Mostova saborska zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić u Hrvatskoj nedavno je šokirala javnost informacijom kako joj je kiretaža nakon spontanog pobačaja u splitskoj bolnici odrađena bez anestezije. 

Nakon toga, mnoge su se žene ohrabrile i počele javno iznositi svoja slična iskustva u mediji, pa tako i ova mlada žena koja je svoju ispovijest podijelila za portal miss7. 

Situacija: ja u kasnim tridesetima, sretno trudna očekujem svoje drugo dijete. Prvo je već stasalo do doduše tvrdoglavog trogodišnjaka, ali ipak trogodišnjaka. Sad je sve malo lakše. Veseli me trudnoća, veseli me moje buduće dijete, moj mozak blaženo pluta okupan hormonskim koktelom, ništa ne može poremetiti unutarnji mir i sreću...

Mjesto radnje: jedan zagrebački dom zdravlja, ordinacija liječnika ginekologa, redoviti pregled trudnice 

Cijeli svoj fertilni život odlazim na ginekološke preglede liječnicima na koje imam pravo kao zaposlena žena koja iz plaće izdvaja za HZZO. Čak sam jedna od onih skeptičnih prema privatnim liječnicima jer mislim da to što je netko sam sebi dobar menadžer i marketinški stručnjak te pregled naplaćuje 500 kuna ne garantira i da je automatski bolji stručnjak od svog kolege koji ima manje ambicije za promocijom i zaradom. Čak trpim i česte promjene liječnika u ordinaciji, duga čekanja na pregled, gužve u čekaonici, lošiju opremu...

I tako eto mene na pregledu, negdje oko 16-og tjedna trudnoće. Veselim se kad liječnik kaže da će raditi ultrazvuk jer znam da će možda reći i nešto o spolu djeteta, ovo je dob kad se to već vidi. S druge strane nisam previše uzbuđena. Duboko sam uvjerena da je dečko. U dugoj i bogatoj povijesti donošenja djece na svijet u obitelji mog muža dokazano je da on i njegova braća uspjevaju proizvesti samo mušku djecu. Moj sin već ima petoricu bratića, a ni dvije prethodne generacije nisu bile ništa bolje.

 
Liječnik šuti, naši susreti se odvijaju uglavnom u tišini. Kopa po meni onom sondom - ne, ultrazvuk u ranim tjednima trudnoće nije onaj sladunjavi kao na filmu, gdje se sondom prelazi preko velikog trudničkog trbuha, muž te drži za ruku i raznježeno gledate u monitor na kojem vidite samo neke sive mrlje i ništa ne kužite. Ne, u onom sam ponižavajućem položaju na ginekološkom stolu, raskrečena, njegove uši su negdje između mojih stopala.

Doktor šuti, šuti... Onda, pomalo pobjedonosno: "Izgleda da imamo ženkicu ovdje! Da, da, ženkica je!" Pomalo sam zbunjena, pomalo u šoku. Ne zbog toga što je rekao nego što nosim žensko dijete. Pardon, ženkicu! U našoj obitelji? To je presedan! Može li biti istina? Ne mogu vjerovati! Svi će pasti u nesvijest.

Doktor je jako zadovoljan (kao da je "ženkica" nekako i njegova zasluga). Za pohvalu i podršku još me pljesne po lijevom guzu dok se pokušavam iskobeljati iz onog vražjeg stola...

Sve moje prijateljice vrište uglas kad im prepričavam scenu: "Ženkica???? Rekao ti je ŽENKICA? Pljesnuo te po guzici??? I što si napravila?"

Nisam napravila baš ništa. Nisam se izderala na njega, nisam ga pljusnula natrag (ali ne po guzi), nisam ga prijavila liječničkoj komori, ni nekom povjerenstvu za etičnost, nisam ga opanjkala u novinama... Nisam ništa, nisam se čak ni uvrijedila. Mislim da su dva razloga za to: prvo bila sam u šoku što ću roditi djevojčicu (iliti ženkicu, žensko mladunče neke životinje) i veselila se tome do neba. Drugo, da to su oni trudnički hormoni zbog kojih smo zaštićene od svih piz...ija ovog svijeta, ravnodušne na sve gluposti oko nas, koncentrirane samo na dijete koje nosimo u sebi i lebdimo u nekom oblaku nestvarnosti.

Kako bi inače moglo igdje ikada proći da te netko s kim imaš isključivo profesionalan odnos pljesne po goloj guzici, čak i ako mu je posao da pregledava tvoju golu... a dijete ti nazove tako pogrdnim imenom? 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)