Izvor: Express.hr

Nedavno je javnost šokirala vijest o monstruoznom ubistvu koje se dogodilo u zaseoku Velić u blizini Cazina. Sabahudin Velić brutalno je sjekirom raskomadao vlastitu majku, a potom ju ispekao i pojeo.

Osumnjičeni je istražiteljima hladnokrvno naveo da je to učinio kao žrtvu, pod utjecajem crne magije i prema naredbama četiri džina.

Poznanici i porodica tvrde da je Sabahudin bio dobar, pobožan čovjek koji se sa svojom majkom jako dobro slagao te većina mještana nije primijetila bilo kakve znakove psihičkih poremećaja na njemu.

"Poznajem Sabahudina. Bio je povučen mladić, gotovo neprimjetan, ali nisam ni slutio da je spreman ovako nešto uraditi", ispričao je jedan od susjeda.

Šta se moglo dogoditi da neka, naizgled prosječna i normalna osoba počini tako stravičan čin teško je procijeniti, no postoje brojne teorije.

Kanibalizam je oduvijek bio okružen određenom mističnošću te je česta tema prepričavanja, glasina i nagađanja. Gotovo svako ima neku svoju vlastitu teoriju o kanibalima, no postoji vrlo mali broj ljudi koji su mu imali prilike svjedočiti kanibalizmu na vlastite oči.

Povijesne teorije o tome da su primitivna društva povremeno prakticirala obrede koji su uključivali jedenje mesa neprijateljskih plemena i danas su predmet rasprave među antropolozima i nisu potvrđene.

Dr. Clancy McKenzie, profesor psihologije na Univerzitetu Capital u Washingtonu u svojim radovima izrazio je vjerovanje da je kanibalizam rezultat traume, posebice ako se ona dogodila u djetinjstvu. Navodi da dijete, nakon što ga majka prestane dojiti, doživljava određenu vrstu traume te razvija strah od odvajanja. U nekim slučajevima taj strah može postati toliko intenzivan da dijete počne maštati o proždiranju vlastite majke.

Osoba koja doživi ovakvu vrstu straha u djetinjstvu, može se ponovno vratiti takvim mislima u odrasloj dobi, u slučaju ponovne traume i naglog stresa.

"U ovim okolnostima kanibalizam predstavlja neku vrstu psihološkog odgovora na bijes i frustraciju koja se izražava potrebom da se osoba doslovno apsorbira", navodi Eli Sagan, naučnik koji se bavi proučavanjem kanibalizma u različitim kulturama.

U Sabahudinovom slučaju, mještani navode da ubica nije bio zaposlen, da ga je majka financirala te je ovisio o njoj, što također djelomično potkrepljuje ovu teoriju.

Vjeruje se da su djeca koja su izrazito ovisna o svojim majkama i čije su majke izrazito posesivne, sklonija razviti potrebu za kanibalizmom. Također, neki mještani navode da se Sabahudin nakon smrti svoje djevojke koja se utopila u rijeci promijenio, počeo živjeti puno povučenijim životom, a da je i prije iskazivao neka neobična ponašanja.

"Stricu hodži jednom se požalio da ga proganjaju džini, no hodža mu je na to rekao da on u sebi nema džine, nego da se primi posla i da neće imati takve misli", govori mještanka.

S druge strane, svi su ljudi, pa tako i kanibali različiti pa se i njihova vjerovanja i motivacije razlikuju. Zbog toga neke druge teorije imaju drukčiji pristup kanibalizmu, neke čak prikazuju kanibalizam kao seksualni poremećaj ili kao poremećaj u prehrani. Međutim ono što se provlači kroz sva istraživanja koja su proučavala kanibale jest da mnogi od njih, kao što su Andrei Chikatilo, Albert Fish, Edward Gein i Issei Sagawa imaju dijagnozu shizofrenije ili nekog poremećaja ličnosti.

Prema Reberovom rječniku psihologije simptomi shizofrenije koje često možemo prepoznati i kod kanibala obuhvaćaju poremećaje mišljenja, deluzije, halucinacije i gubitak pojma o stvarnosti.

S obzirom na to da je Sabahudin postupao prema onome što su mu rekli džini, postoji vjerovatnoća da pati od šizofrenije ili nekog drugog, sličnog poremećaja. Ova dijagnoza mogla bi objasniti njegovo ponašanje, halucinacije, kao i činjenicu da zbog svojih postupaka ne osjeća krivicu.

(Oslobodjenje.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)