Izvor:  mojahercegovina.com; Piše: Rade Likić

Elem, nekada sedamdesetih godina prošlog vijeka, teroristi Bader-Majnhof grupe i Crnog septembra u Njemačkoj, ispalili su na aerodromu projektil iz ručnog bacača na izraelski avion. Tad nije bilo mobilnih telefona, društvenih mreža i ostalih modernih tehnoloških inovacija globalne komunikacije, pa su poslije izvršenog terorističkog čina pohitali ka telefonskoj govornici, da jave medijskim kućama za svoju akciju. Međutim, kad su nazvali novinare, čekalo ih je jedno neprijatno iznenađenje. Naime, koji minut prije njih, novinsku agenciju nazvali su pripadnici Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, i preuzeli odgovornost za učinjeno djelo.

Tako proteklih dana i Nebojša Vukanović preuzima odgovornost za tuđe djelo i pokušava da ubijedi javnost da je on lično premjestio vladiku Grigorija iz Hercegovine u Njemačku. Vrlo skromno sebe naziva Davidom, a vladiku Golijatom, mada je svakom dobronamjernom čovjeku jasno i vidljivo da je Nebojša Vukanović samo jedan šarafčić u moćnoj Golijatovoj mašini.

O Vukanoviću i Grigoriju nikada nisam pisao, pa ni na društvenim mrežama. Sastavio je Nebojša i dobrih priloga, imao hrabrosti da pokrene mnoge teme, za što mu skidam kapu. Bilo mi je nemoralno prigovarati čestim Vukanovićevim rođačko-kumovskim prilozima koji su me nervirali, jer je stalno bio na meti političkih i vladikinih podguznih muva, mada je to bilo operetsko napadanje u odnosu na ono šta se dešavalo novinarima koji se usude pisati nešto o nastranostima Vasilija Kačavende, po čijem je nalogu, prema nekim navodima, Vukanović napadao vladiku Grigorija. Ne tvrdim da je to istina, dokaza nemam. Možda je Nebojša Vukanović zaista iz ličnih ubjeđenja vodio rat protiv zahumsko-hercegovačkog episkopa, ali ostaje činjenica da je dan-dva poslije objavljivanja snimaka Vasilija Kačavende “u akciji”, stao u njegovu odbranu, čudeći se otkuda jednom malenom portalu iz Ljubinja takav video materijal i govorio da ne sudimo dok sud ne dokaže da je kriv. Sud, naravno, nikada nije osudio Kačavendu. Nije se ni sastao povodom toga, ali to Vukanoviću nije smetalo da takve argumente ignoriše u svom sukobu sa Grigorijem. Ali, rekoh, nisam o njemu pisao, iako je znao biti iritantan, jer to su radili drugi, pa mi je bilo ružno priključivati se hajci.

Što se tiče vladike Grigorija, o njemu sam, u stvari, jednom pisao. Prozvao sam ga što nekoliko godina u Ljubinju nije održao Božiju službu.

Inače, vladiku Grigorija poznajem još iz proteklog rata. Došao je zajedno sa vladikom Atanasijem, kojeg su moćne političke i obavještajne strukture protjerale u Hercegovinu početkom sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Donoseći više puta u trebinjski đački dom finansijsku pomoć đacima izbjeglicama, ostavljao je utisak harizmatičnog, ljubaznog i dobrog čovjeka. Kasnije kao episkop mudro je zborio, bio predusretljiv, sa svima ljubazan. Meni je lično bio simpatičan, ali nisam davao javni sud o njemu, jer to su radili mnogi, moja mu hvala ništa ne bi pomogla.

Danas mi se čini moralno pisati i o Nebojši Vukanoviću i o episkopu Grigoriju. Kako Nebojša veli, parafraziram, da je on pobjednik, a Grigorije poraženi, sasvim je prema mome sudu etički pobjednika napadati i kritikovati a poraženoga braniti. O Vukanoviću sam i previše rekao. Nije mi ga cilj omalovažavati, zato ću u nastavku pisati isključivo o Grigoriju i mogućim razlozima njegovog odlaska iz Hercegovine.

Naime, javna je tajna da su u vrijeme komunizma na vladičanske tronove često dolazili podobni, odnosno ljudi sa greškom, koje je tajna služba postavljala na eparhijske stolice da bi sa njima mogla upravljati. Neki misle da je ta praksa nastavljena i kasnije, poslije demokratskih promjena. Ako bi koji vladika pravovaljano bio hirotonisan, često mu se ograničavalo kretanje ili je bio protjeran u neku od Boga zaboravljenih eparhija, odakle njegov glas ne bi daleko dobacivao.

Jedan od takvih, moje je mišljenje, bio je i umirovljeni vladika Atanasije, koji je zbog sukoba sa Miloševićevim režimom, nekad početkom devedesetih stigao u Hercegovinu. Jak, višedecenijski komunistički pritisak na Hercegovinu, gotovo je bio uništio crkveni život u njoj. Manastiri gotovo opustjeli, sa tek pokojom monahinjom ili jurodivim monahom poput Save Čančarevića u Zavali, bili su pustinjačka mjesta, interesantna malom broju vjernika i ponekom istoričaru umjetnosti. Dolaskom Atanasija ubrzo se sve promijenilo. Manastiri su živnuli, duhovni život procvjetao, a vladika Atanasije sa svojim monasima bio je tokom proteklog rata svijetli primjer kako crkva živi i zajedno muke muči sa svojim narodom. Obnovu crkvenog života u Hercegovini nastavio je poslije hirotonisanja i vladika Grigorije. Pokazao se kao vješt organizator i administrator te je pod njegovom upravom u Hercegovini došlo do finansijskog konsolidovanja i samostalne održivosti parohija. Iako siromašna, Hercegovina je pokazala kako se na pravi način organizuje crkveni život.

Ono što se ispočetka vladiki Grigoriju najviše zamjeralo je navodni politički angažman. Vladika, kao harizmatičan lik, privlačio je političare. Njegova dužnost je bila da ih primi, a ko će ga znati, možda mu je sujeti, što je sasvim ljudski, godilo da ga pohode. Mada, kritike o političkom angažmanu vladike najčešće su dolazile od onih koji, dok su bili vlast, nisu izlazili iz njegovih skuta i od onih koji su imali ambicije da se tamo zavuku.

Vladiki se zamjeralo što se bavi svjetovnim poslovima, odnosno biznisom. Možda je došlo vrijeme da crkva načini taj korak. U našoj eparhiji smanjen je finansijski pritisak na vjernike i parohije, a od nečega je trebalo obnoviti crkve i manastire, a ti tajkuni što su se okupljali oko vladike ipak ne daju toliko priloga koliko bi voljeli prikazati, odnosno šakom daju, torbom uzimaju. Možda je u tim vladikinim poslovnim poduhvatima bilo i onih koji su na granici zakona, ali vladika u naše džepove nije zavlačio ruke, štaviše, ukinuo je instituciju iznuđivačkog nosanja tasa, obrede formalno učinio besplatnim, i smanjio eparhijski prirez parohijama, a to kako je prodavana crkvena zemlja ili tražen povrat nacionalizovane crkvene imovine je već privatna stvar Eparhije, jer je neukusno komentarisati kako neko vodi poslove oko svoje imovine.

I na kraju, došli su isprva tiho, a u poslednje vrijeme sve glasnije i napadi i diskvalifikacije na vladiku Grigorija, da je eto skoro završio unijaćenje Hercegovine, što samo po sebi ima smisla koliko i da je Zemlja ravna ploča koja stoji na četiri slona smještena na leđima kornjače. Svojim očima sam gledao te duhovne zarobljenike kanona koji ne žele da uđu u Prebilovački hram i da se poklone kostima mučenika, kao i kako bezglavo bježe iz manastira Zavale gledajući u otvorene dveri. Ti hrabri čuvari kanona, robovi forme, dverofiličari neprožeti ni zrnom ljubavi su i velike kukavice. Panično su se u Zavali bojali ustaša reinkarnisanih u obličja smežuranih staraca iskrivljenih kičmi i udova.

Gore pobrojano, neki će reći, bilo je dovoljan razlog da se vladiki kaže “putuj, igumane”, međutim razlog odlaska vladike iz Hercegovine u Njemačku biće najprije njegova hrabrost da se kao jedan od rijetkih crkvenih velikodostojnika hrabro suprostavi trulim pojavama u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, za koje su njegovi svi grijesi obična sitnica i smijurija. Biće da se, pored toga što se suprostavio i ne baš lijepo govorio o Aleksandru Vučiću, dotakao i one stare obavještajne strukture koja još na eparhijskom tronu drži Pahomija, optuženog za pedofiliju i seksualno uznemiravanje, koja je mitraljesca vladiku Filareta penzionisala tek pošto je prekršio dogme pokušavajući izvršiti samoubistvo svojim teatralnim štrajkom glađu i koja je nastranog Kačavendu sklonila, ne raščinila ili kaznila, tek poslije eksplicitnih snimaka iako je njegova seksualna sklonost ka mladim bogoslovima bila javna tajna još od sedamdesetih godina prošloga vijeka.

Biće na kraju da je Grigorije svojom harizmom izrastao previše visoko i postao suvišan i opasan teret još uvijek jakim starim centrima moći, pa su ga već ne mogavši mu direktno skinuti glavu, prisilili da ode na novu dužnost. Simptomatično je da je samo par dana prije odluke i navodno samoinicijativne želje vladike Grigorija da ode riješiti stvari u Njemačkoj, jedan simpatični pop iz Italije, a inače vrlo popularan fejsbuk pravoslavni guru, pokrenuo pravu kampanju protiv takozvanog Hercegovačkog klana na čijem su čelu navodno episkopi Grigorije i Maksim. Iako je i on navodni “novotar”, mada iz klana Irineja Bulovića koji štiti Kačavendu, podršku su mu pružili i kriptopravoslavci Artemiti, do tada ljuti mu neprijatelji.

Na Grigorija napadaju i pojedinci iz eparhija gdje se do sveštenika drži kao do romskih falš trubačkih orkestara koji vam znaju na pet minuta banuti tokom veselja. Tužno se sjećati kako je blaženopočivši patrijarh Pavle svojim autoritetom razbijao policijske kordone jednog diktatorskog i autističnog režima, a gledati kako se danas Pavlov naslijednik zahvaljuje Tvorcu što nam je poslao novog diktatora. Izgleda da su mračne sile udružene protiv episkopa Grigorija toliko jake, da su i njegovi navodni politički zaštitnici utihnuli i uopšte se ne oglašavaju. Ispade na kraju da je u svoj ovoj priči ipak Grigorije David, a Golijat je tako moćan da ga je episkop zahumsko-hercegovački samo okrznuo.

Iz izvora bliskih vladiki Grigoriju, stižu mi umirujuće vijesti kako je sve u redu. Kako vladika ide svojom voljom da sredi stvari u njemačkoj eparhiji, i kako će to pod njim postati jedna od najuticajnijih eparhija Srpske Pravoslavne Crkve. Volio bih zaista da je tako, ali poslije njegovih suza iz Mrkonjića, čini mi se da ide jer ga je neko prisilio da napusti episkopski tron jedne od najstarijih srpskih eparhija, sa kojeg su najviše puta u istoriji birani srpski arhiepiskopi i patrijarsi. Nadu da nije sve crno daje i to što je novi episkop Dimitrije, Grigorijevo duhovno čedo, pa će sada na Saboru biti jedan glas razuma više.

Želim vladiki svaku sreću na novoj episkopskoj stolici, sa nadom da Hercegovinu neće zaboraviti. Sticajem okolnosti, jedan moj bratstvenik, vrlo ugledan i omiljen, dugi niz godina predsjedavao je crkvenom opštinom u Trebinju. Bio je dobar prijatelj vladike Grigorija, koji je držeći mu opijelo na sahrani tužno plakao. Kasnije ga je opisao biranim riječima u svojoj uspjeloj knjizi “Preko praga”. Ovaj naš bratstvenik, kako vladika piše, često mu je savjetovao da se čuva jer “on predstavlja sve ono protiv čega su oni”. Izgleda mi da dobri a i grešni vladika Grigorije nije najozbiljnije shvatio ta njegova dalekovidna upozorenja.

(mojahercegovina.com, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)