Iako je njihov porodični dom već nekoliko godina u Belgiji, glumica Nela Đenisijević-Deleu i njen suprug Thomas ne zaboravljaju BiH, te koriste svaku priliku za dolazak u Sarajevo, grad za koji su oboje neizmjerno vezani.

Prošlog mjeseca su prisustvovali Prvom međunarodnom kongresu dječije i adolescentske psihoterapije, koji se u Sarajevu održavao od 18. do 21. oktobra. Thomas se pojavio u ulozi predavača, zbog čega Nela ne krije sreću što je njegov dugogodišnji rad u našoj zemlji ostavio rezultate koje ljudi i dalje cijene.

Prvi susret

– Drago mi je da nakon svih godina koje je proveo ovdje ljudi i dalje prepoznaju njegov rad i sve to što je ostavio za sobom. Sretna sam što je mogao doći sedmicu prije mene i našeg sina, kako bi završio sve obaveze, prema Kongresu, a i sjedištu organizacije „Crea Tera“, koje se još nalazi u Srebrenici. Organizacija paralelno djeluje u Bosni i Hercegovini i Belgiji. Sin i ja smo iskoristili priliku, pošto je u Belgiji trenutno taj jesenji raspust, da se pridružimo Thomasu kako bismo vidjeli porodicu i prijatelje u Sarajevu – kaže Nela i otkriva razloge zbog kojih je njen suprug odlučan da svoj život stavi u službu pomoći najosjetljivim kategorijama stanovništva.

– Thomas se prije 17 godina suočio s teškim gubitkom. Njegova majka izgubila je bitku s opakom bolešću. Dok se i sam nosio s gubitkom majke, saznao je da negdje u svijetu postoje žene koje se suočavaju s gubitkom sinova, a to su majke Srebrenice. Sa dvadeset i nešto godina napravio je projekt naziva „Majka“, koji je posvetio svojoj majci i majkama koje su nekoga izgubile. Tako je došao u Srebrenicu i počeo raditi s djecom i odraslima te zavolio taj grad. On je sve te godine bio i ostao u Srebrenici, a u Sarajevo je dolazio samo vikendom, kako bi se malo odmorio. Za njega je to bio način na koji će odati počast. Inače, moj suprug je Bachelor muziko-terapije, koju je završio u Holandiji. Thomasa sam upoznala nekako pred sam kraj njegovog angažmana i tada mi je njegovo zanimanje više ličilo na zabavljačku djelatnost, nego na neki ozbiljan posao – kaže uz osmijeh Nela.

Iako su se prvi put sreli u studiju FTV-a, gdje je ona bila voditeljica koja je trebala ugostiti muziko-terapeuta iz Belgije, njihova romansa se rodila tri godine kasnije.

– Ponovo smo se sreli na koncertu Damira Urbana, gdje smo počeli neku neobaveznu konvrzaciju. Tada sam saznala da stanuje u mojoj ulici samo na drugom broju i da se skoro svakodnevno viđamo. Shvatila sam, zapravo, da on mene sve te godine pamti. Išli smo čak i u isti granap po hljeb, ali moram priznati da ga ja nisam primjećivala. Nakon koncerta krenulo je jedno lijepo druženje, ili kako mi to volimo reći ispijanje kafa, a onda smo shvatili u jednom trenutku da pobuđujemo ono najbolje jedno u drugom, pa se tako rodila i ljubav. Zajedno smo osam godina i mnoge stvari smo naučili jedno od drugog. On je mene naučio da izađem iz svoje zone komfora, da hrabro mijenjam sredinu i poslove, da hrabro ostavim prijatelje, vjerujući da će zauvijek biti tu za mene neovisno o tome u kojem kraju svijeta se nalazim. S druge strane, ja sam njega naučila da se otvara prema porodičnom životu, razvija kao otac i prema toj djeci s kojom radi. Mnogo se promijenio i sazreo otkako je sa mnom – govori Nela.

Razlog zbog kojeg se iz rodnog Sarajeva odlučila preseliti u Belgiju, isključivo je ljubav prema suprugu i želja da mu bude podrška u njegovom radu, kao što je i on njoj bio velika podrška u njenom, u vrijeme dok su živjeli u glavnom bh. gradu.

Rodni grad

– Sarajevo definitivno nisu ni ulice ni zgrade, a nisu ni ljudi, već su momenti i trenuci koje s ljudima doživiš. Svoje Sarajevo nosim uvijek u jednom džepu i mogu ga u svakom trenutku izvaditi, pomirisati, zagrliti i poljubiti. Ono je uvijek tu i mijenja se zajedno sa mnom. Ako si na pravi način vezan za ovaj grad, onda ti ne može nedostajati, niti ga možeš ostaviti. Za mene je Sarajevo i kada mi draga osoba dođe u Brugge, pa popijemo kafu koja nije bosanska, ali doživimo istu emociju i razmijenimo istu energiju kao i ovdje. Tamo sam nekako dio jedne internacionalne slike, a ne neke iseljeničke dijasporske, tako da kada sam htjela da predstavim nešto odavde, to je bilo više Sarajevo nego BiH. Ono je za mene Bosna u malom i Balkan u malom, pa na taj način ga i predstavljam ljudima.

Kompletnu priču čitate u aktuelnom broju magazina Azra.

(Azra.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)