičenja, se upravo tada vraćala na međunarodnu scenu, pod njegovim pažljivim vođstvom.  Ragbi su tada skoro pa isključivo igrali ragbisti iz bjelačke manjine, a Južnoafrička Republika je, uprkos svim preprekama, došla do finala.  Kada se Nelson Mandela pojavio na stadionu u dresu reprezentacije svoje zemlje, koji je tako dugo vremena bio simbol opresivnog režima aparthejda, pokazao je da će biti predsjednik svih građana i da se cijela zemlja može ujediniti i stati iza njega i reprezentacije. I baš zato što nam sport nekada priredi trenutke koji se inače ne dešavaju i za koje su izgledi vrlo mali, Mandela je predao trofej kapitenu pobjedničke reprezentacije, timu Južnoafričke Republike, čovjeku koji će mu kasnije postati blizak prijatelj, Francois Pienaaru.

Nedavno sam imao priliku da upoznam Nick Buttera, mladog Britanca koji je posvećen sjajnom projektu trčanja maratona u svakoj od 196 zemalja svijeta.  On to radi kako bi prikupio sredstva za pronalazak lijeka za rak, a ujedno i bio inspiracija drugima.  Bilo mi je veliko zadovoljstvo pridružiti se Nicku barem tokom jednog dijela njegove rute kroz Sarajevo, te upoznati ga sa grupom trkača “Trčanje i To”, ekipom koja podjednako budi inspiraciju.

Prisjećam se i Londona 2012. godine.  Same Olimpijske igre su bile fantastične – zaplijenile su pažnju cijele zemlje i pokazale svijetu kako mi znamo organizovati sjajnu zabavu.  Ali, Paraolimpijske igre su bile te koje su ljudima otvorile oči, i pokazale im kako pravi heroji izgledaju.  Bezbroj je sjajnih priča, i dio tog duha je sadržan u najavi koja je išla u to vrijeme “Upoznajte nadljude”, 90 sekundi istinskog sporta.

Bosna i Hercegovina ima veliki broj sportskih ambasadora u cijelom svijetu, od Rominog Edina Džeke do džudistkinje Larise Cerić.  Osim što doprinose da se o BiH nadaleko čuje, oni imaju i mogućnost da pokrenu nove generacije, bilo da je to ka profesionalnom sportu ili vikend-aktivnostima, sve sa ciljem promoviranja prednosti zdravog i aktivnog života.

I time se vraćam na EYOF.  Čak i ja, koji nisam iz ove zemlje, osjetim uzbuđenje kad god vidim novu maskotu, Groodvyja, zajedno sa legendarnim Vučkom.  Siguran sam da će svi koji dolaze da učestvuju ili da prate takmičenja, osjetiti ponovo sjajno gostoprimstvo i duh ’84. godine.  Bez Torvill i Deana i njihovog nevjerovatnog Bolera, ne mogu se previše nadati medaljama za Britance, ali sam siguran da će igre ponovo ujediniti ljude, pomjeriti granice izvodivog i biti nam svima inspiracija da radimo više i bolje.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)