www.balkans.aljazeera.net

I tridesetosam godina nakon Titove smrti, još uvijek je teško pisati o njegovom liku i djelu. Sve ono što nisu smjeli ili nisu imali hrabrosti da pišu o njemu dok je bio živ, napisali su nakon njegove smrti.

Od toga da je bio mason, ruski dvojnik, švaler, da je favorizovao jedan narod nauštrb drugog, da je masovni ubica, da je likvidirao svakoga ko nije bio po njegovoj volji, da je gušio studentske demonstracije i ne mogu više da se ni sjetim šta su mu novopečeni istoričari još prišili.

Pišem ovo ponukan viješću da je jedan član Predsjedništva ponovo vratio Titovu sliku u Predsjedništvo.

A da li je ta slika ikada trebala i izaći iz te zgrade?

Sudeći po novim istoričarima - jeste, a sudeći po nama koji pamtimo par decenija Titovog doba - nije. Jer Tito je dio naše istorije i to, htjeli priznati ili ne, veoma slavne i časne istorije. Jer smo bili na strani pravde, na strani slobode i na strani saveznika koji su se borili protiv fašizma.

Ko je omogućio državnost BiH?

Lijepo je bilo gledati neki dan proslavu dana Dana državnosti Bosne i Hercegovine. A nekako svi zaboravljamo ko je omogućio tu državnost? Da li bi bilo uopšte ZAVNOBiH-a da nije bilo Tita i partizana?

Taj dan 25.11.1943.g. obnovljena je državnost Bosne i Hercegovine koju je nasilno izgubila 1463. kada je okupirala Osmanska imperija. Taj dan i tim zajedanjem je  odlučeno da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

Nepunih pedesetak godina kasnije odjednom su svi postali ugroženi. Naravno, kad već bili prilično stari i sasvim dovoljno se nauživali u socijalizmu i Titovoj Jugoslaviji.

Sjeća li se možda neko u zadnjh skoro trideset godina nekih studentskih demonstracija? Ili je sada studentima sve divno i savršeno? Sjeća li se ko bilo kakvih protesta nezadovoljnih radnika, građana ili bar penzionera a da nisu završili na kriminalno-nacionalno-huliganskoj osnovi?

Čak i oni koji su bili najčistiji na svijetu (prostesti za JBMG naše djece), su postali u očima vlasti i dijelu javnosti huliganski. A šta li su tek onda nedavni protesti u Parizu, gdje je narod svjestan da su zapravo oni vlast a oni na vlasti samo njihovi delegati.

Istorije od pedeset godina ne treba se stidjeti

Dok nam ova vlast maže oči sa problemom zastava ili ekstremnog zagađenja, ne mogu da se ne pitam kako smo to mogli godinama biti pod jednom zastavom? A sada ih u BiH imamo najmanje tri zvanične i ko zna koliko nezvaničnih? Je li zaista Sarajevo sada više zagađeno od dimnjaka iz tržnih centara nego što je bilo zagađeno dimnjacima iz Vase Miskina Crnog, Energoinvesta, Unioninvesta, Unisa, Pretisa, Hidrogradnje, Šipada, Upija i svih onih firmi u kojima su desetine hiljhada radnika zarađivale platu, a sada su samo postale ili su već odavno završeni plijen ratnih profitera i tajkuna?

Možda će i povratak Titove slike u Predsjedništvo izazvati reakcije kao što ih izazivaju razni postavljači i uklanjači zastava po Predsjedništvu? A možda i neće, ko za?

Ipak jedno sam siguran, istorije koja je trajala pedeset godina ne treba se stidjeti. Možda smo baš u tom vremenu bili i najponosniji na svijetu što smo nesvrstani, što smo ratni pobjednici, što nismo ničiji i što smo imali jedan od najboljih pasoša na svijetu.

Za razliku od sada kad zavisimo od svakoga iz inostranstva, kad zavisimo od dobre volje naših ugroženih vladara koji nam već 25 godina obećavaju Evropski put, nekakne mape puta i evropsku budućnost, a zapravo su nas odveli Afričku prošlost.

Pitam se samo kome ćete uskoro prodavati ove priče? Hoće li vam pomoći pisanje nove istorije, kada ne bude više mladosti da je čita i izučava?

Jer toliko nas dobro vodite da odavde bježi svako ko ima mogućnost i želju da započne novi život daleko od ugroženih naroda, daleko od nacionalizma, kojeg su upravo nacionalisti i plasirali kao fantastičnu mogućnost da konačno postanu neko i nešto i da materijalno obezbjede svoje deveto koljeno potomaka.

Državnost i granice vratili Tito i partizani

A naša djeca idu trbuhom za kruhom. U 21. vijeku, u zemlji fantastičnih mogućnosti, najljepše prirode i prirodnih bogatstava, u zemlji koja ima sve osim pameti. Pameti da se konačno otrgne od nacionalizma i šovinizma.

Sljedeći put kad budete gledali Partizansku eskadrilu, Kozaru, Sutjesku, Desant na Drvar, Bitku na Neretvi ili Valter brani Sarajevo, sjetite se da su junaci filma Tito i partizani a ne četnici, ustaše ili okupatori koje neki sada prizivaju.

Sjetite se ko je ovoj Državi vratio državnost i granice.

Tito i partizani.

I neka vam više nigdje i nikad ne zasmeta Titova slika ili naziv ulice.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(AJB/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook