Piše: Midhat Dedić/ Al Jazeera Balkans

Priča o pet sestara Smajić iz Vlasenice razvukla se kroz četvrt stoljeća i živi i danas kao što sunce svakoga jutra mahne čovječanstvu svojim zlatnim zastavama.

A počela je prije 24 godine  kada je novinar u jednom njemačkom gradu slušao ispovijest Gračanlije Osmana Osmića koji je  došao da obiđe  porodicu u izbjeglištvu i vrati se u Gračanicu  „pod granate“.  Tada je nastala  novinarska priča „Kako Ševala kaže“ objavljena u tadašnjoj izbjegličkoj bh štampi. Odatle moramo krenuti da stignemo do današnjih dana.

Osmić je tada paleći jednu i gaseći drugu cigaretu isklesao  jednu od najpotresnijih ratnih sudbina. I danas kada o njoj razmišljamo kužni miris tragedije bošnjačkog naroda uz Drinu kaplje po nama kao večernja rosa po utrinama.

Osmića je u oktobru 1993.  dok je rat tutnjao u svoju kuću u gračaničkom naselju Hajdarovac pozvao Ismet Čabrić i rekao mu:

„Sad će mi u kuću doći pet djevojčica iz Vlasenice. Ništa ti neću više reći. Slušaj, gledaj i pamti“.

Osman Osmić je  dijamantom u mozgu i srcu urezao  sjećanje na 16-godišnju Ševalu Smajić, i njene sestre Suadu, Merimu, Nerminu i najmlađu, 8 -godišnju Ramizu.

Ušle su, jedna za drugom,nazvale „selam“, prva Ševala,a onda ostale. Kad je Ševala sjela na pod, sjele su i ostale četiri uz nju. Odbiše da sjednu na kauč, tako ih babo i majka vaspitali. Ali gledajusamo u Ševalu. Ismet je onda zamolio Ševaluda ispriča kako su iz Vlasenice u zbjegu pred četničkim nožem danima kroz šume stigle do Srebrenice, a onda do slobodne teritorije. Ševala je klimnula glavom, pogledala na časna četiri sestre  iispričalaneštošto mi ni dan-danas ne da mira. Ovako je govorila Ševala, prenio je Osmić priču novinaru.

„Živjele smo u Vlasenici sa majkom Nafom i babom Hasanom. Radnička porodica, babo radio, majka domaćica, mi išle u školu. Dođe rat, po Vlasenici priča da iz Srbije dolaze neke bradonje. Babo nam jedne noći kaže da dolaze četnici i da moramo bježati prema Srebrenici. Tako smo u zbjegu krenuli kroz šume sa ostalim narodom. Putevi su bili zatvoreni. Majka je bila bolesna odranije, imala je 48 godina. Drugog dana zbjega nestalo nam je hrane. Čitav dan smo prestajali u šumi, a noću opet krenuli dalje. Trećeg dana majka je bila slaba i nije se mogla kretati. Nosila sam je uz pomoć oca i sestara. Majka je prebacila jednu ruku preko mog ramena, a sestre su je pridržavale. Nismo plakale. Bio nam je cilj da dođemo do slobodne teritorije. Četvrti dan bez hrane majci je bilo još lošije. Nosili smo je. Petog dana u sabah, majka je bila hladna, umrla je u noći. Plakale smo zajedno sa ocem. Cijelu noć smo stajale uz drvo, nismo imale sna. Odlučila sam sa ocem da majku nosimo dalje. Nisam htjela da je ostavimo u šumi, nikada ne bismo našli to mjesto, nikada ne bismo znali gdje počiva. Nosili smo mrtvu majku pet dana i noći... Jedanaestog dana neko u zbjegu je rekao da je ispred nas posljednja četnička linija i da ćemo se prebacivati noću po grupama... Nas je zapalo trinaesti dan. Tijelo majke se jako čulo, ali nikada nisam pomislila da je ostavim. Sestre su plakale, tješila sam ih. Pratila sam zvijezde. Tako smo sa mrtvom majkom na našim plećima išle kroz šumu a kad je svanjivalo kroz rijetko drveće ugledale smo konture sela sa džamijom. Krenule smo, pa šta bude. Odjednom su nepoznati ljudi vikali ko smo, obuzeo nas je strah. Spustila sam tijelo majke i rekla da bježimo iz Vlasenice. Jedan mladi vojnik rekao je „to su naše““, ispričala je pred uplakanim Osmanom Osmićem 16-godišnja Ševala svoj put pakla sa sestrama do slobode.

Istoga dana popodne bila je dženaza njihovoj majci Nafi. Ševala  je potom ispričala kako su nakon dolaska u Srebrenicu  otac ostao da se bori a one su kamionima prebačene do Tuzle u Sportski centar „Mejdan“, a onda u Gračanicu u selo Džakule u napuštenu školu. Odatle su nakon 40 dana premještene u Gračanicu u naselje Hajdarevac kod povjerenika Ismeta Čabrića. Dobile su jednu kuću i komad zemlje za obrađivanje. Ševala je sestrama postala i majka i otac.

Osman Osmić je, kaže, preplakao priču 16-godišnje Ševale Smajić, a kad je Advija, Ismetova supruga, pozvala sestre da ručaju, sve su u tren pogledale u najstariju Ševalu. Vidjelo se  poštovanje, ono neizgovoreno „ kako Ševala kaže“. Ševala  je stidljivo i tiho ali sa puno samopouzdanja rekla „hvala, nećemo da vam budemo na smetnji, imamo nešto hrane, pa ćemo jesti kod kuće“. Ali na uporno navaljivanje Čabrićevih Ševala je teškom mukom pristala, okrenula se prema sestrama i rekla „ješćemo“. I tada su mlađe sestre čekale da Ševala prva uzme kašiku, a Ševala  je čekala na domaćine. Potom su, nakon ručka, uz „allahimanet“ otišle.

„Eto, Osmane , sve si vidio i čuo“, rekao je te 1993. Ismet Čabrić  svom komšiji.  Osman je sutradan  kod jednog prijatelja našao posao za Ševalu, a nakon 15 dana Ševalin poslodavac sreo je u gradu Osmana Osmića i ovako mu, dok je ovaj opet plakao, rekao:

„Osmane, hvala ti  što si mi poslao Ševalu, nikad  ti ovo neću zaboraviti. U životu nisam sreo tako vrijednu djevojku. Tako sam sretan i  ponosan. Vjeruj mi, ona jedina dobija duplo sledovanje, a i to je malo;ona radi za dvoje“.

Osman Osmić je nakon tri mjeseca u martu 1994. godine obišao Ševalu i četiri sestre. Bio je zaprepašten i opet su mu krenule suze - kuća i okućnica izgledale su kao da je sređuje pet žena i pet muškaraca.  Bašča je bila „pod konac“ zasijan luk, krompir i ostalo povrće. Kuća čista i okrečena u bijelo. Posađeno cvijeće, voćke.  Bila je to slika  kuće pune nafake i bereketa u kojoj stanuju pravi domaćini. Ševala Smajić i sestre.

Dvadeset četiri godine kasnije novinar pokušava premostiti vrijeme od priče Osmana Osmića i „podvući crtu“. Tražim gračaničke Čabriće. Tražim Ševalu i njene sestre.  Da sklopim atlas životnih sudbina pet djevojčica koje je bezumlje rata ostavilo bez nenadoknadive ljubavi majke i oca. Preko informacija dobivam samo dva mobilna broja, Adnanov i Almirov. Okrenem prvi i pitam da li poznaje Ismeta Čabrića.

„Moj otac“, glasi odgovor.

Gračanički krojači Ismet Čabrić i njegova Advija obradovani telefonskim pozivom. Nekako svečano, kažu kako su Ševala i sestre, hvala Bogu, dobro i zdravo. A prošlo je, hej, frtalj stoljeća.

„Cijeli rat su bile sa nama, to su djevojčice jako fine i vaspitane. Sve su se poudale u Gračanici i okolini  i imaju djecu. Ramiza ima dvoje, Nermina troje, Suada jedno, Merima dvoje, Ševala nema djece. Tri su završile srednju školu, dvije fakultete. U to vrijeme išli smo im na roditeljske sastanke, to su bila moja djeca i dan-dani, tako ih zovemo. U kontaktu smo, posjete me za Osmi mart, ma, za svaki praznik“, priča Advija. Sjeća se kako je na Filozofski fakultet u Tuzli upisivala najmlađu Ramizu. Položila prijemni, ali je nije primilo, a za vanredni studij trebaju pare.

„Sjetim se da  sam dekanu Filozofskog, njegovoj ženi i djeci prije toga šila neke stvari i nazovem. Sutradan zove dekan i kaže, Ramiza  je primljena“, kaže Advija. U pamćenju su joj i užasne slike tih malih, uplašenih  čednih stvorenja koja su izbjegla četničke noževe i metke i u užasnom stanju stigla do njih. Po šumama su od divlje gladi  brale rese od lijeski i  kuhale. Hvatale lanč pakete „ sa neba“, tom prilikom su dvije sestre i povrijeđene.

„Došle su u užasnom stanju, pregladnjele. Upozoreni smo  da im postepeno dajemo da jedu“, sjeća se Advija.

Ismet  dodaje kako  Ševala i sestre  nikada nisu saznale za oca Hasana. Odnijela  ga srebrenička golgota. Ismet me snabdijeva telefonskim brojevima sestara  Smajić, danas  one nose druga prezimena.  Zovem prvo najmlađu Ramizu Osmanović, diplomiranu psihologinju bez posla, majku 6-godišnjeg sina. Podsjećamo je na zbijeg iz Vlasenice, majku , oca, preživljavanje.

„Sve mi je to u magli. Imala sam samo 8 godina. Sjećam se samo straha koji i danas oživi u meni“, kaže Ramiza.

Potom zovemo Ševalu Čajić, rođenu Smajić. Tih i taman glas. Kao iz podzemlja. Težak kao komadi olova. Pomalo nalik na trenutak prije krika. Možda smo joj vratili užase zbjega.

„Sjećam se svega, ali ne bih o tome, vjerujte. To me vraća u prošlost, boli to. Majka je imala svega 48 godina. Oca Hasana nismo našli sve ove godine. Samo dio nogu u sekundarnoj masovnoj grobnici  Kamenica 1. Ali, ne mogu pričati, shvatite me“.

Kasnije sam još jednom okrenuo Ramizin broj, a ona se u međuvremenu čula sa sestrom Ševalom.

„Ševala vam je rekla sve, nama je teško o tom  pričati“, poručila  je.

I ostaće  tako dok  žive.

Kako  Ševala kaže.

(AlJazeera, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/az)