Piše: Elameri ŠKRGIĆ-MIKULIĆ

Priča o tome kako je Sarajlija Alen Girt postao uspješan tekstilni agent na tržištima Bosne i Hercegovine, Japana, Rumunije, Hrvatske, Srbije, Turske, Grčke, Njemačke, gdje predstavlja Tursku i BiH, ima više elemenata istorijske drame nego krutu strukturu obrazovanja dječije želje da kad poraste, postane neko.

Ni sanjao nije da će se baviti tim poslom. Kome bi mu to naumpalo pored oca Egvina Girta, legendarnog profesora fizike na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu i mame Maide koja je predavala matematiku. Naravno i Alen je upisao mašinski fakultet. Ali ko se rodi na Balkanu mora prihvatiti usud da mu se za života može desiti onaj dan poslije kojeg sve staro više ne vrijedi.

- Privatni posao se mjeri strpljenjem i istrajavanjem, a ja uspjevam već 12 godina. Uspjeh je i povjerenje koje sam stekao od tvornica i partnera s kojim radim. Kao što je slučaj s Japanom gdje nakon 15 godina uspješne saradnje poslovni partneri i ne ulaze u nove projekte u Turskoj bez mene. I naravno, uspjeh je ući na takvo jako tekstilno tržište kao što je Turska i plasirati proizvode proizvedene u BiH. Konkretno zavjese „Preventa“ koje su postale dio kolekcije velikog turskog proizvođača i prodavca“ - objašnjava nam Alen koji posluje u okviru kompanije „Promotim“.

"Privatni posao se mjeri strpljenjem i istrajavanjem, a ja uspjevam već 12 godina. Uspjeh je i povjerenje koje sam stekao od tvornica i partnera s kojim radim. Kao što je slučaj s Japanom gdje nakon 15 godina uspješne saradnje poslovni partneri i ne ulaze u nove projekte u Turskoj bez mene"

Alenov dan balkanskog usuda je bio 29.3.'92. kada je sa horom „Slobodan Princip-Seljo“ iz Sarajeva krenuo na takmičenje u Dansku. Dok su oni pjevali u Danskoj, u BiH je bjesnio rat. Povratka nije bilo.

Dok su mnogi otišli u zemlje zapadne Evrope, Alen je sa nekolicinom pokušao doći kući. U Austriji su ih sačekale vijesti da su putevi blokirani, dalje se ne može. Krenuli su za Beograd misleći da mogu doći zračnom linijom, što se ispostavilo takođe nemogućim.

 
 - I onda su naši roditelji odlučili da moramo otići iz Beograda. Rješenje je bila Turska jer tamo smo imali rodbinu. Naime, porodica moje nane Maksume Hadžibegić, rođena Hadžiomerović, napustila je Sarajevo 1913. i otišla u Istanbul. Moj dedo, zvali smo ga svi babo, prof.Hamid Hadžibegić je onda, 20-tih godina prošlog vijeka, otišao na studij u Istanbul i po završetku oženio se sa Maksumom, i vratio je nazad u Bosnu dok je sva njena porodica ostala tamo - objašnjava Alen.

Alenovi rođaci su bili i vlasnici najstarije firme za proizvodnju zavjesa u Turskoj, što će odrediti i njegov profesionalni put. On je kao sarajevski apsolvent mašinstva gotovo nanovo završio Odsjek mašinskog inžinjeringa na prestižnom Middle East Technical University u Ankari, na engleskom jeziku.

- Nakon 18 mjeseci rada u smjenama u tvornici za bojenje zavjesa, primljen sam na fakultet, a završio sam ga januara 1996. i zaposlio se u fabriku za dalekovode „Mitas“ u Ankari. Nakon toga sam posjetio Sarajevo i čak dobio ponudu za posao. Ipak, osjećao sam obavezu zbog privilegije koja mi je data u smislu prestižnog univerziteta i jezika koji sam naučio, da trebam prvo nešto postići u Turskoj - kaže Alen.

Alenov dan balkanskog usuda je bio 29.3.'92. kada je sa horom „Slobodan Princip-Seljo“ iz Sarajeva krenuo na takmičenje u Dansku. Dok su oni pjevali u Danskoj, u BiH je bjesnio rat. Povratka nije bilo

Kada je 2002. preuzeo dužnost pomoćnika generalnog direktora i šefa prodaje u firmi „Broderi Narini“, letio je u inostranstvo svake sedmice. Tada su radili sa 25 tekstilnih agenata, kao što je on danas, i izvozili u 41 zemlju.

- Za mladog čovjeka to je bilo neprocjenjivo iskustvo i velika šansa. To je i presudilo da sam se nastavio baviti ovim poslom.

Želeći da predstavljanje bh firmi na turskom tržištu smjesti u profesionalni okvir, angažovao se na sticanju zvanja sudskog tumača turskog jezika. Mogućnost verifikacije dvojezičnih ugovora pomogla mu je u poslu. Osim toga, prvi je izbor Ministarstva sigurnosti BiH za konsekventno prevođenje, a usluge daje i bankama.

Ram za sliku moje domovine

Neke porodice sažimaju u sebi svu muku i radost življenja u historijski trusnim područjima kao što je ovo naše. Poznaju su po buntovnim članovima kojima se obično ljubav nije dala ukalupiti u ram za sliku tradicije i očekivanja okoline u kojoj, na koncu, čovjek mora skončati.
Ali bunt ne prestaje kad mu se ugodi.

Kada se Egon Gurth, potomak minhenskih apotekara, iz Podravske Slatine zaputio u Sarajevo '30-tih godina prošlog vijeka, da kao magistar farmacije otvori apoteku i radi, ni slutio nije kakav oblak užasa kulja iz njegove djedovine prema Evropi. Kako bi mario... U Sarajevu su postale najvažnije oči Helene Sollner, slikarke i aškenske Jevrejke, osebujne žene koja je kasnije promijenila ime u Ilonka. Njeni su u Sarajevo došli iz Mađarske. Svi su dolazili za boljim životom.

Egvin odavno nije s nama, ali taj spokoj autentičnog čovjeka obuzeće svakog ko se nađe u Alenovoj blizini. S energijom i vjerom djeteta, gotovo su nestvarne njegove pedesete. Do petobanke svako bi morao da skupi mrvu zloće, makar za zlobna odgovora neljubaznoj teti na šalteru, ali Alena je, eto,  zaobišlo

Opasna ljubav Nijemca i mađarske Jevrejke u Sarajevu je 1936. godine dobila ime Egvin. Biće to kasnije legendarni profesor fizike na sarajevskom PMF-u, istinski naučnik kojem je zbog doprinosa nauci ukazana čast ispred komisije za dodjelu Nobelove nagrade da i on bude jedan od onih koji će predložiti kandidata.
 

- Djeda Egona nisam upoznao. Umro je 1967. Pored toga što je skrivao porodicu moje bake, bio je i sarajevski ilegalac i izašao iz rata kao kapetan I klase. Mislim da je od njega i od iskustava djeteta u II svjetskom ratu moj otac dobio poriv za stalno traženje pravde - dodaje Alen.

Egvin Girt je sa svojim timom uveo termin „early metastabil phase“ koja se tiče hlađenja amorfnih materijala, što im je obezbijedilo međunarodni ugled.
I kao tako vrsnom stručnjaku, povjeren mu je i rad na oružju armije bivše nam zemlje, pa baš malo prije nego je rat počeo, Girt je uspio riješiti problem rastezljive špage oko barutnih štapića na tenku T-84, čime je povećana efikasnost gađanja.

U tekstu „Podušje pravim ljudima“ Marko Vešović je prepričao događaj s početka rata kada je sreo Egvina Girta u Sarajevu, kako je ovaj na sav glas kukao da im je upravo on omogućio preciznost gađanja, kako mu ne ostaje ništa drugo nego da se bije šakama u glavu, te da je u ovom svijetu dobro biti niko i ništa, jer tad makar mirno spavaš.

- Tata je bio veliki radnik i optimista. Da bi bio temeljit, uporedo sa gimnazijom završio je bravarski zanat, a prije nego je krenuo na fiziku završio je matematiku. Govorio je da za ekperimentalnu fiziku treba alat, kako u rukama (zanat) tako i u proračunima (matematika). Imao je svoju teoriju nezavisnog intelektualca i neumorno je čitao o svemu.

Komšije su, kaže, u tadašnjoj Skerlićevoj govorili da će jedno svjetlo gorjeti uvijek do zore i to iz tatine radne sobe.

 
- Volio je punu kuću i uvijek je bilo nekog kod nas. Rasti u takvoj atmosferi i slušanje stalnih rasprava o nauci i svim aspektima života je bilo fascinatno - kaže Alen.

"Običan, prirodan, svoj, unikatan, pravi. Zrači spokojem autentičnih ljudi. Koji znaju da su neko" - ovako je Vešović svojevremeno opisao Egvina Girta.

To, sasvim izvjesno, nije mnogo značilo Hamidu Hadžibegiću, profesoru modernog i osmanskog Turskog jezika, Paleografije i Diplomatike na Filozofskom fakultetu, a šerijatskog prava na Islamskome teološkom fakultetu, kada mu je kćer Maida rekla da je njeno srce izabralo Egvina i da će se za njega udati. Nije mala muka.

- Kroz odnose dede Hamida i mog tate naučio sam kako razlike uz uvažavanje i toleranciju postaju snaga i prednost. Kao primjer, imena koja smo dobili brat Erol i ja su ili data ili potvrđena od strane porodice moje mame - kaže Alen.

Egvin odavno nije s nama, ali taj spokoj autentičnog čovjeka obuzeće svakog ko se nađe u Alenovoj blizini. S energijom i vjerom djeteta, gotovo su nestvarne njegove pedesete. Do petobanke svako bi morao da skupi mrvu zloće, makar za zlobna odgovora neljubaznoj teti na šalteru, ali Alena je, eto,  zaobišlo. Čudesno je to svakom ko ga poznaje.

"Odrastanje u multikulturnoj porodici je zahvaljujući velikoj toleranciji porodice moje mame i odanosti koju je moj tata uvijek prema njima pokazivao bilo divno iskustvo"

- Odrastanje u multikulturnoj porodici je zahvaljujući velikoj toleranciji porodice moje mame i odanosti koju je moj tata uvijek prema njima pokazivao bilo divno iskustvo. Iako su Hamid i moj tata bili jake ličnosti ja sam, čini se, modele vidio u braći svoje mame u mojim daidžama Faruku i Reufu. Oni su bili inžinjeri odlični u svojim poslovima, govorili strane jezike, obilazili svijet sa svojim poslom, a opet bili izuzetno pošteni, svirali gitare i pjevali u horovima... Mislim da sam išao njihovim putem - dodaje.

Pasivac, divljak ili nešto treće

Privilegija je biti dijete naučnika, rođak uspješnih biznismena, imati priliku za bolje škole, učenje jezika i Alenu je otac uvijek napominjao da to nosi i obaveze.

- Na protestima zbog pogibije dvije djevojke na pješačkom prelazu kod Zemaljskog muzeja mi je prišao drug i rekao: „Ja ne znam šta mi ovdje radimo kad ništa nećemo promijeniti. Ako stojimo onda smo FGR (izraz podsmijeha na sintagmu fina gradska raja), ako sad krenemo razbijati, onda smo divljaci - priča Alen.

Ta nemoć koju je on iznio, a svi su je tu osjećali, je bila presudna da se Alen slijedeći dan preko interneta uključi u „Našu Stranku“. Kako kaže, s namjerom da provjeri može li se šta mijenjati.

- Uvijek sam bio okrenut inostranstvu pa je moja ideja bila uvezivanje s našim ljudima koji žive diljem svijeta. To i jeste suština moga posla. Povezivanje ljudi iz različitih djelova svijeta i kroz traženje zajedničkog interesa stvaranje čvrstih poslovnih a onda poslije i prijateljskih veza, čija je osnova uzajamno povjerenje - kaže Alen koji je u „Našoj stranci“ vodi projekat poslovnog uvezivanja našim ljudima u inostranstvu.

Alen je oženjen i ima troje djece.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)