Izvor: Deutshce Welle

Piše: Marina Martinović

Žičana ograda, policajci s automatskim puškama i psima čuvarima, strogi pogledi i uniforme, koje su podsjećale na logore iz Drugog svjetskog rata. To su prvi utisci tada 19-godišnje Bosiljke Schedlich koja je prije točno 50 godina kao gastarbajterka došla u Berlin. Zrakoplov je sa skupinom jugoslavenskih radnika s kojima je i Bosiljka stigla sletio prvo u Istočni Berlin, a zatim su autobusom odvezeni u privremene domove preko granice u Zapadni Berlin, dobro se sjeća Bosiljka Schedlich. Tamo ih je čekalo još više ratnih rana: „Vidjela sam tragove rata i na licima mnogih usamljenih žena koje su šetale same s psima. Vidjela sam ih i na ljudima kojima su falile ruke ili noge, mnogim muškarcima koji su u invalidskim kolicima gurani kroz grad i pritom sam se pitala: Gdje su oni proveli rat?", kaže ova 69-godišnjakinja.

I u suterenu doma u kojemu je bila smještena skupa s oko 1.200 drugih Jugoslavenki su stanovali protjerani Nijemci iz Istočne Pruske i Šlezije. „Za mene je to bio susret s prošlošću koju su doživjeli moji roditelji.“ No, o prošlosti ona u tom trenutku više nije htjela previše razmišljati, jer je u Njemačku došla radi svoje budućnosti, kako bi zaradila koju marku za fakultet koji je htjela upisati. „Na godinu dana sam došla, ali ta godina jednostavno ne prolazi", šali se ova bivša gastarbajterka koja upravo provodi „mirovinski raspust“ u jednoj trošnoj kućici na hrvatskom otoku Šipanu.

Renoviranje te kućice koja se nalazi na sred otoka je za nju i u neku ruku osjećaj „povratka korijenima“. Ova Dalmatinka je kao Bosiljka Grgurević rođena u Splitu. Kao dijete je živjela u jednom selu Dalmatinske zagore i u Kaštelima, a nakon mature se odlučila – kao i mnogi njezini sunarodnjaci – svoju sreću okušati kao gastarbajterka u Njemačkoj. Isprva je radila u jednoj tvornici, ali je već nakon pola godine postala prevoditeljica u jednom domu za žene. Sve do tog trenutka se njezina gastarbajterska priča ne razlikuje puno od onih priča mnogih drugih iz bivše Jugoslavije. No, Bosiljka Schedlich je krenula drugim putem. Pola plaće je uložila u tečajeve njemačkog jezika, zatim je dobila bolje poslove i upisala fakultet u Berlinu. „Život me uzeo pod svoje i uopće nisam razmišljala o povratku.“

Mnoge njezine sunarodnjakinje i sunarodnjaci su, međutim, ostali u nekoj vrsti „gastarbajterskog modusa“, jer su se i sami smatrali samo gostujućom radnom snagom, kaže socijaldemokratski zastupnik u njemačkom parlamentu (Bundestagu) Josip Juratović. „Ta prva generacija gastarbajtera je mislila raditi nekoliko godina, nešto novca uštedjeti i zatim se vratiti."

Juratović je i sam bio gastarbajter. Njegova majka Katarina je također bila među onim gastarbajterkama koje su 1968. došle na privremeni rad u Njemačku. Ona je dobila posao u jednoj tvornici konzervi, a sin je odrastao u domovini kod bake i djeda – sudbina koju su dijelile mnoge obitelji tih godina. Nakon završene osnovne škole, Josip Juratović odlazi kod majke u Njemačku i u blizini Heilbronna izučava zanat za automehaničara. Nakon toga je više od 20 godina radio kao radnik na traci, prije nego je započeo svoju političku karijeru u Berlinu. Svoju migracijsku priču Juratović opisuje sljedećom rečenicom: „Došao sam kao gastarbajter, postao zatim migrant, a danas sam Nijemac migracijskog podrijetla.“

Ta rečenica je, međutim, indikativna i za mnoge druge ljude iz bivše Jugoslavije kojih u Njemačkoj ima više od 1,5 milijuna, a koje se često naziva skupnim imenom „Jugosi“. Tim gastarbajterima je 80-ih godina postalo jasno da povratka u domovinu nema, kaže Juratović, i zbog njihove djece koja su u međuvremenu pohađala škole, odlično govorila njemački jezik i koja su se sve više udaljavala od onog društva iz kojeg dolaze njihovi roditelji, a koje su poznavala samo iz vremena ljetnih raspusta. „To je bila prva spoznaja da se neće vratiti. Druga je, nažalost, za ljude iz bivše Jugoslavije bila rat na tim područjima, kad je mnogima postalo jasno da doista nema povratka.“

Tako su se ti ljudi našli pred još jednim velikim izazovom: integracijom. Njemačko društvo je, međutim, smatralo da je ta marljiva migrantska skupina integrirana, da su se ti ljudi već sami integrirali. Razlog tome je što se kulturološki ljudi s tog područja ne razlikuju puno od Nijemaca, a i izgledom su „nevidljivi“ u njemačkom društvu i ne upadaju u oko, napominje Juratović. „Kod nekih se uopće ne vidi razlika jesu li Nijemci ili ljudi migranstkog podrijetla, najkasnije se to primijeti eventualno pri spominjanju imena.“ Bosiljka Schedlich taj stav u njemačkom društvu naziva „prividnom integracijom“.

Jer je istina ustvari da su se ti ljudi uglavnom družili unutar svoje zajednice i nisu imali previše kontakta s Nijemcima. Postojali su jugoslavenski klubovi, a i Crkva je okupljala Hrvate u okviru svojih uspostavljenih Hrvatskih katoličkih misija. Za starije, dakle prvu generaciju gastarbajtera, u već poznim godinama je tada bilo već teško učiti njemački jezik. Ali njihova djeca, kao i treća generacija se često i s pravom danas u Njemačkoj smatraju dobro integriranima. Razlozi za to dijelom leže u radničkom moralu gastarbajtera iz bivše Jugoslavije, primjećuje Bosiljka Schedlich. „Većini Jugoslavena je od samog početka bilo izuzetno važno da njihova djeca budu najbolji ili odlični učenici – kao što su i oni bili najbolji radnici. To je dovelo do toga da je mlada generacija izučila dobre zanate, a mnogi od njih su i fakultetski obrazovani. Osim toga, oni su ti koji svjesno žele živjeti u Njemačkoj.“ Mnogi od njih se čak uključuju u politiku, napominje Schedlich. „Oni su, doduše, i dalje preko svojih obitelji tradicionalno vezani za domovinske skupine, ali su i umreženi u njemačkoj zajednici.“

A tu je još i pitanje o tome što je za prvu, drugu i treću generaciju „Jugosa“ domovina? Bosiljka Schedlich na to pitanje daje jednostavan odgovor: njezina „zavičajna domovina“ i njemačka domovina su ustvari jedna domovina: „Ja sam ovdje na Šipanu upravo isto tako kod kuće, kao što sam i u berlinskoj četvrti Frohnau. To jednostavno ne mogu razdvojiti jedno od drugog."

(DW/DEPO Portal/ak)