Izvor: 100posto.hr
Piše: Lada Novak Starčević
"Dolazim iz Goražda, malog grada smještenog na obali Drine u Istočnoj Bosni. Rođen sam 1993. godine u najgore doba rata, kada nije bilo ničega što ljudima treba. Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije bilo topline i ljubavi, nije bilo nade. Majka me je ostavila dva dana nakon mog rođenja i otišla je za svojim životom. Moj biološki otac je čovjek osuđen za ratni zločin silovanja", početak je to nedavnog govora Alena Muhića (25) u Ujedinjenim narodima na velikom skupu posvećenom borbi protiv seksualnog nasilja u konfliktima.
Alen je, naime, rođen u goraždanskoj Ratnoj bolnici. Njegova biološka majka je silovana i prognana iz Foče. Nakon strašne traume je rodila, ali je sina odmah po porođaju napustila. Nije ga nijednom uzela u naručje niti podojila. Nije mu dala ni ime.
Sedam mjeseci o njemu se brinulo medicinsko osoblje, a među njima i domar bolnice Muharem Muhić koji ga je povremeno donosio kući. On i supruga Advija su ga na kraju posvojili, a uz sestre Almiru i Jasmilu imao je nježnu obitelj punu ljubavi.
Njegova biološka majka je silovana i prognana iz Foče. Nakon strašne traume je rodila, ali je sina odmah po porođaju napustila. Nije ga nijednom uzela u naručje niti podojila. Nije mu dala ni ime
Za to što nikoga ne mrzi Alen smatra da su zaslužni njegovi posvojitelji.
- Njihov odgoj imao je jak utjecaj na mene. Sve je to stvar kulture, kućnog odgoja. A tako nisam razmišljao uvijek. Mislio sam da osvetom i mržnjom mogu neke stvari riješiti i da će mi to pomoći, ali tu sam jako bio u krivu. Jer dok je u nama želja za osvetom i mržnjom, mi jednostavno daleko ne možemo dogurati, ostajemo na mjestu i pravimo sebi gore.
Istinu o svom porijeklu otkrio je kada je imao deset godina. Dogodilo se to sasvim slučajno, prilikom prepirke s djecom u dvorištu, kada je saznao da je posvojen. Okolina je, priznaje nam, u to vrijeme bila prilično okrutna prema njemu. Ali je uz veliku podršku i razumijevanje svojih bližnjih sve prebrodio.
- Ja sam se oduvijek borio protiv stigme i uvijek ću se boriti. Samo mi jedno nije jasno: Zašto se ne stigmatiziraju počinitelji i oni koji gledaju, a šute, zašto se stigmatiziraju žrtve? Po meni je najveći problem što žrtve šute, a šute jer ih osuđuje zajednica. Moja je želja da svaka žrtva progovori, da izađe iz oklopa žrtve, da se bore zajedno sa nama, jer nemaju razloga da se srame za ono što nisu napravili, za ono za što nisu krivi. Trebaju se sramiti počinitelji, a ne žrtve. Svjestan sam da nisam jedini, ali se iskreno nadam da će i ostali pričati o tome slobodno, bez straha. Dok se šuti, podržava se stigmatizacija. Pomozite nama, da bi mi pomogli drugima - kaže nam potpuno otvoreno Alen, koji je aktivist i predsjednik skupštine udruženja 'Zaboravljena djeca rata'.
Zašto se ne stigmatiziraju počinitelji i oni koji gledaju, a šute, zašto se stigmatiziraju žrtve? Po meni je najveći problem što žrtve šute, a šute jer ih osuđuje zajednica
- U našem udruženju ima Bošnjaka, Srba, Hrvata. Mi smo jedno. Mi smo braća i sestre. Nas ne zanimaju vjere i nacije. Mi smo jedno. Mi se volimo i pomažemo. Ovo je ime koje smo mi sami sebi dali. Inače nas nazivaju raznim imenima koja su često nehumana i stigmatizirajuća, ali to nas neće zbuniti i spriječiti da tražimo i dobijemo svoje mjesto pod suncem.
S odrastanjem mu se počela buditi želja da upozna svoje biološke roditelje. Znao je da mu majka živi u SAD-u gdje ima novu obitelj. Njegovi posvojitelji su zbog svega bili zabrinuti.
Biološki otac je bio optužen za ratni zločin
- Majka je mislila da ću, ako pronađem biološke roditelje, njih napustiti, otići živjeti u Ameriku i slično… Izgubljeno vrijeme se ne može vratiti. Nikoga ne osuđujem, ali ništa i ne tražim. Sve što mi je bilo potrebno pružili su mi moji roditelji - rekao je Muhić.
- Imam poruku za sve one koji šalju poruke mržnje, poruke koje vrijeđaju žrtve, majke, osobe koje su izgubile najbliže. Savjetovao bih im da izađu iz te sfere života, da otvore oči, jer time ne postižu ništa. Nažalost, ti su ljudi ograničeni k'o balkon, što bi se u narodu reklo. Dok su ljudi takvog razmišljanja ovdje neće biti bolje.
Alenov biološki otac bio je pripadnik vojnih snaga tzv. Republike Srpske te optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Tužilaštvo BiH ga je teretilo da je u više navrata silovao zaštićenu svjedokinju u Foči u ljeto 1992. godine. Prvobitno je osuđen na pet i po godina zatvora, ali je poslije oslobođen optužbi.
Imam poruku za sve one koji šalju poruke mržnje, poruke koje vrijeđaju žrtve, majke, osobe koje su izgubile najbliže. Savjetovao bih im da izađu iz te sfere života, da otvore oči, jer time ne postižu ništa. Nažalost, ti su ljudi ograničeni k'o balkon, što bi se u narodu reklo
Alen i njegov biološki otac čak su jednom i dogovorili susret, no u zadnji čas on je rekao da ga ne smatra svojim sinom i da je sve to laž. Međutim, Alen je 2006. napravio DNA analizu kada je ovaj uhapšen i ona je pokazala da je on uistinu njegov biološki otac.
Majku je upoznao jer mu je to bila velika želja, ali više nisu u kontaktu.
'Sretan sam što mogu o sebi pričati bez srama'
No, Alen ne želi puno razmišljati o onima koji nisu uz njega, već stalno naglašava kako je imao sreće s obitelji koja ga je posvojila.
- Zahvaljujem se Bogu što mi je dao ovako divne ljude, jer, nažalost, mnoga djeca, moje ili slične sudbine, nisu imala tu sreću - rekao je Alen, koji danas radi kao medicinski tehničar na odjelu bolnice u kojoj se rodio. Danas je presretan suprug Dženane i otac dvogodišnjeg sina Rejjana.
Sretan je, kaže, što slobodno i s ponosom može pričati o sebi i svojima najdražima bez trunke srama.
- Nisam se dao zarobiti u oklop žrtve i tako ostati trajno u stanju bespomoćnosti i čekati nečiju milostinju. Borac sam po prirodi. Volim ljude, volim život. Opraštam svakome za sve što mi je učinjeno. Ne mrzim nikoga. U životu je pobjednik onaj tko pobijedi mržnju.
(100posto.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook