Prijateljica je nedavno rodila i ima problem - muči se s dojenjem i nikako joj ne ide. Pa je to podijelila na društvenoj mreži. Uf, kakva kobna greška - piše 100posto.hr. 

Jer nitko ne voli više dijeliti svoja iskustva javno nego žene, majke, kraljice. A tek koliko su u tome uspješne dojilje pune savjeta…

Poručile su joj neka ustraje, majčino mlijeko nema cijene, dijete bi joj u protivnom moglo imati znatne psihičke, ali i intelektualne probleme. O lošem utjecaju na zdravlje se već sve zna.

I, naravno, ako odustane ili ne daj bože nešto krene po zlu s njenim mlijekom, i treba se osjećati grozno, neuspješno. Zato jer majka nedojilja je jednostavno - neuspjeh.

Možeš ti taj mali smotuljak voljeti koliko želiš, ali ako mu ne daš dojku, nešto si gadno pogriješio.

 I tako ispada da je sve lako, jednostavno i prirodno. A nije. I najgore je da se o tome pretežno šuti. 

Znam ih gomilu koje nisu dojile, ali su puno tiše jer nitko se time baš ne hvali. I sama sam jedna od njih. I nemam namjeru to skrivati. Ionako oduvijek mrzim strah od toga što će selo reći. Jer selo ne zna da sam dala sve od sebe.

Stavljala sam svakih pola sata prvo dijete na prsa mjesec dana. 24 sata na dan. Onako iscrpljena od poroda i sluđena od umora mučila sam se s ragadama i stiskala zube dok me moje obožavano dijete ranjavalo do krvi. Umjesto blaženstva, svaki njen gutljaj me bolio do kostiju. Pa onda upale. Čak sam i pred svekrvom hodala gola do pasa jer sam mislila da ću umrijeti od boli čak i na dodir najmekše tkanine. 

Majke dojilje su uporno ponavljale 'to je nešto najprirodnije na svijetu, svaka žena može dojiti, samo strpljivo'.

Slušala sam ih bespogovorno. Dok moja djevojčica nije imala mjesec dana i tek nekoliko grama više. Na rubu dehidracije. Sa svih strana su mi govorili da ne smijem biti slabić, ne smijem misliti na sebe. Sad imam bebu i ona mi mora biti ispred svega. Nema odustajanja.

Kćer je bila sve uspavanija, gotovo da nije napredovala. Odlučila sam da je dosta. Odustala sam. Dijete se najelo, a meni je napokon laknulo. Nisam se više javljala na ženskim grupama. Bilo me pomalo i sram.

Nekako je bilo prejednostavno. Bila sam previše sretna. A davala sam djetetu UMJETNO MLIJEKO. 

Mora da imam neki problem. Vjerojatno sebičnost. Ili nemam dovoljno strpljenja. Ma slabić sam i gotovo.

U drugoj rundi sam išla na tečaj dojenja. Nisam htjela odustati bez borbe. Ovaj put me ništa nije moglo iznenaditi. Naučila sam sve o pravilnim položajima bebe, vježbala satima na plastičnoj lutki, doznala sve što moram jesti da mlijeko bude savršeno. Spremila sam najbolju kremu za popucale bradavice u torbu za rodilište. Postala sam doktor za dojenje.

I rodio se moj sin. Opet sve školski. Brz porod, bez šava, stavili su mi ga odmah na prsa. Bilo je divno, opet onaj osjećaj blaženstva. Ja hranim svoje dijete. Majka sam po ps-u. Ragade sam ovaj put izbjegla. Ajde bar neka korist od onog učenja.

I opet mali pospanac. Mlijeka naodmet, a on spava snom pravednika. Krene jesti i opet zaspe. Savjetnice su rekle 'budi ga'.

Kad sam došla kući tu je bila i starija seka, dvogodišnjakinja željna pažnje i mame. Jedna prijateljica mi je savjetovala da sjednem na pod i dojim sina, a za to vrijeme čitam kćeri knjigu. Još jedan fail. Molim one koje su u tome uspjele da mi se jave, možda bi mogli srediti nekakav orden.

Govorili su mi da malenoga budim čim zaspe na sisi. Moram biti uporna. Stalno mu nuditi sisu. 'Ne odustaj, ne odustaj…' Po noći isto. Kad bih zaspala strgana, ne znajući više gdje sam od umora, zazvonio bi sat da malog pospanca probudim i dam mu jesti. Svaka dva sata. On i dalje nije dobivao na težini. Sve je bilo toliko teško.

 Pitala sam se što mi je sve to trebalo. Majčinstvo je užas. Toliko muke. Odustala sam. Ponovno. 

I dalje ne razumijem kako uspješno doje žene nakon teških poroda, one s hrpom šavova, bez pomoći muža, mame, bake. Zapravo ne razumijem općenito kako itko uspješno doji. I divim se svakoj toj majci. Ja mislim da je dojenje velika muka, meni i dalje velika nepoznanica.

I uopće ne želim reći da majčino mlijeko nije najbolje, ali želim da se zna da ne ide uvijek. Ne ide. I to nije kraj svijeta. Djeca su mi narasla i prilično su OK.

Samo molim one koje u bilo kojoj situaciji kažu 'to je lako, stisni zube', da samo dodaju 'ali vjerujem da imaš svoje razloge'. Jer svatko ih uvijek ima. I ima pravo na njih.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)