Izvor: INC
Piše: Faruk Vele

Neka mi netko kaže kako možemo živjeti jedni pored drugih, a ne zajedno!  Je li to uopće moguće?! Naravno da nije!

Započinje tako priču Zdravko Marošević, načelnik Općine Vareš. Taj bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), zapovjednik jedne bojne i član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH) nudi sasvim drugačiju politiku od one dominantne kakvu svakodnevnom vidimo, čujemo i čitamo u  ovdašnjim medijima. Zbog toga za Zdravka glasaju i najbrojniji stanovnici Vareša, Bošnjaci, njegovi sunarodnjaci Hrvati, ali i Srbi i ostali koji žive u tom rudarskom gradiću.

- Tek kad se uđe u neku lokalnu zajednicu, vidi se koliko je život drugačiji u odnosu na ono što vidimo na TV, medijima - veli nam Zdravko.

Biti čovjek, prije svega

Prošle godine, na 24. godišnjicu masakra u Stupnom Dolu, Marošević se poklonio nevinim žrtvama i ispisao jednu od najčasnijih stranica poratnog života, ne samo Vareša i srednje Bosne, već i cijele Bosne i Hercegovine.

Tako je lako biti čovjek, misija je koja vodi Zdravka Maroševića, i to je zasad mnogo puta pokazao. Zato nema dileme da će u Stupnom Dolu biti i narednog mjeseca kada se bude obilježavala 25. godišnjica zločina.

Sjećanje je to na 23. oktobar 1993. godine kada su pripadnici specijalne postrojbe Maturice iz sastava brigade HVO Josip ban Jelačić iz Kisaljaka ovdje ubili 38 civila. Najmlađa je bila dvoipogodišnja Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić!  

- Nikad nećemo prestati tražiti odgovornost. Oni koju su radili u ime nekoga i u nečije ime, nikada neće imati podršku u Varešu - poručio je Marošević u prisustvu djevojčica s maramom na glavi koje su došle posjetiti mjesto stradanja nevino ubijenih.

- Ne mislim da sam uradio išta što nije normalno, i što ne bi uradio svaki čestiti čovjek, bio vjernik ili ne. Bitno je da čovjek poštuje ljudske vrijednosti. Ja sa sam sa tim ljudima živio i živjet ću. Sa Bošnjacima, Srbima, ali i Makedoncima, Slovencima, Nijemcima, Arapima... gdje god me život nosio. Nekome odati počast, nekome ko je nastradao nevin, za mene je normalan ljudski čin. Ljudska vrlina je otići i pokloniti se žrtvama - govori Marošević.

Dodaje da se u BiH uglavnom nadmudrujemo s pričom ko će prvi... On nije želio da čeka.

- Svi smo mi stradali na ovaj ili ona način. U Varešu su svi stradalnici. Da li je majka plakala za sinom, jer je išao u rat, da li je nekome zapaljena kuća, da li se netko morao pomjeriti, da li je netko izgubio članove obitelji... To ne znači da trebamo očekivati da će svi isto reći. Ja sam to mogao uraditi i ranije, kao drugi čovjek. Ali ja smatram da se žrtvama trebaju pokloniti oni ljudi koji nose najveće odgovornosti u državi. Ja kad sam se prihvatio najveće odgovornosti u Varešu, osjećao sam potrebu da svojim primjerom pokažem drugima da i oni treba da urade - ističe on, podsjećajući da su se i vareški Bošnjaci poklonili hrvatskim žrtvama.

Nadalje, priča nam da je Stupni Dol predugo bilo samo mjestu u kojem se jednom godišnje iskupljaju ljudi radi molitve i sjećanja, dok je za sve ostalo to mjesto bilo zaboravljen. Danas nije tako.

On sada nastoji da u tom mjestu osigura sadržaje koji će vratiti normalan život mjestu, kako bi se krenulo i dalje... Naravno, ne zaboravljajući ni prošlost, ali i ne živeći u njoj. Bošnjaci su, kaže, prepoznali njegovu iskrenost.

Marošević vjeruje da ne postoji alternativa jednom takvom načinu života.

- Ako neko ima recept da se u Varešu i u BiH na ovako malom području možemo razdvojiti i svatko da radi za sebe, OK. Ali netko me mora ubijediti da je to moguće. Ja u Varešu ne mogu napraviti ništa, nijednu ulicu, zgradu, a što neće uživati i jedni i drugi i treći... Svakodnevnica je zajednička, nemoguće je drugačije - rekao nam je sagovornik.

Nastavak teksta možete čitati OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)