Prethodne nastavke možete čitati ovdje.

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Početkom '90-te svojom turističkom turom za Pariz nas je autobusom odvezao Meša Trako, danas poznati vlasnik ugostiteljskih objekta u Sarajevu „Lovac“, „Klub Slovenaca“ i „Imidž“.  Veselo mlado novinarsko društvo je po prvi put obilazilo znamenitosti ove evropske prijestolnice kulture, a mene sjećanja najviše vraćaju na putovanje Senom, brodom ispod Pont Neufa, dok pjesnik i moj podstanarski gazda Ilija Ladin na francuskom recituje Jacquesa Preverta, boravak u „Cafe de Flore", srcu književne boemštine iz tridesetih godina prošlog stoljeća, kao i na večeru sa slavnim srpskim rediteljom Aleksandrom Sašom Petrovićem u restoranu „Le Fouquet's“ na Champs-Elyseesu.

Neko nas uputi do knjižare „Yugofrance“ koju je u ovome gradu godinama držao Brčak Fadil Ekmečić. Odlazak u tu knjižaru za nas je bio kulturološki šok; po prvi put smo mi – genaracija komunizma, imali susret sa djelima emigrantskog i potpuno antikomunističkog i disidentskog karaktera. Tu se moglo naći sve što je bilo ideološki zabranjeno ili sporno u Jugoslaviji, od zabranjenih književnih djela do političke publicistike svih profila i žanrova. To se tada kratko i jasno u Jugoslaviji zvalo „emigrantska i neprijateljska propaganda“. Police su bile pune djela svih nacionalnih pogleda koji su postojali u emigraciji. Sjećam se jednog naslova koja možda ponajbolje oslikava šta se u ovoj knjižari sve moglo naći – knjiga nekog crnogorskog emigranta, kojem se ne sjećam imena, pod nazivom „I Srbi su Crnogorci“.

U knjižari smo upoznali vlasnika Ekmečića, ali i mnoge druge. Očito da je to bilo mjesto susreta intelektualne, politčke i kulturne elite u emigraciji. Tog dana bio je tu dopisnik „Vjesnika“, kasnije čuveni ravnatelj HRT-a, Mirko Galić, crnogorski slikar i jedan po pokretača Medijale Dado Đurić, te ugledni emigrantski srpski političar, kasnije jedan od osnivač Demokratske stranke u Srbiji, Desimir Tošić.  Tu nađosmo i gotovo sve brojeve „Valtera“, koji je bio vrlo popularan kod emigracije; kratka ali subverzivna prošlost ovoga lista su ga u tim političkim i intelektualnim krugovima učinili vrlo popularnim. Nabavljan je i doturan tajnim putevima do Pariza. Vlasnik Ekmečić nam je odmah ponudio da napravimo ac hoc promociju lista u knjižari, što smo i uradili.

U knjižari su bile dominantne srpske i hrvatske knjige i izdanja, ali je bila značajna i bosanska kolekcija. Tu sam se prvi put sreo i sa knjigama i časopisima u izdanju Bošnjačkog instituta iz Ciriha, koji je vodio poznati emigrant iz BiH Adil Zulfikarpašić.

Moj kolega Nerzuk Ćurak i ja smo  dosta konspirativno pitali Ekmečića ima li kontakt sa gospodinom Zulfikarpašićom. Naravno, odgovori i odmah upita da li mi želimo kontakt sa njim.  Bili smo zatečeni i u prvi mah malo smo ustuknuli pred ovim prijedlogom. Kontakti ove vrste su u to vrijeme u Jugoslaviji bili zabranjeni i mogli su završiti nimalo bezazleno za sve one koji ih imaju. 

Pristadosmo. Ekmečić je iz knjižare nazvao Zulfikarpašića i dao mi telefon u ruke. Bojažljivo sam se predstavio, jer sam mislio da on i ne zna ko sam. Na to se on svojim karakterističnim glasom odveza na telefonu:

- Kako, bolan, Jasmine ne znam ko si.  Čitam sve tvoje tekstove, evo baš jutros sam čitao tvoj komentar iz posljednjeg broja „Albance ubijaju, zar ne?“. Pa vi ste meni jedina nada za Bosnu i njenu budućnost. Evo, baš ovih dana su kod mene bili Đapo i Loza (Fahrudin Đapo i Tihomir Loza, urednici i novinari tadašnjih „Naših dana“) i uradili su veliki intervju sa mnom. Mogli bi Nerzuk i ti doletjeti malo do Ciriha, sad ću ja Fadilu reći da vam odmah uzme dvije avio karte.

Nije bilo vremena da se ode do Ciriha, ali su tu dogovoreni daljnji koraci za saradnju. Vratili smo se u Jugoslaviju i Sarajevo prošvercovavši preko granice obilje „neprijateljske propagande“. Nama su tada bile najzanimljivije dvije ideje sa kojima smo se susreli u knjžari Fadila Ekmečića. Jedna je bila zajednički program političkih emigranata o budućnosti Jugoslavije „Demokratska alternativa“, druga „bošnjački nacionalni i kulturni identitet“, koji je zastupao Zulfikarpašić.

Zanimljiva je priča o „Demokratskoj alternativi“ u emigraciji. Pokrenula ju je 1963. godine grupa demokratskih intelektualaca u emigraciji predvođena legendarnim brodovlasnikom Vanetom Ivanovićem rodom iz Osijeka i čija je porodica učestvovala u stvaranju prve Jugoslavije, srpskim (Božidar Vlajić i Desimir Tošić, Demokratska stranka),  hrvatskim (Branko Pešelj i Ilija Jukić, Hrvatska seljačka stranka) i slovenačkim (Ljubo Sirc i Miha Krek) emigrantima, te Zulfikarpašićem iz Bosne. Svoj konačni dokument nazvan „Demokratska alternativa“ potpisali su 1982. godine i budućnost Jugoslavije vidjeli su kao konfederalnu državnu zajednicu suverenih naroda i nacija. Sve drugo, po njima, vodi u skori građanski rat.

Nažalost, ova platforma u vremenu raspada komunizma nije dobila svoju političku šansu, jer su uzavrele nacionalističke strasti devedesetih na Balkanu bile prejake za ovaj racionalni politički dokument, koji je od Balkana mogao stvoriti prosperitetnu ekonomsku i kulturnu uniju za primjer čitavoj Evropi i svijetu. 

Po povratku u Sarajevo objavio sam veliki intervju sa Tošićem o ovoj temi, ali je ona bila čitana i citirana samo unutar uže političke javnosti.

Zato je intervju Adila Zulfikarpašića u „Našim danima“ izazvao potres na javnoj sceni BiH, ali i Jugoslavije. Tu je on, po prvi put za javnost u BiH, elaborirao svoja politička gledišta o BiH i „bošnjaštvu“, što je izazvalo opće oduševljenje kod velikog dijela probosanske javnosti, ali i negodavanja onih kojima se Adilova priča uopće nije dopadala.

Adil Zulfkarpašić je bio čovjek vanredno zanimljive biografije. Rođen je i odrastao u bogatoj bošnjačkoj porodici Husein-bega Zulfikarpašića, pred rat diplomirao na pravu i političkim naukama, da bi se u Drugom svjetskom ratu priključio partizanskom pokretu. Nakon rata je imenovan za pomoćnika ministra trgovine u Vladi Jugoslavije, ali pod dosta misterioznim okolnostima napušta zemlju i odlazi u Beč, gdje se nalazi u samom srcu mnogih političkih komplota i borbi velikih sila za postratni evropski politički poredak moći. Po jednom od svjedočenja njegovog prijatelja Teufika Velagića, bio je jedan od onih koju su poslužili kao inspiracija scenaristi Grahamu Greenu u istraživanju za čuveni špijunski triler „Treći čovjek“ (1948), što potvrđuje i činjenica da je u to vrijeme bio dopisnik jednog američkog lista. Oni koje malo poznaju film, znaju da je tema „Trećeg čovjeka“ priča o novinaru Holly Martensu (Jospeh Cotten), koji dolazi u Beč i upada u zamršenu triler priču o igrama među pobjedničkim snagama saveznika u ovome gradu, koji je u to vrijeme bio podijeljen u četri zone (američku, englesku, francusku i rusku).

U Švicarskoj počinje da živi od 1954. godine i tada počinje njegov novi politički angažman. Zagovara ideju „bošnjaštva“, član je Liberalne Internacionale i pomenute Demokratske alternative. Istovremeno, Zulfikarpašić se uspješno bavi i biznisom, pa tako postaje jedan od najbogatijih Bošnjaka tog doba. Krajem osamdesetih osniva „Bošnjački institut“ u Cirihu, koje danas djeluje u Sarajevu.

I mi smo, odmah nakon njegovog intervjua u „Našim danima“, u „Valteru“ počeli objavljivati priloge iz „Bosanskih pogleda“, emigrantskog političko-kulturnog mjesečnika koji je Zulfikarpašić sa svojim istomišljenicima (Smailom Balićem, Teufikom Velagićem, Izetom Serdarevićem, Bećirom Tanovićem, Salihoh Ljubunčićem i drugim) izdavao u Beču u periodu 1960-1967. godina.

Te '90-te bilo je jasno da sve dotadašnje komunističke zabrane u Jugoslaviji padaju kao kula od karata. Nakon prvog velikog Zulfikarpašićevog intervjua u bosanskoj štampi, sve je bilo spremno da vlasti dozvole njegov povratak u BiH. Dozvolu aminuje Nijaz Duraković, tada prvi čovjek Saveza komunista BiH, te u proljeće iste godine Zulfikarpašić dolazi po prvi put u Bosnu nakon 45 godina boravka u emigraciji.

Odmah se uključuje u javni i polički život. Od ranije je bio u kontaktu sa grupom oko Alije Izetbegovića i „Islamske deklaracije“; pomagao je njih i njihove porodice dok su ležali u zatvorima, a bio je sa njima i u tajnim pripremama prije njegovog dolaska u Bosnu za osnivanje prve postkomunističke političke partije kod Bošnjaka. Brzo se povezao i sa Muhamedom Filipovićem, te imao stalne veze sa mladim novinarima okopljenim oko „Naših dana“ i „Valtera“. 

Po povratku sreli smo se nekoliko puta, te mi je pokazao luksuzni stan koji je odmah kupio za život u Bosni. Njegova želja da se posveti zemlji koju nije vidio nekoliko decenija bila je neupitna.

Bio je prvi potpredsjednik SDA, koja je osnovana krajem maja '90-te. Istovremeno, zajedno sa redakcijom „Naših dana“ pravi krajem juna veliki skup u Holiday Innu na temu „Bosna i bošnjaštvo“. 

Međutim, upravo zbog toga, ali i zbog njegovih optužbi da su u SDA ubačeni kadrovi Kontraobjaštajne službe (KOS) i Službe državne bezbjednosti  (SDB) Jugoslavije (Salem Šabić i zagrebački ogranak SDA), u septembru iste godine dolazi u sukob sa Izetbegovićem, razilaze se, pa zajedno sa Muhamedom Filipovićem osniva Muslimansko-bošnjačku organizaciju (MBO). Njih dvojica ostaju kod pripadnika etablirane političke i intelektualne javnosti usamljeni sa ovom političkom idejom, jedino uz njega ostaju mladi novinari i intelektualci koji su mu i otvorili put ka povratku u Bosnu.

Opširnije o  tome, kao i o ulogama Nijaza Durakovića i Fikreta Abdića u tom burnom vremenu, u narednom nastavku.

(DEPO PORTAL)