Piše: Ismar MUJEZINOVIĆ

Bilo nekad davno. U Galeriji BiH je Ismetova (Mujezinovića, op. red) retrospektivna izložba. Stigla je velika slika iz doma armije u Trebinju koju je Ismet naslikao za 'koštu' (godinu dana doručak, ručak i večera za dvije osobe u kafanskom restoranu), sebi i Ziji Dizdareviću u tadašnjoj Gradskoj kafani, današnji BBI centar. Zijo je svoje odradio pozirajući mu kako svira gitaru. Ne vidi se da svira jazz, jer je atmosfera zdravo seoska, ali u svom pismu Ismetu mu to najavljuje: "Moram na jedan koncert da sviram neki jazz?" 

Talijani su, u vrijeme Drugog svjetskog rata sliku, skinuli kada su upali u Sarajevo i u povlačenju je odnijeli u Trebinje, gdje je nakon završetka rata ostala i završila u tadašnjem Domu JNA. U sarajevskom domu JNA  je sada izložena za priliku Ismetove retrospektive izložena uz četiri druge na zidovima velike kompozicije, a u jednoj sali na prvom spratu je već postojala i slika sa tematikom NOB-a, koju su zajedno slikali Vojo (Dimitrijević, op. red) i Ismet, značajna za kolektivizam posljeratnog slikarstava. Istorija umjetnosti to ne pamti?

Kolektivizam je tada postojao i u fazi stvaranja kulturno-umjetničkih institucija, kao što je ULUBiH, pa nakon njega dođe i potreba za prezentnim prostorom, da se likovna historija zabilježi, jer je Republici odjednom u svom razvoju bila potrebna Umjetnička galerija BiH. 

I tu se baš na taj svečani dan, na dan otvaranja Ismetove i Šeremetove (Ive, op.red) retrospektivne izložbe desi nakon puno godina, prvi problem, nesporazum.

 Ismet mi kaže: "Idemo prvo na otvaranje retrospektive Ive Šeremeta u Radnički univerzitet 'Đuro Đaković'! "

Uđosmo u veliku ovalnu salu punu slika i posjetilaca i gledamo slike na zidu, jednu pa drugu i usput se sa ponekim poznatim pozdravimo. "Zdravo! ....Zdravo!" Sretoše se u toj gužvi Ismet i Ivo. Ismet ga pozdravi, a Ivo okrenu glavu kao da nas ne pozna i izgubi se u gužvu među publikom. Bi mi neugodno, pa upitam Ismeta: "Zašto je ljut?"

"Ima pravo, ali mi to do sada nije bilo ni na kraj pameti!"

Ne bi mi jasno šta je uzrok tom događaju i krenusmo vani koji stotinjak metara sada na Ismetovu izložbu u Umjetničkoj galeriji BiH. Hodamo i pitam ga znatiželjan: "Odkuda je odjednom ljut na tebe, kada ste stalno, godinama skupa prijateljevali, diskutovali o galeriji i lobirali da se galeriji slike daruju, jer galerija nema za otkup para?  I jednu sliku ti je za podršku u stvaranju fundusa galerije tom prilikom poklonio?"

"Pa njemu su trebali prvom, a ne meni, u galeriji da retrospektivu naprave! On im je galeriju osnovao i na noge postavio, ali su ga očito zaboravili.  Nisam na to ni pomislio da on nije htio sam svoju retrospektivu organizirati kada je mogao, a sada je već bilo kasno!"

Postade mi jasno, da sredina one koji svesrdno rade zaboravlja, a one koji su u žiži javnosti svesrdno prihvata! Slava se podržava, a pregalaštvo zaboravlja. 

Izgleda da je tako uvijek bilo.  Jedna kvaliteta koja ima promotivnu komponentu, zapostavlja onu koja je samo opštedruštveno korisna?

Tako je bilo nekih šezdesetih, a tako je i dan danas. 

Sedamdeset i dvije godine UGBiH i ni spomena na Ivu Šeremeta, osnivača i prvog direktora UGBiH.

Sjetih se dana kada sam kao klinac iz čoška sobe, ateljea u Vakufskom neboderu slušao Šerine priče i ubjeđivanja Ismeta kako treba donirati svoja dijela da bi BiH imala na zidovima galerije uvijek prisutnu svoju likovnu istoriju, da se zna da nismo repa bez korijena. 

Šeremet je galeriju stvorio, svečano otvorio i ne bi mu dosta, nego nakon toga i koloniju u Počitelju na noge postavi, slikarima du u  vrijeme godišnji odmor uz obale Neretve omogući, da im sunce i bistra hladna voda, dok pejsaž slikaju i kreativnost održavaju! 

Šta je za to dobio? Manje slika je u svom opusu naslikao i manje novaca za njih utržio. Dobio je neka priznanja koja zaborav pokriva. Bio je akademik u ANUBiH i nagrađen kao „šestoaprilac“. 

Zahvalnost kratko pamćenje ima? 

Uz godišnjicu galerije ni glasa ni spomena o Ivi Šeremetu. Čaršija ga zaboravila, čak i kao Livnjaka, sugrađanina slikara Jurkića, Šiška, kipara Brdara i još mnogo njih iz tog kraja poznatog po poznatim. 

Kažu u najavi da je to zgrada poznatog sarajevskog trgovca Saloma i da je galeriju 1946. godine dekterom ustanovio Rodoljub Čolaković. Pa dekretom je i Hamdija Pozderac ustanovio ALU i Akademiju scenskih umjetnosti, pa ga niko ne spominje? Znano je u umjetničkim krugovima da je osnivanje ALU bila stara ideja Voje Dimitrijevića, podržana od mladih autora Bore Aleksića i Mersada Berbera, a izvedena postupno, mukotrpnim angažmanom Muhameda Karamehmedovića. Trebalo je prvo ustanoviti Pedagošku akademiju, pa je kasnije transformirati u Likovnu, što je trajalo nekoliko godina, taman da se incijator Vojo D. zaboravi?

U UG BiH je stalna postavka, 'Uprostorena intima', tematska izložba, negacija individue, stava autora, promocija teme, njenog opredjeljenja i autorstva izbora. Bitna je tematika, a ne raznolikost i kreativnost autora? Ko tu 'uprostorenu intimu' nije slikao, nije za umjetnost BiH ni postojao. Neko bi zaključio da je to soc-realistička AGIPROP selekcija? Pa nije tako! Te slike su nastajale u doba socrealizma, a one druge sada u podruma, jer su socijalno aktivne, progresivne ili u formi provokativne su naslikane mnogo prije u doba kralja Aleksandra i njegove diktature? 

Praktično u Sarajevu imamo pet „savremenih muzeja“, a ni jedne galerije historijskog tipa.

Svako ima instalacije i hepeninge, tekuće izložbe i prigodne Evropskim danima značajne manifestacije, a niko postavku po godinama, događajima i značajnim autorima za ovu našu malu sredinu.  Kulturna scena podanika?

Onda se prisjetih Bore Spasojevića, rukometaša i arhitekta, što likovnu sredinu Sarajeva zaduži sa najmanje dvdesetak ateljea koje izmisli zamjenom prostora namjenjenih za veš kuhinje na vrhovima nebodera, što u današnjoj fazi privatizacije izgubiše svoju likovno kulturno namjenu i postadoše obični stambeno ekonomski privatizacijski biznis.

Nikada niko od nosioca prava korištenja tih kreativnih prostora nije ni pomislio da im je to omogućio taj simpatični sportista i službenik gradskog urbanističkog zavoda.

Dali se društvo filmadžija sjeća Monija Fincija, pisca i prvog direktora Bosna filma, suosnivača Side Marjanović, drugog direktora Slobodana Jovičića?

Nema podataka ni u Wikipediji?  Ivica Matić je zabilježen samo po scenariju 'Nevjeste' i 'Žena sa krajolikom'! Ni spomena o njegovim eksperimentalnim filmovima, koji bi trebali da budu u UG BiH izloženi kao prvi video radovi, mada su snimani sa  16 mm Bolexom. To je bila prva video art forma. Tehnološki medij je danas nebitan! Svi filmovi doživljavaju digitalizaciju. Trideset petica ide u zaborav!

'Kuhinja' Nikole Stojanovića je film prekretnica u istoriji Yu filma, prikazan na Pariškom bijenalu mladih! Niko ga nigdje ne spominje?

Sječam se Saita Orahovca agilnog, svugdje prisutnog kustosa Muzeja revolucije koji je značajno obogatio fundus muzeja. Poznatog pjesnika, velikog opusa.

Ko je osnovao Narodno pozorište, balet, Operu?

Negdje u periodu izgradnje hrama Svetog Save, pitali su me da dam novčani prilog za njegov završetak. Bio sam, a i sada sam protivnik gradnje objekata ili svetišta u arhaičnom stilu, koji daje privid historijskog postojanja objekta, a ustvari su za neukog, naivnog turisu samo vizuelno lažna istorija. 

Odjedanput smo svjedoci ogromne zaostavštine istorijskog blaga koja je u svoje vrijeme bila samo skromna i svrsishodna građevina.

 Predložio sam im kao ateista da ću dati svoj prilog za spomen bistu Branislava Nušića u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Pitaju me zašto? Pa on je držao počasni govor pri njegovom otvaranju, a i bio po kazni njegov upravnik nekoliko godina. Neki glumci koje je tada doveo u Sarajevo su bili dugi niz godina nosici ansambla, kao recimo, Jolanda Đačić.

Posljeratni direktori restauratori, su Nika Miličević i Skender Kulenović. Sve imena od poštovanja i divljenja! A onda dolazi legendarni Vlajko Ubavić i 26 godina njegove uspješne vladavine.  Tu je i Opera i Bačanović (Milovoje, op.red) , da bi se u tom plodnom leglu negdje u zrelom dobu rodila i jedna Ljiljana Molnar Talajić.
 
Tada nije bilo demokracije, da ga svake četri godine neko nakon izbora mijenja. Promjena je bila uvjetovana strukom i uspjehom rada, dotičnog 'druga'. Koliko danas ima upravnika sa imenom i prezimenom gospodina ili gospođe značajnog autora?  Tu i tamo, priznajem - poneko!

Koliko je teško bilo šta osnovati, pa makar i sa tadašnjom potporom dekreta i uz financijsku pomoć države vođenoj programom Komunističke partije, za šta je danas dokaz masa neriješenih statusa institucija kulture još uvijek jedva egzistiraju. Kubure i snalaze se kako ko umiju i znaju. 

Nije demokracija uspijela da to riješi ni za 28 punih godina. Pored svih svojih dičnih slobodnih izbora?

 
Koliko znam iz prakse zakonodavstva, zakon jednom napisan, dok se novi ne izglasa, na snazi je za  taj državotvorni teritorij? Sve današnje institucije imaju manje-više svoje zakone iz vremena omražene Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. 

Jedni kažu - nema više te i takve Bosne. Nema, ali zakoni su ostali, jer novi nisu izglasani i doneseni. Čak i u Sloveniji dan danas nađem neki paragraf zakona u kojem piše da se naknada uzima u dinarima, a Jugoslavije dugo nema, pa nema.

Zakon se izgleda tumači kako kome to u datom trenu odgovara? Ali ne postoji država koja opstaje, a nema zakona? ZAVNOBiH ne priznaju! Bosna je izmišljenja država, Dejtonom ustanovljena?

Jadan Kulin Ban i kralj Tvrtko, ne bi imali ni pravo na penziju, jer nemaju, a kako neki kvazi-uvaženi kažu, nisu ni imali svoju državu.  Zaborav ih prekrio. Džaba riječnik „Bosansko-turskog jezika“ Uskjufije (Muhamed Hevaji, op.red)  iz 16. stoljeća opsta, fakti se ne priznaju, izmišljotina podržava! Bosanskog jezika nema?

Možda taj zaborav nekome treba, što znači da im naša relevantna istorija ne treba? Bosna je za neke neželjena država? Sve se zato zaboravlja, svijet počinje od dana kada sam 'Ja' na scenu došao da svoju monodramu odigram, praksa je današnja!  Kada ti nešto sa neba padne zahvališ se bogu, ali ne pomisliš da i bog ima svog slugu izvršioca, koji to treba da osmisli i izvede?

Da li ih treba zapamtiti? Ako u pamćenju ne bude njih, neće biti ni tebe i na kraju ko vas tako zaboravne treba, ....! Ni na nebu za sve mjesta nema!

(DEPO Portal/ak)