ba.n1info.com

Ovih je žalobnih dana često citiran onaj apokrif, datiran u doba kad je Marko Perković imao veliki koncert na Poljudu, a prijatelji zajebavali Olivera kako mu je džabe sva slava i sve pjesme kad nikad neće, poput Thompsona, napuniti stadion. „Pa šta?“, odgovorio je, kaže legenda, Oliver, „neće ni on Hrvatsko narodno kazalište.“

Divno taj slavni apokrif opisuje temeljnu razliku između dva čovjeka i dvije pjesme, pa skoro bude i šteta što je, kao mnogi slični urbani mitovi, lažan ili krivo atribuiran: rečenu je sentencu, naime & naravno, izgovorio veliki hrvatski pjesnik Arsen Dedić.

Arsen Dedić, kralj sviju cinika, bio je uostalom iz drugog jednog, nedohvatljivo udaljenog svemira: on – kako je jednom primijetio treći iz svetog trojstva, njegov Šibenčanin i susjed iz Tesline ulice Mišo Kovač - „i nije pjevao za mase, već za svoju sektu“. Nije stvar u tome da i Oliver nije bio duhovit tip, naprotiv, ali niti bi on ikad tako govorio o kolegama – čak i kad bismo značenje riječi „kolega“ okrutno rastegli sve do Thompsona – niti je umio biti ironik, sarkast ili cinik. Od urbane legende o Poljudu i HNK, Dragojevića tako bolje opisuje još samo činjenica da on to zapravo nikad nije rekao.

Da je Oliver, uostalom, imao mrvu opjevane Arsenove otrovne zloće – ili da je Arsen, umjesto svog odanog kulta, imao Oliverovu cijelu jednu transkonfesionalnu religiju – odgovor bi glasio: „Pa šta? Ne bi ni on nikad mogao napuniti beogradsku Marakanu". I opet bi, umjesto pune Marakane, više o Oliveru u toj sentenci govorio njen kondicional, više od punog beogradskog stadiona rekla bi još samo činjenica da ga on nikad zapravo nije napunio.

Možda i najslavniji apokrif o Oliveru jest taj čuveni nepotpisani bianco-ček, kojim su ga salijetali beogradski menadžeri, nudeći da sam ispiše iznos za koji bi pristao pjevati u Beogradu. Za razliku od onoga s početka teksta, ovaj je u svemu pouzdano istinit i točan. Oliver je zaista mogao, kad god je htio, napuniti Marakanu, ili mjesec dana svake večeri puniti beogradsku Arenu.

Da je Oliver, uostalom, imao mrvu opjevane Arsenove otrovne zloće – ili da je Arsen, umjesto svog odanog kulta, imao Oliverovu cijelu jednu transkonfesionalnu religiju – odgovor bi glasio: „Pa šta? Ne bi ni on nikad mogao napuniti beogradsku Marakanu"

Tko god je u posljednjih dvadeset sedam godina samo jedan dan proveo u Beogradu i Srbiji, zna kakav je božanski status Oliver tamo uživao. Jednako prije trideset pet godina, kad su, čuvši da sam „Splićo“, od mene u šumadijskoj kasarni povazdan tražili da im pjevam „Moj galibe“ – da, baš „Moj galibe“ - kao danas, kad Oliverove pjesme zna svaki beogradski taksist i svaki kafanski muzičar s Ibarske magistrale. Kad su me prije nekoliko godina, dok sam još živio tamo, srpski novinari pitali u čemu se zapravo razlikuju Split i Beograd, odgovorio sam kako je razlika zapravo samo jedna: u Splitu se na svakom kantunu čuje Aca Lukas, a u Beogradu Oliver Dragojević.

Pa ipak, Oliver od rata pa do kraja nikad više nije zapjevao u Beogradu. Jednom, makar i u afektu datu riječ, do kraja života nije pogazio, a ona – posve svejedno što o njegovim razlozima mislili – ne samo da nimalo nije naštetila njegovoj tihoj karizmi, već ju je u fantastičnom obratu i uvećala. Jednostavno – kako je to ovih dana rekla, čini mi se, Radojka Šverko – Oliverovoj se svakoj izgovorenoj ili otpjevanoj riječi bezrezervno vjerovalo. A on je stajao iza svake, posve svejedno je li hiljaditi put zapjevao kako je infišan ili dišperan, ili je samo jednom rekao kako nikad neće zapjevati u zemlji u kojoj tenkove ispraćaju cvijećem.

Nikad prije i nikad poslije, sve do smrti, Oliver neće reći više ništa na tu temu, nikad nijedne grube riči, nikad nijedne gnjevne kaštige i beštime. Ta je priča za njega bila završena. Novac – a ogroman se, nepojmljiv novac nudio – nije bio važan: kao što je tradicionalno u srpnju zatvarao butigu, i ljetnu sezonu, od koje cijela nesretna južnoslavenska muzička scena zapravo živi, zarastao u bradu provodio s prijateljima na brodu i u veloluškim konobama, i kao što nije u svijetu odštampano toliko novca za koji bi prekinuo tu partiju briškule, tako nije postojao novac za koji bi pogazio jednu davno datu riječ.

A on je stajao iza svake, posve svejedno je li hiljaditi put zapjevao kako je infišan ili dišperan, ili je samo jednom rekao kako nikad neće zapjevati u zemlji u kojoj tenkove ispraćaju cvijećem

Ima još sličnih mitova, hagiografije naših ugaslih zvijezda pune su takvih urbanih evanđelja, i jedini će problem s Oliverovim mitom ostati činjenica da je jednostavno istinit. Čast i „slava mrtvima“, kako je i sam pjevao u jednoj pjesmi, o njima se u ovakvim prigodama piše „sve najbolje“, ali kad se pod ultraljubičastim svjetlom i otkriju mrlje na njegovim požutjelim apokrifima, one samo uvećavaju legendu.

Nije bio revolucionar, nikad nije jedrio protiv kurenta, bolovao je od istih slabosti kao i njegova publika. Nakon što se zarekao da više nikad neće kročiti u Srbiju, objesio je onu blesavu naušnicu s križem, i sve otada u stihu „Rekli su mi da si 'sova Boga“ iz pjesme „Oprosti mi, pape“ nikad više nije spomenuo Boga; snimio je onda i glupavu pjesmicu za Hrvatsku ratnu mornaricu, još glupaviju domoljubavnu o „topniku sa Širokog Brijega“, i oduševljeno pozdravljao oslobađajuću presudu hrvatskim generalima - učinio je, ukratko, baš sve što je malograđanska Hrvatska od njega očekivala, i sve je bilo džabe.

I dalje su ga, i još više voljeli, i jedni i drugi, i treći i četvrti. Nijedan hrvatski „lijevi“ kolumnist nikad ga nije niti blago ukorio zbog malograđanskog konformizma, nitko osim nekoliko Šešeljevih glasača nije se u Srbiji ozbiljno naljutio na Olivera: štoviše, postao je mjera zaboravljenog poštenja.

Kako je to bilo moguće?

U ovim prilikama valja se kloniti teških riječi, ali lakima se te stvari ne mogu i ne daju objasniti. Ljepota, recimo, teška je i jebeno riskantna riječ, ali u hrvatskom jeziku druge za to nema. Ljepota Oliverova zaista, najbanalnije i najtočnije, neponovljivog glasa, ljepota njegove muzike, ljepota pjesme, koju je svojom grlenom rašpom – i kad je bila malo remek-djelo i kad je bila gotovo uvredljivo banalna - pretvarao u gregorijanski koral ili himnu svijeta. Samo tom estetikom može se objasniti Oliver Dragojević, hrvatska prirodna ljepota, čovjek-nacionalni park, koji je ljepotom mogao pobijediti nakaznu ružnoću svoga vremena i estetikom uobličiti etiku.

Činio je, ukratko, baš sve što je malograđanska Hrvatska od njega očekivala, i sve je bilo džabe. I dalje su ga, i još više voljeli, i jedni i drugi, i treći i četvrti. Nijedan hrvatski „lijevi“ kolumnist nikad ga nije niti blago ukorio zbog malograđanskog konformizma

Veći – ako je uopće moguće biti veći - još samo činjenicom da je bio posljednji.

I eto nas ovoga ljeta, eto nas ovoga srpnja na raskršću estetike i etike, kako već život te stvari ovdje namješta, kako bismo ih lakše shvatili. Početkom srpnja nacionalna fešta, hrvatski nogometni reprezentativci, viceprvaci svijeta, deseci hiljada ljudi raspamećenih u pobjedničkom trijumfalizmu, i vatrometi, zastave i bengalke, i onaj Marko Perković s početka priče, i njegovi „Geni kameni“: „Neka pati kome smeta“, „loša bila četres' peta“. Pa samo dva tjedna kasnije nacionalna žalost, i opet deseci hiljada ljudi, i opet bengalke, ali ovaj put u dubokoj, istinskoj tuzi, i Oliver Dragojević, i njegov „Galeb“: „Lipo li je, lipo li je.“

Samo ljepota. Ljepota koja nikome ne prijeti patnjom i koja „nikome ne smeta“: ima, konačno, i onaj apokrif po kojemu je, na pitanje u čemu je tajna njegove duge sveprisutnosti u našim životima, Oliver odgovorio jednostavno i veličanstveno točno: „Ja nikome ne smetam.“ Nikad nitko nije patio zbog Olivera.

Teoretski, mogao je tako nekome zasmetati teatarski šušur na njegovu ispraćaju, i Kolinda i Plenković u prvome redu na komemoraciji, i Torcida s bengalkama, i jebene raketne topovnjače na fellinijevskom morskom sprovodu, i naglašena patetika obreda, tako dalekog od Oliverove ljepote, i cijelog suprotnog njegovoj „Marči funebri“, divnoj onoj Popadićevoj pjesmi koje se – začudo ili upravo nimalo – ovih dana nitko nije sjetio, a u kojoj „ide sprovod priko sela“, a pokojnika ispraćaju miris žuke i kanele, tovari što revu i psi što reže, u kojoj za kapsilom tuče zvono s kampanela i zvone bubanj i činela, dok iz kočete baba hripje, koza brsti rogač, pivac kunja iza kuće, a na kominu puca pruće.

Teoretski, kažem, mogla je nekome zasmetati i monumentalna freska Oliverove marče funebre – s bengalkama umjesto pruća na kominu i Kolindom umjesto babe što hripje - ali na kraju i nije. Kolinda se na kraju zanjihala sitna i nevažna poput one blesave Oliverove rečine, a topovnjače ispale smiješne poput topnika iz Širokog. I kad je ovoga utorka na splitskoj Rivi bilo pretjerano, sve je, nekako, bilo iskreno. Doček nogometaša bio je društvena obaveza, gotovo pa državna, poput mobilizacije, a ispraćaj Olivera posve privatna, gotovo pa obiteljska.

Nekad, pjevači su imena dobijali po Oliveru Twistu. Danas ih nose po strojnim puškama. Nekad pjesma nije smetala. Danas uživamo kad pate onima kojima smeta

A s njim je – čini se zauvijek – otišla i ona ljepota, tako moćna da je i vlastite slabosti i greške čine savršenijom, ili barem razumljivijom slabima, grešnima i nesavršenima. Bit će da su u pravu oni što Oliverov fenomen tumače sponom s vremenima kad smo bili bolji, ali nije samo to: bio je on posljednja nit istrošenoga konopa kojim smo se u ova nakazna vremena očajnički držali za ljepotu.

Nekad, pjevači su imena dobijali po Oliveru Twistu. Danas ih nose po strojnim puškama.

Nekad pjesma nije smetala. Danas uživamo kad pate onima kojima smeta.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook