Izvor: Radio Gornji Grad (Regionalni časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja u prijelomu epohe)
Piše: Slađana Bukovac (autorica je hrvatska spisateljica)

Grozno je umrijeti u vrijeme facebooka. Ako si anoniman, onako relativno, koliko je to već moguće u zemlji koja je pala ispod četiri milijuna stanovnika, poznanici objavljuju da si umro, i tagiraju te na društvenoj mreži. Drugim riječima, dok ležiš u onom bolničkom frižideru, ili u mrtvačnici, a baterija mobitela nadživjela te je, negdje je na trideset posto, iz tvojih osobnih stvari koje će uskoro uručiti, ili su upravo uručili rodbini, neprekidno pišti.

To ti se ljudi obraćaju, pišu po tvom facebook zidu, jer si umro naglo, ili nisi bio dovoljno metodičan u smrti da nekom ostaviš lozinku da zatvori to mjesto gdje si iznenada iznimno popularan, jedino što se sve odvija u neugodnom raskoraku, upravo su rasporili košulju na leđima da ti je navuku samo s prednje strane, a komunikacija se naveliko odvija, samo što onako ukočen i klinički mrtav ne uspijevaš lajkati sve izraze tuge, i sućuti.

Ako si poznat, i priređen ti je spektakularan pogreb, šanse da se relativno dostojanstveno dočepaš vlastitog ukopnog mjesta mizerne su. Nakon što gomila ljudi kojima si bio drag, ili im nisi bio ništa specijalno drag, nego su te se zbog toga što si umro sjetili, objavila na profilu tvoj lik, ili djela, u akciju kreću oni koji se žele distancirati od mnoštva, ili distancirati općenito (ovi drugi misle da oni prvi pažnju na sebe privlače na neprikladan način, a facebook je društvena igra privlačenja pažnje).

Dok ležiš u onom bolničkom frižideru, ili u mrtvačnici, a baterija mobitela nadživjela te je, negdje je na trideset posto, iz tvojih osobnih stvari koje će uskoro uručiti, ili su upravo uručili rodbini, neprekidno pišti

Kreće, dakle, kritička analiza tvog opusa, kakvu nisi dobio dok si bio živ, a više neće biti relevantna kad budeš sahranjen; valja te uhvatiti na putu od mrtvačnice do groblja, dok je stvar svježa, i u facebook parametrima relevantna. Kreće mahnito pretraživanje youtube-a, na nekvalitetnim VHS snimkama tvoje se lice pokušava razaznati među izvršiteljima, bilo bi krajnje originalno otkriti da si bio počinitelj kakvog genocida, ili da si makar huškao, režao. Makar jedna jedina sramotna pjesmica, u ograničenom terminu dok te drndaju u onom hrastovom kovčegu s kičastim reljefima, da se iskažu ovi što su zakasnili sa statusima u kojima te se slavi, i obožava.

Kako je svaka sekunda pogreba također vidljiva na facebooku, jer s mobitelima, u pravilu okrenutim okomito, kao da ljudi imaju samo jedno oko, video snimaju čak i oni koji nose lijes, jednom rukom nose, a drugom bilježe da u svemu sudjeluju; onda kreće diskusija zaslužuješ li baš takav pogreb, odnosno zašto ga nisu imali drugi, jednako vrijedni, ili čak vrijedniji. Nad tobom, nesahranjenim i sklonom kvarenju na visokoj temperaturi, odvija se dramatična bitka stavova i perspektiva; svi se izrazito žure dok te ne zatrpa zemlja. Već sutra postojat će nova tema, novi podražaj.

Jezivo je umrijeti u vrijeme facebooka. Svi o tome imaju mišljenje, svi hoće svojih pet minuta. Većini je ipak žao, već zbog same smrti, činjenice smrtnosti. Ali to nije osobito originalno, i mnogo je onih koji s tim nisu zadovoljni. Vrebaju, došaptavaju se.

Važno da je leš još uvijek na površini; jednom kad dospije na groblje, ulazi u neatraktivan teritorij. Gdje se može, ili ne mora, donijeti buketić cvijeća. Ali to ulazi u sferu privatnog, i nevažnog

Ako stvar postave naglavačke, nešto će se lajkova iz toga već izvući. Važno da je leš još uvijek na površini; jednom kad dospije na groblje, ulazi u neatraktivan teritorij. Gdje se može, ili ne mora, donijeti buketić cvijeća. Ali to ulazi u sferu privatnog, i nevažnog.

Za komadanje leša, isporučenog podzemnom svijetu, i sporom truljenju, više nije prikladan trenutak.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)