Od kako je poslije prvih višestranačkih izbora u novembru 1990. godine Bosancima i Hercegovcima nametnut neprirodni i destruktivni režim utemeljen na nacionalnoj podjeli i ekskluzivnosti etničke reprezentacije po, u nekim ranijim vremenima već viđenom, ozloglašenom principu „jedan narod, jedna stranka, jedan vođa“, pa sve do danas, Bosnom i Hercegovinom vlada jedna te ista politička paradigma.

Građani su prije 28 godina na izbore izašli u društvu koje je u odnosu na današnje bilo itekako socijalno i ekonomski naprednije i humanije, ali su sasvim opravdano očekivali još brži napredak: bržu demokratizaciju, bolju privredu i dostizanje zapadnoevropskog životnog standarda. Zato su slatkorječiva obećanja etno-lidera o pretvaranju Bosne i Hercegovine u novu Švajcarsku bila prijemčiva ogromnoj većini stanovništva.

Ali, uskoro nakon izbora, pokazala se surova istina: umjesto društvenih i ekonomskih reformi, napretka i demokratske renesanse uslijedilo je sistematsko rasparčavanje cjelokupnog tkiva Bosne i Hercegovine. Što pod mentorstvom i za račun vladajućih elita iz drugih država, što iz vlastitog koristoljublja, tadašnji nacionalistički vlastodržci su stali na čelo krvavog kola destrukcije, ubijanja i progona, žrtvujući pri tome ne samo pripadnike „onih drugih“ naroda, već i svoje sunarodnjake, čije su interese, navodno zastupali. I endehazijski snovi o hrvatskoj granici na Drini i mačekovština u hercegbosanskom ruhu i velikosrpski apetiti i minderaške koncepcije islamske fildžan države su se sveli na zajednički imenitelj: podijeliti Bosnu i Hercegovinu na interesne zone profiterskih klika u kojima će svaka od njih gospodariti svim raspoloživim resusrima.

Građani su prije 28 godina na izbore izašli u društvu koje je u odnosu na današnje bilo itekako socijalno i ekonomski naprednije i humanije, ali su sasvim opravdano očekivali još brži napredak: bržu demokratizaciju, bolju privredu i dostizanje zapadnoevropskog životnog standarda

U daytonskoj Bosni i Hercegovini su nekadašnji gospodari rata, provodeći prvobitnu kumulaciju kapitala na nesreći cijelog društva, postali gospodari pljačkaških privatizacija. U tom procesu su građani koji su uspjeli preživjeti krvavi rat ostali bez radnih mjesta i bez bilo kakve socijalne sigurnosti, lišeni perspektive za život dostojan čovjeka.

Daytonski sultanizmi

Svakako, daytonsko uređenje, djelimično legalizirajući nasiljem postignute podjele i kreirajući nefunkcionalnu državnu strukturu, ne predstavlja ambijent koji bi podsticao progresivne društvene procese. S druge strane, i pored svih ograničenja, nelogičnosti i nefunkcionalnosti i ovakav daytonski okvir sadrži klice iz koje se može razviti bolja, funkcionalnija i pravednija država; garantuje kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine i izravnu primjenu međunarodnih odredbi o poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje, kako Ustav Bosne i Hercegovine navodi, imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

Upravo ove dvije odrednice - kontinuitet državnosti i garancija ljudskih prava i sloboda - predstavljaju jezgro one energije od koje strepe sve tri bosanskohercegovačke etnonacionalne kleptokratije. Jer, sadašnji, trisultanistički sistem u Bosni i Hercegovini je po svojoj prirodi suprotstavljen temeljnim vrijednostima suvremene civilizacije i njegova stabilnost je obrnuto proporcionalna količini ljudskih prava i državotvornoj svijesti građana.

Što je više državotvorne svijesti i što je veća građanska konzumacija ljudskih prava i sloboda, sva tri sultanistička sistema su slabija i krhkija. Jer, sultanistički sistem se bazira na uzurpiranju društvenog bogatstva i javnog dobra od strane pojedinca/jedne porodice, koji, kako su to utvrdili Linz i Cehabi, koristeći klijentelističku piramidu poslušnika kontrolišu sve ključne političke i ekonomske funkcije u državi.

I pored svih ograničenja, nelogičnosti i nefunkcionalnosti i ovakav daytonski okvir sadrži klice iz koje se može razviti bolja, funkcionalnija i pravednija država; garantuje kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine i izravnu primjenu međunarodnih odredbi o poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda

U takvim sistemima su formalne karakteristike demokratije sačuvane: postoji više partija, izbori, parlament, ali u suštini građani ne vrše demokratsku kontrolu vlasti niti imaju pristup društvenom bogatstvu. To su sitemi u kojima vladajuća elita uz pomoć propagandnog aparata manipuliše masama kako se građani ne bi „dosjetili“ da traže svoja prava.

Tako je i u današnjoj Bosni i Hercegovini: vladajuće etnokleptokratske elite u oba bh entiteta i sva tri realiteta godinama zloupotrebljavaju historijsku traumu naših naroda raspirujući strah i osjećaj ugroženosti od „onih drugih“, postavljajući se u uloge zaštitnika „svojih“ naroda a sve s ciljem kako bi ih homogenizirali i što lakše pljačkali. Pri tome svaki pokušaj bilo kakve kritike eliminišu kao atak na nacionalno jedinstvo i izdaju nacionalnog interesa.

Jasno je da ovakvi sistemi ne dozvoljavaju ni ekonomski ni društveni napredak zemlje i vode ka dodatnom osiromašenju i države i pojedinca i u izolaciju od savremenih svjetskih tokova. Zato put dekonstrukcije ovakvih odavno prevaziđenih i destruktivnih sistema vodi jedino preko jačanja društvene angažovanosti svih građana i afirmaciji principa solidarnosti, jednakosti i pravde. Odgovornost je pri tome na svima, a posebno na onima koji učestvuju u društvenom i političkom životu.

Kandidatura prof.dr. Denisa Bećirovića – osvježenje na političkoj sceni

Intelektualci, posebno mladi, nemaju pravo na ćutnju, njihova moralna obaveza je da izađu iz zone ličnog komfora, kažu svoje mišljenje i upozore na pojave koje razaraju cjelokupno društvo.

Jedan od onih mladih intelektualaca koji su se odlučili na javni angažman jeste prof.dr. Denis Bećirović. U ambijentu u kojem se javno iznošenje mišljenja o društvenoj zbilji često smatra  herezom i u kojem vladajuća etnokleptokratija sve što ne dolazi sa njihovog interesnog mindera ocrnjuje i omalovažava, pojavio se Denis Bećirović sa potpuno novim, progresivnim pristupom obnove bosanskohercegovačkog državnog tkiva.

Intelektualci, posebno mladi, nemaju pravo na ćutnju, njihova moralna obaveza je da izađu iz zone ličnog komfora, kažu svoje mišljenje i upozore na pojave koje razaraju cjelokupno društvo

Mogao je Denis, kao mnogi drugi, ostati u zavjetrini političkih zbivanja i tek ponekad se oglasiti ne zamjerajući se previše gospodarima naše svakodnevnice. Ali nije, već je odlučio izaći na politički ring, i to u utrku za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gdje je kao jedini jasno i iskreno pružio viziju normalne, demokratske, progresivne, socijalne  države Bosne i Hercegovine. Time je pokazao energiju bez koje nema promjene.

Kao naučnik, historičar i profesor, Denis Bećirović razumije društvena kretanja i značaj društvenih tendencija. Ne oklijeva ukazati na probleme, ali jednako tako i predložiti rješenja; za njega nema nedodirljivih tema i politikantskih kalkulacija. Posebna vrijednost je u tome što se Denis ne bavi blaćenjem i nipodaštavanjem protivkandidata, već vodi izuzetno pozitivnu i progresivnu politiku, stavljajući u prvi plan viziju bolje i pravednije Bosne i Hercegovine, kao i konkretne prijedloge kako do takve države doći.

Državotvornost kao praksa

Denis Bećirović zna šta sve podrazumijeva državotvorno djelovanje i kako ga usmjeriti. Kod Denisa nema usplahirenog, neselektivnog, nervoznog, ireleventnog  ili ispraznog nastupa. Svaka njegova inicijativa, prijedlog, rješenje je rezultat staložene i sistematične pripreme. On nije političar koji bi populističkim, logoroičnim i ispraznim tiradama zloupotrebljavao parlamentarnu govornicu. Njegova obraćanja su konkretna, iskrena i argumentovana, čime pokazuje i vlastitu odgovornost i poštivanje prema građanima i institucijama.

Za razliku od „parlamentarnih spavača“, koji mandate provode drijemajući na sjednicama, Denis Bećirović je jedan od najaktivnijih poslanika, što mu ne mogu osporavati ni najljući politički protivnici. Uostalom, o tome dovoljno govori i podatak da je u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH usvojeno više prijedloga na inicijativu Denisa Bećirovića nego na prijedlog bilo kojeg ministra u Vijeću ministara BiH ili poslanika neke od vladajućih partija.

Istinski patriotizam se ne iskazuje frazama, romantičarsko-operetskim igrokazima i verbalnim izljevima ljubavi prema domovini, već u borbi za takvu državu, koja će djelovati na dobrobit svojih građana. Zato Denis Bećirović svojim djelovanjem potencira kakva bi trebala biti Bosna i Hercegovina

Osim toga, činjenica da je uspio ubijediti većinu poslanika da prihvate cijeli niz prijedloga od državnog značaja, (prijedlog za donošenje Zakona o zabrani izazivanja nacionalne, vjerske, rasne i svakog oblika mržnje, Zakona o dijaspori BiH, izmjene i dopune Zakona o sportu, prijedlog za usvajanje Nacionalnog programa integracije BiH u EU itd.), kazuje u prilog njegovoj sposobnosti da argumentovanim dijalogom učini projekte od državnog interesa prihvatljivim i pripadnicima drugih političkih opcija.

I Bećirovićevo poimanje državnog identiteta Bosne i Hercegovine je inkluzivno. On polazi od pluralizma identiteta svakog čovjeka i činjenice da državni, zajednički, bosanskohercegovački identitet nije u sukobu niti sa vjerskim, niti etničkim, niti kulturološkim ili drugim identitetom. Radi se o svijesti o zajedničkom dobru koje je neophodno za privredni i društveni napredak svih u Bosni i Hercegovini. Također, što demokratski, ekonomski i društveni razvitak bude intenzivniji, i državni identitet će biti razvijeniji.

Širok dijapazon tema koje je Denis Bećirović predlagao odražava njegovo shvatanje institucija kao instrumenta zaštite prava građana, rješavanja njihovih životnih pitanja i civilizacijskih vrijednosti. Tako je djelovanjem pokazao da državne institucije ne smiju biti birokratizirane strukture od kojih građani ne mogu očekivati ništa osim trošenja proračunskih sredstava, već strukture u službi građana, bez obzira radilo se o osiguranju ustavne ravnopravnosti svih naroda, jezika i pisama, zaštiti imovine vlasnika stare devizne štednje ili zaštita bh radnika i privrede u slučaju AGROKOR.

Istinski patriotizam se ne iskazuje frazama, romantičarsko-operetskim igrokazima i verbalnim izljevima ljubavi prema domovini, već u borbi za takvu državu, koja će djelovati na dobrobit svojih građana. Zato Denis Bećirović svojim djelovanjem potencira kakva bi trebala biti Bosna i Hercegovina: demokratska, napredna i socijalna država slobodnih i jednakih ljudi.

Upravo takva, socijalna država, kakvom je opisao još Gunnrad Myrdal, angažovana prema ekonomskom napretku, punoj zaposlenosti i socijalnom osiguranju, jednakoj mogućnosti za život i rad mladih je jedini model koji može osigurati izlazak bosanskohercegovačkog društva iz živog blata stagnacije i sve većeg beznađa.

Antifašizam

Denis Bećirović je čovjek koji shvata da je antifašizam jedna od ključnih civilizacijskih odrednica. Zbog toga je predložio i Zakon o zabrani fašističkih organizacija i upotrebi njihovih simbola, Zakon o zabrani negiranja, poricanja i minimiziranja genocida i ratnih zločina u BiH, Inicijativu o zabrani imenovanja ulica u Mostaru po ustaškim  ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata, Rezoluciju o genocidu u Srebrenici itd.

Ne može se zanemariti da je Denis prvi i jedini kandidat za člana Predsjedništva BiH, čija je kandidatura rezultat referenduma, na kojem je tajnim glasanjem dobio povjerenje skoro 27.000 članova SDP-a BiH

Bilo bi pogrešno svoditi ova pitanja samo na refleksiju prošlosti. Ona su zapravo indikator zrelosti sadašnjeg društva, njegovog sistema vrijednosti, poštovanja čovjeka i njegovih osnovnih prava. Jasno se suprotstaviti kasapljenju ljudskog dostojanstva, negiranju prava na život i postojanje, diskriminaciji po bilo kojoj osnovi je osnovni zahtijev savremene civilizacije.

Demokratija i progresivnost

Savremeno shvatanje progresivne politike je neodvojivo od demokratije, jer oživotvorenje principa jednakosti i solidarnosti može biti ostvareno samo u uslovima potpune slobode i u demokratskom ambijentu. Zato i protagonisti lijevih, progresivnih politika mogu biti samo ljudi istinski opredjeljeni za demokratiju, dijalog i inkluziju, što u bližoj i daljoj prošlosti često i nije bio slučaj.

Svaka autokratska, tiranska politika je u 21. stoljeću osuđena na propast i tavorenje na otpadu prošlosti. Upravo su demokratski maniri i spremnost na demokratski dijalog osobine koje Denisa Bećirovića čine podobnim da bude nosilac progresivne politike.

Ne može se zanemariti da je Denis prvi i jedini kandidat za člana Predsjedništva BiH, čija je kandidatura rezultat referenduma, na kojem je tajnim glasanjem dobio povjerenje skoro 27.000 članova SDP-a BiH. Ovaj, u Bosni i Hercegovini do sada neviđeni način biranja kandidata za neku od državnih funkcija pokazuje ne samo demokratski zaokret SDP-a, već i demokratski potencijal koji Denis Bećirović može svojim primjerom utkati u bosanskohercegovačku političku praksu.

Denis je drugačiji, nudi nove sadržaje, nove vizije i standarde i novu dinamiku. On razbija političku žabokrečinu i daje sasvim novu energiju toliko potrebnu Bosni i Hercegovini da se istrgne iz višedecenijske stagnacije i krene naprijed

On definitivno nije čovjek podjela i sektašenja već čovjek okupljanja, spreman izdići se iznad uskostranačkih interesa. To pokazuje i opredjeljenjem da članovi Predsjedništva BiH ne trebaju predstavljati interese samo jedne političke stranke ili jednog naroda, već djelovati za dobro svih u Bosni i Hercegovini, kao što je jedan od najvećih državnika s prelaza 20. u 21. stoljeće Vaclav Havel društvenu angažiranost stavljao iznad uskostranačkih interesa, rukovodeći se principom prioriteta javnog interesa

.

Humanizam umjesto makijavelizma

U ambijentu u kojem je politički život kontaminiran profiterstvom i velikim dijelom se svodi na još uvijek aktuelnu Krležinu „dijagnozu“ o politici kao bestidnoj trgovini principima i idejama i makijavelizmu kao duhu političkog talenta, političari poput Denisa Bećirovića predstavljaju rijetku pojavu. Denis je tokom godina bavljenja politikom ostao dosljedan svojoj viziji Bosne i Hercegovine, s njom nikad nije trgovao niti ulazio u mutne vode klijentelizma i profiterstva. Riječ je o časnom čovjeku, koji nikad nije zloupotrijebio poziciju ili na nelegalan način stekao korist. Time je Bećirović na liniji Masarykove koncepcije o neophodnosti moralnosti u politici čime se direktno suprotstvalja praksom već etabliranom modelu surovog makijavelizma, profiterstva i vjerolomstva.

Pojava Denisa Bećirovića u utrci za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine znači ne samo generacijsku, već i kvalitativnu promjenu na političkoj sceni naše zemlje. Denis je drugačiji, nudi nove sadržaje, nove vizije i standarde i novu dinamiku. On razbija političku žabokrečinu i daje sasvim novu energiju toliko potrebnu Bosni i Hercegovini da se istrgne iz višedecenijske stagnacije i krene naprijed. Zato ga trebamo podržati.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ak)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook