Bljesak.info

U Bosni i Hercegovini, takvo je vrijeme došlo, treba organizirati referendum. Ustvari, tri. Naravno, po etničkom principu. Dijelu ostalih, poput Sejdića i Fincija, najbolje je da se po objavljivanju rezultata priključe pametnijima. Bosanci, Hercegovci, Bosanci i Hercegovci, svi oni, ostat će bez prava glasa: njih ionako ima samo između dva popisa. Kada se treba deklarirati, skupi ih se taman za statističke greške. Referndum bi, dakle, bio namijenjen Bošnjacima, Srbima i Hrvatima.

U sva ta tri slučaja prvi dio pitanja je isti: „Jeste li spremni poginuti za...“. Za svaki narod se dopisuje ono čemu teži već dvadeset i nešto godina i u čemu je izuzetno neuspješan. Glasalo bi se, što jeste presedan, ali je i Dejtonski mirovni sporazum presedan pa nikome ništa, na tri spojena listića: da se na drugom i trećem vidi šta je napisano na prvom.

Uglavnom, taj prvi bio ostajao komisiji za brojanje glasova, drugi išao komisiji za brojanje manjka žive sile, a sa trećim bi se vadila neophodna dokumentacija za ostvarivanje prava proizašlih iz referendumskog odabira. Nakon objavljivanja zvaničnih rezultata, svi koji su zaokružili ne, mogli bi u najbližoj policijskoj upravi dobiti neophodne putne dokumente po užurbanom postupku, a u socijalnom novac za putne troškove.

Još nije vrijeme da prestane mir, ne žurite. Prvo predstavnici Agencije za verifikaciju istrebljenja Ujedinjenih nacija moraju provjeriti jesu li donacije stigle na prave adrese, da se ne dogodi da je Hrvatska donirala zolje u Kalesiju, Turska snajpere u Nevesinje, a Rusija kalašnjikove u Čitluk

Drugoj fazi implementacije referendumskih rezultata pristupilo bi se, logično, po okončanju prve. Trebalo bi, drugačije rečeno, malo sačekati da se oni što nisu spremni poginuti rasporede od Makarske do Madagaskara i od Nikšića do New Yorka. Takozvana ukupna implementacija, naravno, podrazumijeva širi angažman bratskih i prijateljskih zemalja i, ako je još nema, onda buduće Agencije za verifikaciju istrebljenja Ujedinjenih nacija.

Bratske i prijateljske zemlje bi trebale, najbolje u kantonalne MUP-ove, da narod ne luta i ne traži, dostaviti stanovite količine naoružanja, a na granične prelaze građevinskog materijala: da se lijepo, temeljito, zazidaju oni što su demokratski, svojom voljom, čiste svijesti i savjesti, odlučili ostati.

Još nije vrijeme da prestane mir, ne žurite. Prvo predstavnici Agencije za verifikaciju istrebljenja Ujedinjenih nacija moraju provjeriti jesu li donacije stigle na prave adrese, da se ne dogodi da je Hrvatska donirala zolje u Kalesiju, Turska snajpere u Nevesinje, a Rusija kalašnjikove u Čitluk. Trebat će provjeriti i jesu li donacije ispravno podijeljenje: manje zbog donatora, više zbog nas. Ko je u prošlom ratu sjedio u logostici, u miru sjedi u fotelji vlasnika nečega kupljenog za oko marku i oko 20 pfeninga.

Konačno, nakon što se utvrdi da nije bilo nepravilnosti, kako tokom samog referenduma, tako i kasnije, može početi mirno i dostojanstveno rješavanje mađunacionalnih problema u Bosni i Hercegovini: oni što su rekli da su spremni poginuti za nešto, mogu konačno to i djelom pokazati. Taj, nazovimo ga, presedanski rat vodio bi se bez pridržavanja ikakvih međunarodnih konvencija: svi su legitimne mete i sve se može granatom razvaliti. Položaj maloljetnih, istina, nije najbolji, jer oni nisu imali pravo glasa, ali mogu, prije nego izdahnu, zahvaliti tatama i mama koji su u njihovo ime i u ime njihovog života rekli historijsko da.

Također, presedanski rat bi trajao kao filmski kadar: koliko treba da traje – godinu, dvije, pet, osamdeset... Sve dok jedni, samo jedni, ne pobijede, a ostalih ostane tek toliko da mogu osnovati folklorno društvo. Ma ne trebaju ni oni. Koji će kurac igrati kola sami sebi?

Presedanski rat, samo mu ime kaže, kao i ono što slijedi iza njega, ne poznaje rokove žalbe, sudske progone zločinaca, ekshumacije, obilježavanja mjesta stradanja i tome slično. U njemu postoji samo pobjednik – ko god on bio - koji, kao u westernima, uzima sve. Poraženima ostaje komad zemlje za pojedinačne ili masovne grobnice. One kasnije mogu biti pokrivene materijalom što će ostati od zida kada ga i ako pobjednici sruše.

Taj, nazovimo ga, presedanski rat vodio bi se bez pridržavanja ikakvih međunarodnih konvencija: svi su legitimne mete i sve se može granatom razvaliti

Rješenje je, istina, radikalno, ali smo sva ostala isprobali. I ni jedno nije uspjelo. Petnaestak je dana do izbora u Bosni i Hercegovini i dvadeset je i tri godine od kraja prekinutog rata. Ovo drugo ne znači, očito, ništa. U kampanji za ovo prvo se govori o odbranama, davanju života, posvećivanju istih za ciljeve ostvarive mirnim putem koliko i put ljestvama na Mjesec.

Zašto, dakle, verbalni junaci ne bi dobili priliku da dokažu iskrenost vlastitih riječi, a njihovi pametni birači da ih i u tome podrže? Pogotovo ako se onima što se groze proljevanja krvi, naročito vlastite, može omogućiti da se sklone na sigurnu udaljenost i ne trpe posljedice za koje nisu krivi. Mali je, međutim, problem što bi se među raseljenim od Makarske do Madagaskara i od Nikšića do Neuma, mogao naći golem broj onih što vole govoriti o spremnosti na žrtvu sve dok ne dobiju šansu da je podnesu. Tada im sunce tuđeg neba odjednom postane dobro za kosti i meso na kostima koje čuvaju da bi mogli naricati nad grobovima onih što su im povjerovali.

Ko ne razumije, neka se sjeti jednih davnih izbora na kojima se, je li, masovno glasalo za Savez reformskih snaga, a pobijedile su, nekim čudom, SDA, SDS i HDZ. Takav je naš čovjek: najgluplji i najiskreniji u samoći biračkog mjesta.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook