Piše: Sanela Lindsay

Baveći se više  godina problematikom obrazovanja djece sa poteškoćama u razvoju, često sam i sama nailazila na problem prihvatljive terminologije, koja bi istovremeno bila jasna, ali prije svega fer prema našoj djeci. Njihovi roditelji, među kojima i ja, najviše bismo voljeli kada bi bilo moguće ostvariti sva njihova prava i pri tome ih zvati samo imenom i prezimenom, bez bilo kakvog razvrstavanja i grupisanja, koje je samo po sebi, kako god ga upakovali, stigmatizirajuće. Vjerujem da će se još veoma dugo čekati na takvu, iz ove perspektive prilično utopijsku, sliku. Da bi se olakšalo administraciji, koriste se termini kao što su: posebne potrebe, poteškoće u razvoju, ometenost u razvoju, invaliditet.

Već duže vrijeme se korištenje termina kao što je:  „mentalna retardacija“ smatra neprihvatljivim i uvredljivim, a termin „osoba sa posebnim potrebama“ neadekvatnim, jer su suštinske potrebe svih ljudi iste, samo je pitanje na koji način i u kojoj mjeri ih njihova sredina zadovoljava.

Na stranu cijeli ovaj problem oko imenovanja nečeg što, kad bi bilo kako treba, ne bi ni trebalo formalno imenovati, jer osoba je osoba i društvo koje se zasniva na jednakosti prava svakog pojedinca bi trebalo i sve relacije svesti na nivo pojedinca, dakle osim ovoga, postoji i problem zloupotrebe ovih termina u javnosti, kod nas, nažalost, više nego u nekim drugim zemljama, gdje se oni koriste za ukazivanje na  moralnu, intelektualnu, socijalnu neadekvatnost i inferiornost određenih „tipičnih“ osoba te dijelova društva.

Tako se u medijima često može čuti da je nečija politika „autistična“, a samo u posljednjoj sedmici smo imali dvije izjave uglednih političara i govornika (Stjepan Kljuić i Svetlana Cenić) koje su uvredljive za osobe sa poteškoćama. Bonton u javnim nastupima najčešće krše upravo osobe od kojih se najviše očekuje da ga poznaju.

Uzmimo, recimo, posljednju takvu izjavu, onu Svetlane Cenić, o tome da smo „zemlja sa posebnim potrebama“. Sudeći po ostatku intervjua (Otvorena mreža, 23.1), sve što je htjela reći je da smo zemlja čiji ljudi svjesno i na vlastitu štetu prave loše odabire, ignorišu činjenice i prepuštaju se nacionalističkoj retorici uništavajući izglede za budućnost. Sve to, ustvari, odgovara definiciji jednostavnih i jasnih riječi- glup, glupost. Prema Wellesu i njegovom“Understanding stupidity“ (Razumijevanje gluposti), osnovni uslov za glupost je- svjestan izbor, čak i protiv vlastitog interesa. Osobe sa „posebnim potrebama“, na koje je Cenić nedvojbeno upućivala, taj izbor nikad nisu imale, sa „potrebama“ su rođeni ili postali bez svog htijenja i samim tim je krajnje nepravedno dovoditi ih u ovakav kontekst. Na kraju, ili bolje, prije svega, da li je Stephen Hawking bio glup?

Pa zašto onda Cenić nije jednostavno rekla: „Mi smo glupa zemlja“? Da li je to prejednostavno, predirektno za dobrog govornika?  Zašto se konfrontirati kad se može podilaziti  primitivnim instiktima javnosti i dobiti puno lajkova! Da se vratimo u prošlost, nekada je bilo društveno prihvatljivo ismijavati ranjivije osobe i osobe sa poteškoćama, svako selo je imalo svoju „ludu“ i tako donedavno bilo i kod nas.  Mogu reći da smo od toga generalno odmakli, iako se nekima od naših roditelja još i danas dešava da se ponašanju njihove djece na javnim mjestima iščuđavaju i smiju.

Dakle, Cenić je, u naletu govorništva, upotrijebila „metaforu“ kako bi se, uprošćeno, dobila sljedeća slika: dvoje komšija  piju kafu skrolajući na svojim pametnim telefonima i jedno kaže drugom - Vidi, kaže Cenićka da smo zemlja sa posebnim potrebama. - Ha, ha, dobro je rekla, vala i jesmo...i fino im. Nije, dakle, ništa uvredljivo ni za jednog komšiju/ komšinicu, ni za cijelu zemlju, uvredljivo je samo za „osobe sa posebnim potrebama“. Kome je to i zašto bitno?

Mnogima od pomenutih, npr. mom djetetu, izjava Svetlane Cenić ne znači ništa. Odmicanje od ovakvih nastupa potrebno je, prije nego njemu, nama svima, jer možemo biti bolji (i pametniji). Narod je to pokazao time što je u toku jednog mjeseca brzom akcijom pronašao dvoje nestale djece sa autizmom. Ako može narod, vjerujem da mogu i njegovi intelektualci i intelektualke! - zaključuje Sanela Lindsay.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)