Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Prvi osmanski zbirni katastarski popis iz 1455. godine, registrira naselje Vrhbosanje (Vrhboxenie) kojem je gravitiralo tri trga i 45 sela. O brojnosti stanovnika svjedoči blizu 5.000 stećaka na 213 nekropola na prostoru današnjeg Sarajeva. Zemljište je i nakon Osmanskih osvajanja u Bosni ostalo u rukama lokalnih vazala s tim da su morali plaćati porez što je bilo jedinstveno u cijelom carstvu.

Isa-begova vakufnama (prvi popis zadužbina iz 1462.) je prvi pouzdan dokument o graditeljskoj djelatnosti u osmanskom periodu. Treba znati da je institucija vakufa stvorila uvjete za očuvanje onoga što se danas kod nas smatra kulturnom pokretnom i nepokretnom baštinom.

Tako je utvrđeno da je Sarajevo dobilo (1461.) moderni vodovod kao treći grad u Evropi, poslije Krakova i Praga.

Rušenje bogomolja i nekropola se zabranjuje i izdavanjem Ahdname (1463.) u kojoj se izričito naređuje „neka niko ne uznemirava spomenute i njihove crkve“.

Čaršija etimoliški (perzijski čar-su) znači četiri toka ili četiri strane (raskršće) što ona i jeste; raskršće puta od kolonije dubrovačkih trgovaca oko današnje Latinske ćuprije i novog hrišćanskog naselja u formiranju oko današnje Stare pravoslavne crkve, odnosno puta od Bistrika koji preko Kovača vodi za Vratnik, a preko starog rimskog puta koji je današnjim  ulicama Maršala Tita i Mula Mustafe Bašeskije vodio preko Pašinog brda za istočne krajeve. Turski „baš“ u složenicama označava najstariji, najglavniji, pa bi složenica Baščaršija, u smislu dijela grada,  označavala glavni trg ili glavno pazarište.

U zapisima o kulturnoj baštini Sarajeva često se spominju popisi stanovništva krajem XV stoljeća. Tako iz popisa 1485. godine, prof. Džemal Čelić navodi da je grad imao 92 muslimanske kuće, 103 kršćanske, te 8 kuća dubrovačkih trgovaca. Isti popis spominje 17 krojača, više sabljara, pekara, mesara, sarača i drugih.

Za našu današnju priču je veoma važna činjenica da su se građani Sarajeva oduvijek divili onima koji su ga izgradili, a ne onima koji su ga pokorili ili u njemu vladali. Posebno poštovanje uživaju dobri ljudi – evlije.

Tri lokaliteta u starom dijelu Sarajeva su kultna mjesta bez obzira na vjeroispovijest: Islamsko Turbe sedam braće (Jediler turbe) u dvorištu Čokadži hadži Sulejmanove džamije, katolička Crkva svetog Ante Padovanskog i Stara pravoslavna crkva sv. Arhangela Mihaila i Gavrila na Baščaršiji su nacionalni spomenici koje posjećuju ljudi u jednom obredu, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost i to je vjerovatno jedinstven običaj u svijetu.

Jediler (turski yediler – sedmorica njih) turbe  (mauzolej – natkrivena grobnica) grobnice nevino stradalih dobrih ljudi, građani smatraju kultnim mjestom. Ova džamija (Čokadži hadži Sulejmanova) je poznata i kao džamija za Beglukom ili Jediler džamija i izgrađena je davne 1538. godine. Legenda kaže da je tu sahranjen neki šejh koji je došao sa sultanom Mehmedom II. Kasnije su tu sahranjena dva derviša osumnjičena za krađu novca i nevino pogubljena, a zatim i četiri kapetana koje je Mustafa paša Dalbatan dao pogubiti jer tobože nisu pravovremeno obavijestili o dolasku vojske princa Eugena Savojskog 1697. godine. Turbe su ozidali 1815. godine, po naređenju Sulejman paše Skopljaka, koji je na njemu otvorio sedam prozora, jer se govorilo da se nad mezarima viđa svjetlost (luča) pa je svijet grobove prethodno ogradio daskom i pokrio šimlom.

Obilazak „Turbeta sedam braće” uz običaj davanja priloga, sa željom za sreću i zdravlje najbližih, simbolizira vjerovanje u dobre ljude “evlije”. Narodno vjerovanje kaže da, ako neko od srca moli za nešto realno kao što je lično ili tuđe zdravlje pa i porodica, treba ići jednim putem do „sedam braće“, ubaciti iste novčiće na prozore počevši od vrata i pri tom zaželjeti želju i proučiti molitvu, nije važno koje vjere, bitno da je od srca. Potom treba otići drugim putem i šutjeti, a prvo što čuje od prolaznika tumačiti kao odgovor na želju.

Tradicija podrazumijeva i običaj davanja priloga u obližnjoj katoličkoj Crkvi sv. Ante i Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

U Crkvi sv. Ante Padovanskog na Bistriku treba dati prilog ili upaliti svijeću i zamoliti za pomoć. Uz to valja izgovoriti molitvu, bilo koju molilac zna, „samo da je iz srca“. Franjevci su u Bosni i Hercegovini prisutni u kontinuitetu preko 700 godina. Franjevci čuvaju staru Ahdnamu (povelju) sultana Mehmeda II iz 1463. godine, kojom je stavio pod svoju zaštitu bosanske franjevce i koja se poštovala preko 400 godina osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog svog sadržaja povelja se smatra pretečom evropske povelje o ljudskim pravima. Samostan posjeduje veliki broj starih rukopisa, knjiga, umjetničkih slika, rukotvorina, crkvenih predmeta velikog značaja. Vitraži na prozorima su umjetničko djelo slikara Ive Dulčića. Kao i drugi sakralni objekti u gradu, crkva i samostan su u posljednjem ratu teško oštećeni i nakon rata obnovljeni.

U Staroj pravoslavnoj crkvi sv. Arhangela Mihaila i Gavrila na Baščaršiji treba dati prilog i zamoliti za pomoć na način koji molilac zna. Najčešće želje su za zdravlje drugih i djece, odgoj, učenje i slično. U nekim slučajevima žene koje žele imati dijete ili imaju većih problema sa djecom dodirnu kovčeg sa neuništivim tijelom djeteta, na gornjoj etaži crkve i ubace prilog u jednu od kasica za milodar. Ljudi vjeruju da dio snage kojom Bog čuva ovo dječije tijelo od uništenja prelazi i na njih i prati ih do rješenja njihovog problema.

Takvoj tradiciji obilaska kultnih mjesta različitih konfesija u jednom obredu uz davanje priloga, svakako je pogodovala pojava islama koji priznaje prethodne božije poslanike i monoteističke religije za koje smatra da vuku isti korijen iz božije objave. Tradicionalni način davanja priloga, koji se zadržao do dan danas, simbolizira jedinstveno poštovanje građana prema drugim konfesijama ali i ukazuje poštovanje prema komšiji, a to je nešto što je jedinstveno u svjetskim okvirima.

Iz ljudske nagonske potrebe da istražuje uzroke prirodnih pojava stvorili su se mitovi koji su priče o raznim „duhovima” i pojavama, a obilje tih priča sačinjavaju mitologiju svake od etničkih grupa. Mitovi nam mogu dati pojašnjenja za obrede, ali obredi mogu postojati i mimo mitova. Obredi su predvidljive radnje koje u zbivanja unose red. Obredi mogu biti i svjetovni, naprimjer otvaranje Olimpijskih igara, ali su mnogo češći u religijama. U našem slučaju obredni obilazak tri lokaliteta u Starom urbanom jezgru Sarajeva pokazuje da obred može da bude i multikonfesionalan. To je veoma važno za turističku budućnost Bosne i Hercegovine i Sarajeva.

Mit o milenijumima dugoj tradiciji vjerske tolerancije na mikroprostoru današnje Bosne i Hercegovine nam može dati pojašnjenje za obredni obilazak tri kultna mjesta u Sarajevu.

Kult ili slavlje je jedna od glavnih značajki svake religije i predstavljaju skup radnji ili postupaka koji imaju simboličko značenje. Kultura i kult potiču od latinske riječi cultus, poštovanje bogova ili vrhovnog bića. Polazeći od ove činjenice slobodan sam da dalje razvijem tezu da je prostor današnje Bosne i Hercegovine jedinstveno mjesto poštovanja jednog Boga u svjetskim razmjerama.

Postoji rizik da se tempom globalizacije, ogromnim mehaničkim ratnim i poratnim odlivom urbanog i prilivom ruralnog stanovništva, političkim inžinjeringom i projektiranom političkom sakralizacijom svega postojećeg, ova tradicija kao i mnogi drugi običaji u Bosni i Hercegovini i u Sarajevu mogu izgubiti. Već danas mnogi građani koji posjećuju Turbe sadam braće ne znaju da im stari običaj nalaže da istovremeno posjete i crkvu sv. Ante kao i Staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji u kojoj se kao bonus nalazi kovčeg sa neuništivim tijelom djeteta.

Ipak se nadam da se to neće desiti i da će tolerancija i razumijevanje drugog i drugačijeg ostati bitna karakteristika identiteta bosanskohercegovačkog čovjeka pa tako i građana Sarajeva.

Judaizam, kršćanstvo/hrišćanstvo, islam, kao svjetske globalne religije dominantne na Mediteranu, su naravno rođene drugdje, van teritorije današnje Bosne i Hercegovine. One su do nas došle na civilizacijskim valovima koji uglavnom nisu prelazili preko naše teritorije dalje. I zato u našim planinama i dolinama ni jedna religija nije nikada bila pobjednik, a ako je to i namjeravala biti, postajala je nasilnik.

“Putujući čovjek cijeli svoj svijet nosi sa sobom i ni jednog trenutka se ne može odvojiti od njega” – zapisao je Jovan Dučić. Zato posjetioci iz svijeta koji prakticiraju veliki broj religija i filozofskih pravaca treba da na granici Bosne i Hercegovine ostave svoje istine i poklone se na svoj način velikoj bosanskohercegovačkoj tradiciji borbe za ljudska prava i zajednički život. Ta tradicija je teško ranjena, kao nikada do sada u historiji, ali se nadamo da će opstati. Načela antičkog perzijskog dokumenta Kira Velikog (Kirov cilindar), moralna načela šizmatičke Crkve bosanske i Ahdnama sultana Mehmeda II na čudesan način još su uvijek živi u današnjoj “modernoj” Bosni i Hercegovini.

Zaključak i preporuke

Profesor Džemal Čelić je svojevremeno zapisao: “Bosna i Hercegovina je zemlja jedinstvene kulturologije u Evropi koja je u čudesnoj koegzistenciji suprotnosti bila most pomirenja ilirskih, grčkih i rimskih bogova, mitraizma i ranog kršćanstva, srednjovjekovne Crkve bosanske, katoličanstva i pravoslavlja, bizantijske, osmanske i zapadno-evropske kulture i civilizacije, te Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih građana koji danas žive i rade na ovom tlu”.

Turistički, privredni i kulturološki moto bosanskohercegovačkog brenda bi mogao biti: “Bosna i Hercegovina most pomirenja civilizacija” ili “Bosna i Hercegovina – 16.000 godina civilizacije i mirnog zajedničkog života”.

Navedena kultna mjesta nažalost nisu turističke atrakcije jer su uglavnom saobraćajno nedostupna i nemaju utvrđeno radno vrijeme. Vrše se rekonstrukcije ulica (Franjevačka, Šahinagića koja je prilaz Trebevičkoj žičari, Kemalbegova, Josipa Štadlera…) bez trotoara, čime se teško povrijeđuje dostojanstvo građana i kojima teško prolazi pojedinačni pješak, a kamo li turistička grupa.  Osnovna preporuka svim administrativnim upravama na nivou entiteta, kantona i lokalnih zajednica je da obezbijede saobraćajnu dostupnost (pješacima, vozilima ili adekvatnom omnibusu) svakom turističkom resursu i utvrde vrijeme posjeta, čime resurs tek tada postaje turistička atrakcija. Kada je riječ o Kantonu Sarajevo to je i njegova obaveza po utvrđenoj i usvojenoj Razvojnoj strategiji KS do 2020.

Slijedeća kolumna: Stolac – grad koji baštini 4 velike svjetske tajne.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook