Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

U zemlji dugogodišnje krize domaćeg filma i stanja hladnog pogona produkcije, svaka pojava novog filmskog otvarenja, naročito u dugometražnoj igranoj formi, prvorazredni je kulturni događaj. Zato je najava (pret)premijere filma „Duran“ u režiji Faruka Skolovića, na festivalu u Mostaru, upravo takav događaj. Naročito ako tome dodamo da je djelo nastalo u potpuno nezavisnoj produkciji i mimo svakog sistema u kojem država, putem svoje Fondacije za kinematografiju ili drugim kanalima, učestvuje, nedovoljno – da se i to kaže, i potpomaže razvoj ove strateški važne umjetnosti za svaku zemlju, a naročito za male poput BiH.

Ali,  kada su u pitanju reditelj Faruk Sokolović i producentska kuća „Mebius film“, onda je iznenađanje manje. Ovaj plodni autor iza sebe ima brojne igrane tv projekte (spomenimo samo neke: Provincija u pozadini (1984), Inat (1988), Čovjek koji je znao gdje je sjever, a gdje jug (1989, 1990), da bi devedestih počeo prvi u BiH raditi igrane filmove u nezavisnoj produkciji. Tako su nastali filmovi „Majstori mraka“ (1990), "Tunel" (1999) i „Mliječni put“ (2000). Poznat je i po produkciji mnogih igranih TV serijala (Viza za budućnost, Crna hronika, Pečat). 

„Duran“ je istinita priča o bračnom paru Duran i Zineti Masleši, koji igraju svoj život pred objektivom filmske kamere. I sve ostale junake ovoga filma igraju naturščici. Duran ostaje bez posla u Hadžićima, kupuje kamion od neke crkavice i bori se da preživi. U takvoj situaciji, progonjen snovima iz djetinstva, počinje da na babovini u selu Lukomir gradi kuću na temeljima stare kamene prodične štale. Selo to na početku gleda pasivno, ali se posteno ukljuje da pomgone u ostvaranju snova porodice Masleša. 

Ali, u selu često boravi i moćni general, koji planira uzurpirati ljepote prirode za svoje potrebe. Sjena ubistva koje je on počinio u ratu lebdi u zraku i mještane na to podsjeća nišan/grob pored sela.

Film je urađen u jednom potpuno verističkom stilu i može se shvatiti i kao posveta filmovima francuskog reditelja Roberta Bressona, ali i „crnim“ filmovima YU reditelja Žike Pavlovića i Želimira Žilnika. Kamera je u vremenskom periodu od šest mjeseci pratila junake koji igraju svoje živote. Istovremeno, konstrukcijski element u kojem se ova životna priča povezuje sa drugom, o ubistvu, grobu, zločinu i osveti, uvodi se polako i pažljivo. 

 
Kada možda pomislimo da će ovaj element polufikcionalne strukture nadjačati snagu životne priče glavnog junaka Durana i njegove žene Zinete, reditelj uvodi poznato ali ovdje neočekivano (i dobro) rješenje sa karnevalskim ritualom smrti, baš kao što je to nekada briljantno radio Žika Pavlović u svojim filmova („Kad budem mrtav i beo“ ili „Zasjeda“). Ovdje je to tradicionalni ruralni bosanski teferič u Lukomiru, gdje jedan od seljana ubija, iz osvete brata, moćnog generala iz rata.

Ako ovome dodamo mitsku snagu sela Lukomir u našoj prošlosti, onda priča iznenada, u svom podtesktu, dobija i dublja značenja o ponavljanju borbe dobra i zla, o junacima i žrtvama, o zločinu i osveti, o tragičnom usudu tla. I na koncu o našim stećcima, nišanima i grobovima među kojima se ponovo rađa i razvija život, kao u posljednjem kadru ovog filma, gdje na balkonu svoje teškom mukom sagrađene kuće od kamena stoje Duran i Zineta Masleša.

Film je snimljen uz kranje mali budžet i uz napor autora i ekipe, koja je očito vjerovala u ovaj projekat. Oni koji će tražiti mane u ovome filmu naći ih upravo u produkcijskoj skronosti projekta. Ali to ne treba da ih brine; u umjetnosti je manje uvijek više.

Film će svoju pretpremijeru imati na predstojećem Mostar Film Festivalu,  te može očekivati u najmanju ruku solidan život na regionalnim i evropskim art festivalima.

U filmu još igraju, pored drugih stvarnih likova iz sela Lukomir,  Boris Jugo, Adnan Čengić, Amra Ibričić, te sam reditelj.  Izvršni producent je Duda Sokolović, dok su producenti ovoga filma Ada i Hana Sokolović, te producentska kuća Mebius film.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)