Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

Priča o „aferi“ Agrokomerc nikad nije završena, vodio se sudski postupak, firma koja je obećavala uništena u potpunosti, njen osnivač Fikret Abdić suđen, a kakva je, ustvari, istina o nekada glavnoj temi u bivšoj Jugoslaviji? Da li je cijela priča oko „afere“ Agrokomerc montirana da bi se uništio jedan od najobećavajućih privrednih zahvata Jugoslavije? Je li „afera Agrokomerc“ uvod u rušenje BiH? 

Ono što je Fikret Abdić zamislio, prema čemu je imao precizno pozitivno određenu poslovnu viziju, smetalo je svim privrednim subjektima u bivšoj Jugoslaviji. Jedino su zadovoljno trljali ruke banke i bankari, jer su od kamate koje im je plaćao Agrokomerc, veoma dobro živjeli. 
    

Mnogo toga oko „afere“ Agrokomerc nije do kraja razjašnjeno, paušalno se procijenila financijska moć Agrokomerca. Napadalo se mjenično poslovanje firme, a u pozadini je bila namjera da se taj gigant u usponu do kraja uništi. Kao najmoćnije oružje angažirani su mediji, sjećam se, svi su se okomili na Agrokomerc, na Fikreta Abdića; čak, pored privrednog kriminala, proglasili ga i lopovom, da je otuđio nešto što niko nikada ni na jednom sudu nije dokazao, a i novinari koji su išli u Veliku Kladušu ponijeli su se poput lešinara. Išli su, kao, praviti tekst o malverzacijama Fikreta Abdića, a vraćali su se gepeka punh proizvoda Agrokomerca. Jadno, neprofesionalno, neetično...  

Fikreta Abdića čak, pored privrednog kriminala, proglasili su i lopovom, da je otuđio nešto što niko nikada ni na jednom sudu nije dokazao, a i novinari koji su išli u Veliku Kladušu ponijeli su se poput lešinara. Išli su, kao, praviti tekst o malverzacijama Fikreta Abdića, a vraćali su se gepeka punih proizvoda Agrokomerca

Sjećam se žestokog teksta protiv Abdića i Agrokomerca na duplerici Komunista za BiH, kojeg je napisao ondašnji glavni i odgovorni urednik Ada Čampara. Bukvalno je Abdića sasjekao, valjda po partijskoj naredbi. Razgovarali smo Ada i ja o tom tekstu, rekao sam mu da griješi, ali da ga i razumijem jer to radi po nalogu partije. 
    

Priča, afera i optužbe na račun Agrokomerca, 1987. godine, uglavnom su se svodile na „mjenice bez pokrića“. Mjenice (bez pokrića) bile su u to vrijeme sredstvo garancije plaćanja, a mogle su se izdavati na rok od 90 dana. Svakoj budali je bilo jasno da svako ko je izdavao mjenice u tom trenutku nije imao pokriće na iste, nego su mjenice s rokom otplate unutar 90 dana omogućavale da onaj ko izdaje mjenice napravi poslovne zahvate kojima je mogao pokriti iznos izdate mjenice. Jer, svakome je jasno, ako neko ima novac na računu u iznosu mjenice, zašto mu je uopće potrebna mjenica. 

Veoma veliki broj firmi u bivšoj Jugoslaviji poslovalo je na taj način. I velika većina je izdavala mjenice bez pokrića, ali je na udar došao samo Agrokomerc.

Pored toliko firmi u Hrvatskoj, Agrokomerc je dobio te poslove. Mnogima je to smetalo i nastojalo se Agrokomerc uništiti po svaku cijenu
    

Svakog Jugoslavena je zanimao taj slučaj, koji je dobio i popularan naziv „afera Agrokomerc“. A da je to bila nevjerovatna zavjera i montirana hajka na rukovodstvo Agrokomerca i privredni gigant u usponu, bilo je očito, a sama afera je bila paravan za politički udar na braću Pozderac, navodno je Hamdija Pozderac ubijen u prostorijama Skupštine SR BiH. O tome se i dan danas šuti!
    

Agrokomerc je krenuo silovito, podizali su se proizvodni pogoni za preradu voća, povrća, konditorskih proizvoda, farme pilića, jaja, transportne usluge, u vrijeme dok je normalno poslovao, Agrokomercovi kamioni i šleperi nalazili su se na svim drumovima Europe. Radilo se za domaće tržište, a i za inozemstvo. 

Ono što je mene posebno fasciniralo je to što sam imao priliku vidjeti Agrokomercove dampere, kamione kako vrše transport kamena, zemlje s aerodroma na otoku Krku. Pored toliko firmi u Hrvatskoj, Agrokomerc je dobio te poslove. Mnogima je to smetalo i nastojalo se Agrokomerc uništiti po svaku cijenu. 
    

Da je to bila nevjerovatna zavjera i montirana hajka na rukovodstvo Agrokomerca i privredni gigant u usponu, bilo je očito, a sama afera je bila paravan za politički udar na braću Pozderac, navodno je Hamdija Pozderac ubijen u prostorijama Skupštine SR BiH. O tome se i dan danas šuti!

I krenulo se u uništavanje privrednog giganta koji je obećavao mnogo, zapošljavao veliki broj radnika iz Velike Kladuše i okolnih mjesta. A onda, jednoga dana, neki polupismeni novinarčić iz Srbije, koji će se kasnije objesiti, „otkrio“ je „aferu Agrokomerc“ i izdavanje mjenica bez pokrića. Mediji su javnost u bivšoj Jugoslaviji okrenuli protiv Agrokomerca i utemeljitelja tog privrednog giganta u usponu, Fikreta Abdića. 

Interesirao sam se za „aferu Agrokomerc“, pokušao sam doći do bilo kakvih zvaničnih informacija, ali nisam uspijevao, sve informacije su bile one koje su „ustupane“ medijima. Nikako nisam mogao logično povezati optužbe sa onim što je bilo na terenu, imovinom i poslovima koje je Agrokomerc realizirao, nikako nisam mogao shvatiti da je nekome u interesu uništiti firmu koja zapošljava gotovo komletnu Veliku Kladušu i okolinu, da želi uništiti i veliki broj kooperanata koji su radili sa Agrokomercom. 

Nikada prije nisam čuo za Fikreta Abdića, a onda, jednoga dana (što ti je čaršija), u Dibeku sjedim s nekom rajom za šankom. Glavna tema Agrokomerc, u neko doba za šank sjeda neki čovjek, sluša naš razgovor, a onda se uključi u našu priču i reče da je u Beogradu studirao sa Fikretom Abdićem, da ga veoma dobro poznaje. Pitao sam ga kakav je Abdić bio kao student, a čovjek reče da je bio najbolji, čak je sa znanjem bio ispred nekih profesora. 

Pitao sam ga kakav je Abdić bio kao student, a čovjek reče da je bio najbolji, čak je sa znanjem bio ispred nekih profesora    

Poslije toga pokušao sam doći do vrijednosti Agrokomerca uopće, i ono što me u prvi mah iznenadilo je to da je Agrokomerc imao daleko veću vrijednost od „mjenica bez pokrića“, što je značilo da se eventualni sporni dug imao od čega naplatiti, da nije trebalo uništavati firmu i bez radnih mjesta ostaviti veliki broj radnika. Ali, Agrokomerc se nalazio u Bosni i Hercegovini i trebalo ga je po svaku cijenu polomiti. 
    

Moje stav o namjernom gušenju i uništenju Agrokomerca potvrdili su događaji s početka ljeta 1987. godine. Jedne subote, mislim da je bio juli mjesec, otišao sam u Han Derventu, nešto malo prije Pala, kod svog jarana Božidara Vukićevića, Crnogorca sa dna kace, kako je za sebe govorio, bio je Božo sudija u sarajevskom sudu, čini mi se i tužilac, a onda se odlučio na privatni biznis i otvorio farmu jaja, a od svega na svijetu volio je cugnuti po koje pivo. Kada bi se sa bilo kime upoznavao, naglašavao je Vukićević – sva slova su Ć, dakle meko Ć. Tog jutra, kada sam mu došao, čekala me je gajba prirodno hlađenog, rosom okupanog „Nikšićkog piva“ i nas dva smo se odmah okomili na to hlađeno pivo.

Između redova se dalo isčitati kako je to sve namjerno učinjeno da bi se dohakalo jednoj firmi u strahovitom usponu, čija je greška bila jedino ta što se nalazila na području SR Bosne i Hercegovine. Tako jak gigant, koji je bio konkurencija mnogim firmama širom Jugoslavije – morao je nestati

Već je sunce bilo poprilično odskočilo, kada Boži svratiše neki ljudi koje nisam poznavao. Jedan od njih, prosijedi tip, prije nego nas je i pozdravio, prilazeći nam ispred Božine kuće, glasno reče:
    

- Ljudi, ja sam vam financijski grobar Agrokomerca, a onaj tamo – pokaza prosijedi drug na nekog neuglednog, šepavog tipa koji je pišao uz Božinu farmu - a onaj što piša, e, on vam je materijalni grobar Agrokomerca.  

Prišavši, prosijedi drug nas pozdravi, Božidar me predstavi kao svog prijatelja, a pridošli gost je bio Hinko Brudar, čini mi se u to vrijeme financijski direktor Jugobanke u Sarajevu. Raspričao se Hinko kako u ponedjeljak ranom zorom kreće u Veliku Kladušu da financijski „sahrani“ Agrokomerc, a njegov drug, ne sjećam mu se imena, materijalno će „sahraniti“ Agrokomerc. 

Nisam se odmah uplitao u razgovor, pažljivo sam slušao sve što pričaju o Agrokomercu, Fikretu Abdiću, „mjenicama bez pokrića“, poslovanju giganta u usponu. U momentu kada je Hinko Brudar pričao o mjeničnim obavezama Agrokomerca, uskočio sam sa primjedbom da tu nešto ne štima, jer Agrokomerc posjeduje vrijednosti veće od iznosa izdatih mjenica, a da po pitanju kamata, što je bankama i najvažnije, nije dugovao niti jednog dinara. Hinko Brudar je obustavio svoje šupljiranje o mjenicama, pogledao me  i upitao od kuda ja znam te podatke, misleći da su ti podaci tajna i nedostupni javnosti. Rekao sam mu da jednostavno znam, da mi je sve pomalo sumnjivo, da u Agrokomercu ne znam ama baš nikoga, da za Fikreta Abdića ranije nikada nisam ni čuo, ali, objektivno gledajući, ide se svjesno na to da se uruši jedan gigant kakav je bio Agrokomerc. Na taj moj komentar Hinko Brudar nije progovorio niti riječi, rekao je svom šepavom „materijalnom grobaru Agrokomerca“ da im je vrijeme da idu, mada još nisu bili ni popili ni čašu piva.  

Sve je bilo čisto, banke su naplaćivale veoma visoke kamate od Agrokomerca i zadovoljno trljale ruke, sve do momenta dok se nisu u cijelu priču upetljali oni koji su željeli slomiti Agrokomerc   

Nakon što su otišli, veoma korektni i pun čojstva, Božidar Vukićević mi reče da sam im ga „dobro zaklanf'o“, da i on kao pravnik misli da oko Agrokomerca nisu čista posla. 
   

I nisu bila čista posla, u ponedjeljak uvečer, u centralnom dnevniku TVSA prva vijest Agrokomerc, i na ekranu, u krupnom planu, glava Hinke Brudara koji javnosti priopćava kako su on i još neki lešinari „sahranili“ Agrokomerc, čime se stavilo do znanja da je firma definitivno uništena, da veliki broj ljudi ostaje bez posla, a između redova se dalo isčitati kako je to sve namjerno učinjeno da bi se dohakalo jednoj firmi u strahovitom usponu, čija je greška bila jedino ta što se nalazila na području SR Bosne i Hercegovine. 

Tako jak gigant, koji je bio konkurencija mnogim firmama širom Jugoslavije – morao je nestati. 
    

Preko nekih poznanika iz Ljubljane stupio sam u kontakt s odgovornim ljudima iz „Ljubljanske banke“, kasnije „Riječke banke i „Ogulinske banke“.... svi odreda su mi potvrdili da im je Agrokomerc bio najbolji klijent, objasnili su mi da njih nije interesirao povrat glavnice koja je mirovala, ali je na nju Agrokomerc uredno plaćao kamate, i nakon svakih 90 dana obnavljali su ugovor o financiranju na osnovu novih izdatih mjenica. To je bankama odgovaralo, odgovaralo je i Agrokomercu, i niti jedna banka nije tužila Agrokomerc po bilo kom financijskom pitanju. 

Dakle, sve je bilo čisto, banke su naplaćivale veoma visoke kamate od Agrokomerca i zadovoljno trljale ruke, sve do momenta dok se nisu u cijelu priču upetljali oni koji su željeli slomiti Agrokomerc.
    

Početkom septembra 1987. godine sam u Rijeci. Jedan kolega iz Vjesnika mi javlja da je Fikret Abdić zakazao press konferenciju u svojoj kući iznad Opatije. Dogovorili smo se da se nađemo, našli se i sutradan, mislim da je bio 3. ili 4. septembar 1987. godine, otišli u zakazano vrijeme pred Abdićevu kuću, ali od press konferencije nije bilo ništa. Kuća je bila opkoljena milicijom, civilima i DB-a, jednom fotoreporteru su slomili fotokameru, Abdić se pojavio i objasnio da mu je zabranjeno da održi press konferenciju. 

Fikret Abdić je suđen i osuđen za ratne zločine, a priča o Agrokomercu je postala pusti san

Ipak, prokrijumčario je svoju izjavu za medije koja je sutradan objavljena u riječkom Novom listu. U toj izjavi za medije Abdić je negirao sve što mu se stavlja na teret, odbacio je svaku optužbu da je potkradao firmu. 

Mislim da je bio 5 septembar, šetam Rijekom, a onda ugledam kolonu neobičnih vozila. Najprije „Mercedes“, pa za njime oklopno vozilo, pa još jedan „Mercedes“, u njemu Fikret Abdić, pa opet oklopno vozilo, sva ta vozila bila su crne boje. Uhapsilo Fikreta Abdića, u tom momentu najvećeg privrednog vizionara u Jugoslaviji. 
    

Na žalost, taj isti privredni vizionar početkom devedesetih godina staje na pogrešnu stranu, okrenuo se protiv svog naroda, šurovao i drugovao sa onima koji su rušili BiH, u čemu mu je svesrdno pomogao sarajevski novinar Zoran O. Milanović, koji se također prodao neprijateljima BiH, a, što je posebno zanimljivo, kao neprijatelj BiH bio je Zoka pomoćnik ministra RMUP-a BiH, najprije Alije Delimustafića, a kasnije i Juke Pušine, dvojice bivših milicionera koje je stranka postavila na tako visoke funkcije kojima nisu bili dorasli. 

Fikret Abdić je suđen i osuđen za ratne zločine, a priča o Agrokomercu je postala pusti san. 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
                                                                                                                     

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)