U tekstu "Nadprosječna komunjara", koji je objavio na svom blogu, bh. umjetnik i kandidat SDP-a BiH za Skupštinu Kantona Sarajevo na ovogodišnjim izborima, Damir Nikšić, odgovara na komentar utisnut na njegovoj predizbornoj fotografiji, a koji glasi: "Zemlja za sve nas koji smo zbrisali '92. JNA avionima za Beograd"... 

Evo ovo je konkretan razlog zašto sam se kandidovao i zašto se bavim političkim aktivizmom u Sarajevu. (Fotografiju su mi proslijedili drugari iz partije.)

Neko ko je dao informaciju ovim "elementima" našeg društva pobrkao me je sa mojim pokojnim prijateljem. Moj pokojni prijatelj je, naime, “zbrisao” avionom za Beograd '92., a ne ja. Ja sam “zbrisao” sa Grbavice autobusom prema Zagrebu, ali istina je da sam noć prije odlaska autobusom sa sarajevske autobuske stanice proveo na Ilidži pokušavajući da uhvatim avion za Beograd na prijedlog, ili bolje reći preklinjanje, tog mog prijatelja koji me je u telefonskom razgovoru par dana prije toga molio da napustim Grbavicu i da dođem u Beograd avionom, kao što je i on učinio, dok još mogu.

Znači, radi se o nekom ko nam je bio blizak, nekom iz uskog kruga naših prijatelja, a ko je ovu informaciju proslijedio dalje pobrkavši detalje. Znači radi se o nekakvoj zvaničnoj ili nezvaničnoj stranačkoj ili nestranačkoj službi koja prati, uhodi i raspolaže određenim informacijama.

E vidite, neko će reći da je to sve slučajno, ali taj moj pokojni prijatelj je prošle godine, na žalost svih nas koji smo ga poznavali i voljeli – počinio samoubistvo. Počinio ga je 29. novembra – na Dan republike, bivše nam države.

Ja se još uvijek nisam od toga oporavio jer mi je bio kao rođeni brat. Oba smo jedinci. Rat smo proveli u Italiji. Sjećam se da smo prikupljali, tovarili i slali humanitarnu pomoć kamionima za Sarajevo (iako sam ja znao da ona neće doći do mojih roditelja na Grbavici). U jednom trenutku sam, vjerovatno zbog neizvjesnosti u vezi toga da li su moji roditelji uopšte još živi, pogubio živce, završio na ulici kao beskućnik. 

Jednom su me italijanski fašisti pretukli na ulici i zbog toga imam kriv prednji zub koji su mi gotovo izbili, ali ja sam ga vratio nazad. No, ništa mi od toga nije toliko teško palo koliko naknadna spoznaja da sam nepoželjan u Sarajevu.

Obojica smo prošli istinske psihičke torture i maltretiranja od strane lokal-patriota koji su nas, evo dvadeset i više godina tlačili i proizvodili u obespravljene građane drugog reda u stilu organizovanog fašističkog režima, s tom razlikom što to nisu činili zvanično, de jure, već de facto – kao što vidite. Na gotovo svakom javnom, radio ili televizijskom gostovanju, godinama kasnije, isti napadi, isti scenario, ista retorika na otvorenoj liniji.

On je vodio svoj dnevnik, ja sam vodio svoj. Ni jedan ni drugi nismo za sve ove godine mogli pronaći posao niti u jednoj javnoj obrazovnoj instituciji u ovom gradu, a obojica smo predavali po američkim univerzitetima, ja u SAD, a on ovdje. Taktika je uvijek bila natjerati nas da sami napustimo, odemo, ili, u najgorem slučaju – sami sebi presudimo. 

To se zove tihi progon, pasivno-agresivni. To je ta diskriminacija i ta segregacija o kojoj niko u Sarajevu ne smije javno govoriti. Mi smo ti građani drugog reda, zajedno sa mnogim drugima: Srbima, Hrvatima, “četnicima”, “ustašama”, “prosječnim komunjarama” i svim drugim nepoželjnim u ovom kotlu od kotline, u ovoj Sarajevskoj klisuri strahote (čak i ako su bili u uniformi i branili grad).

Moj prijatelj je konačno našao posao na Sarajevskom univerzitetu tek prošle godine, čini mi se, ali se susreo sa takvim šikaniranjem, sudeći po njegovim svjedočanstvima, da, eto, nije dugo izdržao.

Ja sam se, potresen svim tim, ozbiljno zarekao da ću razbucati sva ta govna, pa bili oni FGR ili bilo ko drugi. Ne dao im Bog da me izglasate u Kanton. Učiniću sve da razjebem to hinjsko fašističko sijelo jer ja sam postao prilično radikaliziran, žedan i željan pravde.

Zbog toga saosjećam sa svima koje nepravda ovih režima i ovakvog tiranskog društva drobi i savija.

Zbog toga direktno i lično podržavam roditelje, očeve sve te djece koja su prerano i nasilno otišla. 

Zbog toga što sam potlačeni i obespravljeni građanin drugog reda; blokiran, proganjan i kažnjavan zbog svojih političkih odluka i stavova. Zbog toga sam u politici. Zbog toga sam ljevičar i antifašista, danas više nego ikad prije u svom životu: zbog toga što sam, kao i vi, iz prve ruke svjedočio njihovom perfidnom i brutalnom zlu.

Zbog toga vrištim: živjelo bratstvo i jedinstvo! Zbog svega onoga što su nam uradili, našem društvu i nama svima lično i ponaosob u organizovanom, združenom zločinačkom poduhvatu – i jedni i drugi i treći, taj njihov trojni pakt osovine zla.

 
Ideološka bitka za Sarajevo

Mi svi ispaštamo dvije decenije, svi mi na kojima se iživljavaju i kojima se svete zbog ludila koje su sami proizveli, zbog vjerskog i bratoubilačkog rata na koji su sami huškali i dalje huškaju, na koji su sami pozivali i dalje pozivaju.

To mora stati! To mora prestati! To njihovo ludilo može obuzimati njih, ali ne više i nas. Mi odbacujemo to ludilo! Mi hoćemo, možemo i želimo zajedno! Ako to od nas pravi “prosječne komunjare”, onda neka bude! S tim da ćemo se svojski potruditi da vrlo brzo postanemo “nadprosječne komunjare” i to masovno.

Nakon samoubistva mog prijatelja sam čvrsto odlučio da uđem u najveću ljevičarsku partiju u BiH i da u njoj osnujem radikalno lijevo krilo, antifašističko, progresivno, i da se svim političkim sredstvima borim za Sarajevo svih nas. Zato sam radikalan. Zato i jesam opasan po te ljude jer sam čvrsto odlučio da njihova ideologija mora platiti za svo zlo koje su počinili i koje i dalje nekažnjeno čine. Ta ideologija mora biti javno osuđena i zakonski progonjena. 

Zato sam se i kandidovao:

Da oslobodim grad od fašističkog okupatora koji je vremenom protjerao i rastjerao sve one koji su se borili za antifašističko, internacionalno, kosmopolitsko, pluralno, slobodno, napredno Sarajevo; za glavni grad svih Bosanaca i Hercegovaca, i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, i Ostalih; svih građanki i građana Bosne i Hercegovine.

Ovo je moja privatna, a sada već i javna borba, moja bitka za Sarajevo 21. vijeka. Ko hoće, ko osjeća, ko razumije o čemu govorim, ko se slaže sa mnom, ko dijeli moj stav, moje mišljenje, moja uvjerenja, ubjeđenja – evo javno pozivam da mi se pridruži. Borićemo se za sve nas, za sve one koji nisu sa nama, a pali su u borbi za takvo Sarajevo, za takvu BiH, za bratstvo i jedinstvo, od Srđana Aleksića pa do svih onih koji u toj borbi na ovaj ili onaj način plaćaju životima danas.

Pridružite se mom pokretu, mom krilu SDP-a. Mi nismo “prosječne komunjare”, mi smo nadprosječni antifašisti, progresivisti slobodarske ljevice. Ako se ne želite pridružiti – onda barem glasajte! Glasajte za antifašiste, za one koji žele zajedno, koji ne žele diskriminaciju i segregaciju, koji žele integrisano pluralno društvo i kosmopolitsko Sarajevo.

7. oktobra nemojte glasati za mene.

Glasajte za svoja lična, duboka ljudska i politička uvjerenja i vrijednosti koje dijelimo, koje dijelite sa mnom, koje su nam zajedničke, a za koja znate da ih predstavljam i da ću ih predstavljati u skupštini Kantona Sarajevo. 

Glasajte za ono što vi predstavljate u ovom gradu. 

Glasajte za taj duh, za tu misao, za tu ideju, za tu borbu koju predstavljamo. To je sav smisao predstavničke demokratije. Ona je naše najbolje i jedino oružje protiv fašizma. 

Izađite na izbore i ne dozvolite da vas prevare i pokradu, da otmu vaše glasove i utrnu svjetlost ovog grada.

SF!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)