Izvor: Dnevni list
Piše: I. Marić

Sarajevske političke stranke imputiraju šefu HDZ-a BiH Draganu Čoviću da želi izmjenama Izbornog zakona sebi i svojoj stožernoj stranci trajno osigurati izborne pobjede na svim razinama i priskrbiti ekskluzivitet u tzv. legitimnom predstavljanju.

Takvih “sebičnih” namjera niti jedna stranka sa sjedištem u glavnom gradu BiH navodno nema bez obzira na svoj politički habitus.

Istina, kandidat SDP-a za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva Denis Bećirović je u nedavnoj izbornoj kampanji pokazao izraženiju dozu ambicioznosti i uskogrudnosti pa je pretenciozno za sebe zatražio potporu birača d postane “jedan predsjednik za sve nas”. Tako je glasio njegov izborni slogan. S Bećirovićem porazom neobjašnjivo je zamrla i ideja o jednom predsjedniku. U zraku je ostala dvojba, je li Bećirović, inače poznat po pismima i inicijativama, poput Čovića podrazumijevao eksluzivitet “jednog predsjednika” samo za sebe. Ako je to bio princip i ozbiljno promišljanje, a ne promidžbeni trik, evo idealne zgode da budući izaslanik u državnom Domu naroda obnovi inicijativu u uzvišenome Domu u vidu podnošenja amandmana na Ustav BiH.

Korisno za državu?

Budući se Ustav BiH može mjenjati samo dvotrećinskom većinom neupitno je da takvog parlamentarnog kapaciteta nema bez Milorada Dodika i Dragana Čovića. Nakon što je Bakir Izetbegović prvo pomogao izbor čak četiri izaslanika iz Dodikovog SNSD-a u  državni Dom naroda, a nekoliko dana potom i potvrdio buduću koaliciju s Dodikom i Čovićem izborom čelnika Zastupničkog doma državnog Parlamenta, gotovo da nema nikakvih ozbiljnijih prepreka da se amandman na Ustav progura u parlamentarnoj proceduri.

Jer, SNSD, HDZ BiH i SDA imaju u svojim rukama parlamentarnu demokraciju na državnoj razini.  Ako bi Denis Bećirović za svoju već proklamiranu ideju o “jednom  predsjedniku” dobio i plebiscitarnu potporu ljevice Bosna i Hercegovina bi doista mogla dobiti tog fatalnog jednog predsjednika umjesto tročlanog šefa države.

Ali, taj “jedan predsjednik za sve” u ovakoj konstelaciji snaga i raspodjele   parlamentarne moći mogao bi biti jedino Milorad Dodik. Koliko god to nekom zvučalo posprdno ili prestrašno, to je jedino realno  moguće, ali to ne bi trebalo nikako podcjeniti niti ikoga uplašiti. Dapače, bilo bi veoma mudro i možda i korisno za državu.

Jer, najjača bošnjačka stranka svakako koalira s “državnim neprijateljem broj 1”. Milorad Dodik je trenutno ionako šef države, on je predsjedatelj Predsjedništva BiH i bit će to u još nekoliko navrata u četverogodišnjem ciklusu.

Zašto bi njegov izbor za jednog predsjednika bio čin izdaje, ako ga već za partnera prihvaća Bakir Izetbegović, a učinili bi to čelnici i drugih sarajevskih stranaka ako bi imali prigodu. Bili su i ljevičari partneri s Dodikom. Eventualnim izborom Milorada Dodika za jednog predsjednika, naravno u jednom mandatu, sarajevski minder bi posalo jednu pozitivnu principijelnu poruku, pružili bi ruku najmoćnijem čelniku i predstavniku srpskog naroda, i što je možda i najvažnije omekšali bi zasigurno njegova rigidna stajališta i poglede na budućnost države BiH.

Kompromis

Treba računati da je “jedan predsjednik” zapravo još jedina funkcija koja Dodiku nedostaje. Nepovjerenje i stalni napadi sarajevske čaršije samo udaljavaju robusnog Dodika od ključnih komprimisa u državi. A taj komprimos u državnom parlamentu između bošnjačkih i hrvatskih snaga i interesa bi doista jedino bio neki kandidat iz reda srspkog naroda, a u ovom trenutku je to doista Milorad Dodik.

Politika je vještina i princip.  Zato bi poslovično nadahnuti Denis Bećirović trebao sjesti za računalo i napisati još jednu, ali ovoga puta maksimlano ozbiljnu incijativu i predložiti jednog predsjednika za sve i to baš ciljano iz Banja luke.

Pokazao bi da nije sebičan ali i demantirao uvriježene teze da je BiH od Baščaršije do Marin dvora i da Bošnjaci smatraju da je BiH njihovo ekskluzivno vlasništvo.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)