Izvor: Radio Slobodna Evropa

Kroz njegova umjetnička djela, duboko je urezana emocija, ali i snažna poruka, otisnuta u vremenu, kao upozorenje, krik, divljenje ljepoti ljudske tjelesnosti i kreativnosti, prirode, djelića svakodnevnice.

Uvažen na domaćoj i svjetskoj umjetničkoj i društvenoj sceni, akademski slikar i grafičar, Safet Zec, iza sebe je već ostavio nebrojene cikluse inspirisane temama koje ga posebno dotiču i čije su izvedbe uvijek budile pažnju najšire publike.

RSE: Ovo je prva velika izložba u Mostaru?

Zec: Neće ona biti velika, ali je prva ozbiljna. Moja je obaveza, imam političku i društvenu obavezu da donesem svoja djela, da djela kažu koliki je besmisao podjela. Umjetnička djela, koja pripadaju mnogo širim prostorima, nastaju i razlog su jedne prelijepe planetarne ideje. Na toj liniji, duboko smatram da je grad jedan organizam, nedjeljiv. Dodirujem taj moment, u kojem želimo da kažemo, sa mojim prijateljima istomišljenicima, koliki je to besmisao, prvo rata koji se vodio za osvajanje, pa onda za podjelom. Danas živimo tu nesretnu nefunkcionalnost, jednog organizma, koji se zove grad.

Držim Andrića na stolu i sa njim ću početi izložbu u katalogu. To je Zapis o Mostaru, gdje on, na jedan veličanstven način, ne dira nikoga po nekoj etničkoj osnovi, nego govori da su to ljudi, govori o svjetlosti koja je podarila taj grad.

Pokazati ću, to je druga zanimljivost, materijal iz sarajevskog Egzodusa, jedna tema, jedna grupacija djela, koja, posvećujući je bosanskohercegovačkoj tragediji, tom nesretnom ratu, dodiruje, proširuje se danas. Posvećena je ljudima koji bježe ponovo. Taj besmisao rata prisiljava ljude da napuštaju te divne zemlje. Danas me to dira, taj pristanak svijeta da vodi ratove.

Naravno, dovoljno sam pametan da znam da su ratovi za nekoga veliki biznis. To su veliki internacionalni svjetski računi koji se vode ratove. Vjerovao sam, školujući se kao mlad, da smo poslije onog rata, velikog svjetskog rata, završili sa takvim nesrećama, da čovjek civilizacije ide naprijed, da bi me eto, tih devedesetih godina, sve to demantovalo.

RSE: Ovih dana, hiljade izbjeglica nalazi se ovdje, u BiH. Činjenica je da su Bosanci i Hercegovci prije četvrt vijeka bili u istom tom statusu. Jesmo li išta naučili iz prošlosti, sudeći po našem odnosu prema tim ljudima?

Zec: Naučili nisu nikada. Oni su jedna konstanta, neka ljudska borba. Naučiti će sigurno jedan dio svijeta. Sa užasom će se sjećati, sa užasom će promišljati šta smo mi doživjeli onda, potpuno besmisleno. Besmisleno utoliko što mala manjina to pretvori u nekakvu dobit, a to je idiotska dobit, materijalna, u smislu da se neko obogati, neko nakrade, u tim prevratima, u dolasku drugih koji vladaju.

Vladati znači biti na resursima novca, materijalnih dobara. To je vražja profesija, vladati i biti nad. Ali to je kratko, za jedan život, šta zaradi? Svi drugi, devedeset posto ljudi, mora da prođe taj životni put pošteno. Mora da radi, nešto da privređuje svakodnevno. Odmah se suočavate i sudarate sa svim problemima, uslovima koji su vam potrebni, da bi vaša radnjica radila, morate da pravite robu, da dolaze ljudi da kupuju. Ljudi će kupovati, ako imaju plate, ako njihova firma dobro radi i tako dalje.

Jugoslavenska zajednica, koju volim, je sve to na neki način obezbijedila, velike firme, posao velikoj masi radnika. Stasala je u jednu funkcionalnu državu, sa dobrim zdravstvom, školstvom, univerzitetima, kulturom, dakle sa svim onim o čemu mi sada sanjamo. Ali ne, mi smo morali to sve srušiti, da imamo nešto, što nismo imali.

Sada sebe prizivamo. Prizivam svoju krivicu ili opterećujem deset generacija prije mene i poslije mene, da smo tako lako dozvolili da se to sve sruši, da to prodamo.

Ostatak intervjua čitajte OVDJE

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)