Izvor: Oslobodjenje

Piše: Nedžad Novalić

Pravi je izazov historičaru pisati o upotrebi historijskog materijala u historijskim romanima, filmovima ili serijama. Historičari često znaju cjepidlačati i zakerati kako se historija odveć pojednostavljuje pa bi najradije i u filmove ubacivali beskrajne fusnote. No, u slučaju serije “Aliya”, rađene u turskoj produkciji za turski javni servis, radi se o grubom falsifikovanju činjenica i krajnjem revizionizmu, što je povod da se ukaže samo na neke problematične aspekte ove serije.

Serija o životopisu Alije Izetbegovića nije samo rađena u turskoj produkciji - to je serija finansirana od turskih državnih institucija i kompanija, rađena za potrebe Turske i vladajuće stranke u toj zemlji, ali o (zlo)upotrebi Alije Izetbegovića od turskih vlasti, a sve u kooperaciji sa strankom koju je Izetbegović osnovao, nekom drugom prilikom.

Serija “Aliya” je, prije svega, pogled na život Izetbegovića iz turske perspektive. To prevođenje životopisa Alije Izetbegovića u turski kontekst nije nužno sporno, ali je način na koji je urađeno, uz grubo silovanje činjenica, poražavajući. Serija se odnedavno počela prikazivati i u BiH, pa je stoga reakcija nužna, posebno ako se ima na umu da je porodica Izetbegović, prema vlastitom priznanju, prije početka snimanja serije imala uvid u scenarij te je vršila određene intervencije. Bakir Izetbegović tada je rekao da “porodica insistira na tome da se njegov lik (lik Alije, op. N. N.) precizno prikaže, o čemu će se posebno brinuti moja sestra Sabina Berberović i njena kćerka Nađa”, pri čemu je Sabina Berberović dodala kako će “scenaristi morati ublažiti odveć idealističnu sliku Alije Izetbegovića”. Tako je serija postala svojevrsna autorizirana biografija Alije Izetbegovića. Pa ipak, prve dvije epizode koje su prikazane u BiH svjedoče da serija na kraju obiluje materijalnim greškama, revizionizmom i falsifikovanjem historijskih činjenica.

Producenti su i u najavama i u kasnijim izjavama nastojali seriji dati pečat vjerodostojnosti. Osim konsultiranja porodice, neizostavne napomene da se serija temelji na stvarnim događajima i osobama, u seriji se sa ciljem pojačavanja vjerodostojnosti obilato koristi arhivski materijal, od arhivskih snimaka do isječaka iz govora, radova i knjiga Alije Izetbegovića. Time se granica između igranog i dokumentarnog nastoji učiniti skoro nepostojećom.

Alternativne činjenice

Materijalne greške i očite falsifikate u seriji nije teško uočiti osobi koja koliko-toliko poznaje historiju. Pa ipak, za prosječnog gledaoci ovi falsifikati su teško uočljivi, posebno jer se naslanjaju na revizionističke mitove koji odranije operišu falsifikovanim činjenicama i u javnosti već funkcionišu kao neka vrsta, da upotrijebim izraz američkog predsjednika Donalda Trumpa, alternativnih činjenica.

Uzmimo, naprimjer, sljedeću scenu: Hasan Biber, jedan od članova Mladih muslimana, uhapšen je 1949. i kasnije je pogubljen. U seriji “Aliya” inspektor koji ispituje Bibera kaže: “Prođi se toga, zar ne znaš da su vjerske zajednice zabranjene?”. O položaju vjerskih zajednica i vjernika u Jugoslaviji svakako se može diskutirati, ali je grubi falsifikat da su vjerske zajednice bile zabranjene. Osim falsifikovanja, ovdje se serija ujedno naslanja i hrani sve prisutniji mit o tome kako u Jugoslaviji nisi smio biti vjernik. Serija ni na koji način ne objašnjava kako se, ako su vjerske zajednice zabranjene, u istoj epizodi Izetbegović i drugi Mladi muslimani susreću sa Huseinom ef. Đozom, tada visokim funkcionerom Islamske zajednice.

Primjer falsifikovanja je i upotreba imena Bošnjak još 1945. što je ponovno pothranjivanje mita o komunističkoj zabrani korištenja naziva Bošnjak i prevari sa nazivom Muslimani. Uporno se insistira kako je objavljivanje islamske literature u Jugoslaviji bilo zabranjeno (cenzura je svakako postojala, to nije sporno), ali će pažljivi gledalac uočiti da Alija Izetbegović čita savremeni prijevod Kur’ana pri čemu je prećutano da je taj prijevod, do danas najpopularniji i najrasprostranjeniji, objavljen baš u toj Jugoslaviji 1977.

Prećutano je i oduševljenje Mladih muslimana Iranom nakon revolucije 1979. pa se umjesto Irana ili Pakistana, turskih regionalnih suparnika, kao inspiracija Izetbegoviću i Mladim muslimanima pojavljuje Osmansko carstvo. Negativno se određujući prema radu i djelu Ive Andrića, serija potcrtava još jedan savremeni (bošnjački) narativ.

Osim podmetanjem, serija falsifikuje povijest i prećutkivanjem. Tako se u više navrata govori o tome kako Mladi muslimani u vihoru Drugog svjetskog rata skupljaju pomoć za izbjeglice iz istočne Bosne, pa su na kraju prikazani i kako neposredno poslije rata odlaze na teren da pomognu pri obnovi porušenih sela. Istovremeno, nigdje se ne da naslutiti, a kamoli da se izrijekom spominje, kako su upravo partizanske jedinice oslobađanjem Goražda, Foče i drugih mjesta zaustavile pokolj muslimanskog stanovništva koje se našlo na udaru četničkih jedinica.

Alija na pravom putu

Štaviše, u seriji “Aliya” pripadništvo partizanima prikazano je kao krajnje nečasno, sporno i nedostojno. Tako kada majka Alije Izetbegovića saznaje da se njen sin zabavlja sa djevojkom Halidom, doslovno kaže: “Dva brata su joj u partizanima, ali je ona dobra djevojka”, pa još dodaje: “Jedno vrijeme sam se plašila da će i Alija preći na njihovu stranu, ali hvala Bogu vratio se na pravi put”.

NOB i partizanski pokret potpuno je izjednačen sa komunistima, nešto protiv čega su se i sami komunisti borili (tzv. lijeva skretanja) nastojeći proširiti pokret otpora i u njega uključiti i nekomuniste. Uostalom, osim najviših političkih predstavnika muslimana kakav je bio Nurija Pozderac, u tom istom NOB-u sudjelovali su, primjera radi, Hamdija Čemerlić, koji će kasnije biti ključni čovjek pri osnivanju Fakulteta islamskih nauka 1975. na kojem će raditi i kao profesor.

Kada je NOB i partizane potpuno izjednačio sa komunistima, scenarista je komuniste potpuno izjednačio sa četnicima i ustašama pa ponovo u usta Hibi, majci Alije Izetbegovića, stavlja sljedeće riječi: “S jedne strane su fašističke ustaše i četnici, a sa druge komunisti, a muslimani su između dvije vatre”. Ili nekoliko minuta kasnije: “Avioni tobože idu na Hitlera, ali bombe uvijek padaju na nas”.

S druge strane, serija Mlade muslimane posmatra ne kao jedan (ideološki) pokret, već kao čisti derivat islama, faktički ne praveći nikakvu razliku između muslimana i Mladih muslimana, nastojeći da stradanje Mladih muslimana prikaže kao usud svih muslimana Jugoslavije. Komunisti se, prema seriji, nisu protiv Mladih muslimana borili zbog toga što su pokret vidjeli kao neprijateljski i rivalski, već zbog toga što su oni muslimani. Da bi se izbjegle nedosljednosti, serija ne spominje da sve vrijeme Jugoslavije postoji, naprimjer, Islamska zajednica, da ona ima svoju izdavačku djelatnost, da je država finansijski pomaže (jasno, stvari ne treba ni idealizirati u drugom smjeru, vlast je nastojala i, po pravilu, uspijevala kontrolisati vjerske zajednice) kao što se ne spominje da su i drugi koje je komunistička vlast vidjela kao neprijatelje i konkurente skončali jednako kao i Mladi muslimani iako nisu bili muslimani (npr. zajedno sa Mladim muslimanima u Foči su bili zatvoreni i franjevci i drugi tzv. reakcionarni elementi).

Ustaša, ali pravedan i čestit

Osim što okupatorske snage nastoje privesti Aliju Izetbegovića zbog izbjegavanja odazivanja u vojsku i policijskog sata, nisu prikazani bilo kakvi zločini fašističkih snaga i kolaboracionista u okupiranom Sarajevu, a sama atmosfera u gradu u posljednjoj godini okupacije prikazana je skoro idilično. No, po oslobođenju grada i zemlje strijeljanja koja vrši novi režim prikazana su detaljno, sa krupnim kadrovima na licima mladih i nevinih, sve kako bi prosječni gledalac mogao, osim povezanosti sa žrtvama, osjetiti i svu zloćudnost nove vlasti, pa se da naslutiti da za scenariste 1945. i nije bila nikakvo oslobođenje, već nastavak nove, brutalnije, okupacije.

Na kraju, kombiniranjem scena napada na zgradu Predsjedništva BiH 1992. i hapšenja Mladih muslimana krajem 1940-ih direktno se šalje poruka kako je i posljednji rat i opsada Sarajeva ustvari zasluga komunista koji su nas bratstvom i jedinstvom prevarili pa nismo bili dovoljno oprezni (Jedan od likova tada izgovara: “I prije su mislili da nas mogu prevariti bratstvom i jedinstvom”).

Analizirajući nekoliko najpoznatijih savremenih historijskih filmova, britanski historičar Antony Beevor u prošlogodišnjem tekstu za Guardian kaže kako su potrebe historije i filmske industrije fundamentalno neuskladive. No, serija “Aliya” je predstavljena kao nešto mnogo više od pukog proizvoda filmske industrije. Upravo suprotno, serija je promovirana kao izuzetni historijski projekat čiji cilj nije zarada i zabava gledalaca, već osvjetljavanje biografije kralja mudraca, kako Turci nazivaju Izetbegovića.

Da se radi o jednom trendu historijskog revizionizma, pokazuje i ovogodišnje ekraniziranje historijskog romana “Dugo svitanje” Halida Kadrića na TVSA koja je u vlasništvu Kantona Sarajevo i kojom je u to vrijeme upravljao kadar SDA. Tamo Kadrić ovako kaže za Pavelićevog doglavnika Ademagu Mešića: “Bio je ustaša, ali, pravedan, pošten i čestit čovjek”. Ako je ta nova interpretacija historije prihvatljiva akademskoj zajednici, državnim vlastima i samoj stranci koju je Izetbegović osnovao, bilo bi pošteno javiti to i ostalima koji još uvijek vjeruju kako je jedno od ishodišta nezavisne BiH antifašizam, ZAVNOBiH i partizanska borba.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)