Njegove uloge se pamte, njegove monodrame odigrane su bezbroj puta na daskama koje život znače, ali i u najzabitijim dijelovima kako bivše Jugoslavije, tako i Bosne i Hercegovine. I kada je počinjao, jednako kao i danas voli ove krajeve. Znao je reći: Ko ne voli Bosnu, nije moj! Josip Pejaković je glumčina, a oni s boljim pamćenjem sjetit će se da je bio reformista Ante Markovića.

Ovih je dana u bolnici, no pomno prati sve što se zbiva: ovaj Travničanin koji živi u Sarajevu za Oslobođenje govori o značaju proteklih izbora, raduje se što je njegov prijatelj Milorad Dodik dobio priliku da radi za Bosnu i Hercegovinu, ali i objašnjava veličinu izborne pobjede Željka Komšića u utrci za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda.

Gospodine Pejakoviću, imate li snage, volje i želje da pratite sve što se dešava nakon Opštih izbora u Bosni i Hercegovini?

- Moram imati. Bez obzira na stanje u kojem se trenutno nalazim, u bolnici sam, ne mogu biti toliko angažiran, ali mogu pratiti sve. Pogotovu ove incidentne situacije poslije rezultata izbora, a izbori su ipak neke stvari pomjerili u nekom pravcu. Da li je to sada bolje ili gore, bliska budućnost će pokazati.

Čini li se i Vama da je u fokusu postizbornih priča, pa i pobuna, pobjeda Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda?

- Pa mora biti. Zbog toga što je Željko Komšić, prije svega, dokazani borac za Bosnu i Hercegovinu. Dakle, čovjek koji se izborio i pobijedio, porazio one koji ne vole Bosnu i Hercegovinu. Njegova djela govore ovo što ja tvrdim. A ovi koji se sada ljute na izborni poraz i demonstriraju, njihovo je demokratsko pravo i, rekao bih, stegovna stranačka odluka. Tu čovjek ne može imati primjedbe. Onaj koji je izgubio ima pravo da se ljuti, još da mu neko oduzima pravo da se ljuti to bi zaista bilo skaradno.

Konstitutivnost i struja

Željko Komšić je osvojio treći mandat i tu je kraj priče. Nema dilema na koji način. U tom čovjeku postoji nešto što možda svi ne vidimo, ali on plijeni svojom odanošću Bosni i Hercegovini i rezultat toga je kakav jest. S druge strane, ovi su ovamo tutori svog vlastitog naroda, koji mu piju krv 20 i kusur godina sa ubjeđenjima da je konstitutivnost naroda najvažnija stvar u životu, a ne da li će Auminij imati struju ili ne. A onda dođu u situaciju da izgube i konstitutivnost i struju. I to bi sve normalno da se sada u to sve nije upetljala i vjera, odnosno crkva.

Ostatak intervjua čitajte ovdje 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)