Poslije dvadeset osam godina ćutanja, progovorio je Miroslav Mišković, najveći biznismen Srbije s kraja 20. i početka 21. vijeka. Knjiga "Ja, tajkun" (u izdanju Lagune) jedinstvena je ispovijest čovjeka koga je Milošević smatrao saradnikom, Đinđić prijateljem, Tadić protivnikom, a Vučić neprijateljem. 

Ona pruža pogled srpskog preduzetnika na istorijat nesporazuma između države i njenih biznismena, ali i na njegovu otmicu, hapšenje, poslove, odnose sa najpoznatijim ljudima našeg vremena.

Magazin Nedeljnik u novom broju (od četvrtka 12. aprila) ekskluzivno donosi izvode iz ove autobiografije koja će uzdrmati Srbiju.

Mišković je, između ostalog, prvi put otkrio šta je sve doživio kada ga je 2001. godine oteo zemunski klan.

***

U ponedjeljak 9. aprila 2001. u 8.15 ujutru, u blizini Geneksove zgrade u kojoj se tada nalazilo sjedište Delte, bio sam otet iz svog automobila. Dolazio sam na posao i otprilike na dvjesta metara od garaže jedan tamnoplavi audi preprečio je put alfa romeu u kojem smo bili moj vozač Krle i ja. Iz audija su izašla trojica muškaraca sa fantomkama, naoružani automatskim puškama. Četvrti otmičar ostao je u audiju, za volanom. Jedan je otvorio vrata mog vozača, drugi moja. Počeli su da nas izvlače iz kola. Pokušao sam da se odbranim, ali dobio sam najprije nekoliko udaraca u grudi, a onda i jedan u potiljak. Taj udarac u potiljak bio je vrlo jak, po svoj prilici je izveden kundakom puške. Krleta, inače vrlo krupnog čovjeka, ubacili su u gepek našeg automobila, a mene su ugurali u njihov auto i stavili mi široku ljepljivu traku preko očiju i usta. Kratko su me vozili tim automobilom, a onda prebacili u drugo vozilo i odvezli me na nepoznatu lokaciju.

Kada je sve prošlo, general Mile Novaković mi je predložio da tačno vidim gdje sam bio, ali nisam htio da idem. U svakom slučaju, bila je to neka garaža s kanalom na sredini. Dok smo joj prilazili, osjećao sam kako mi se blato lijepi za cipele. Kada smo ušli, rekli su mi da idem uza zid. Onda sam čuo kako otvaraju neki gvozdeni poklopac. Ispostavilo se da je to bio poklopac od šahta. Morao sam da se spustim u kanal za popravku automobila, a onda i u šaht na njegovom dnu. Spustio sam se metalnim merdevinama, neko od njih sišao je sa mnom, a onda sam ga čuo kako se penje nazad. Kada je izašao iz šahta, čulo se zatvaranje poklopca.

Osjećao sam da mi je samo jedna ruka slobodna, ali nisam shvatao šta se tačno dogodilo. Druga ruka vezana je lisicama za alku na zidu. Prostorija je bila minijaturna, možda metar sa metar i po i bila je slabo osvijetljena žućkastom sijalicom. Odozgo je kapala voda, a pored mene je bila neka polomljena stolica. Sve je to - kasnije će se saznati - pravljeno da bi se dovodili oteti.

Moram da kažem da su se otmičari korektno ponašali. Nije bilo dodatnog zlostavljanja. Ali upozorenje je bilo više nego jasno: „Ne skidaj traku sa očiju. Potrudi se da nas ne vidiš. Za tebe je bolje da nas ne vidiš." 

U takvoj atmosferi, u skučenom, polumračnom, vlažnom i hladnom šahtu teško je da se čovjek ne uplaši. Bilo je jasno da imam posla sa opasnim ljudima. Pokušavao sam da racionalno analiziram stvari, ali ništa što mi je padalo na pamet nije ulijevalo nimalo optimizma.

U šahtu je bilo užasno hladno. Kad sam se požalio, donijeli su mi vunene čarape, one bijele, pletene. Nešto kasnije i dva ćebeta da se u njih umotam. Donosili su mi vodu u flaši, dozvoljavajući da flašu držim u rukama. Jedan od kidnapera govorio je bosanskim akcentom. Htjeli su da pomislim kako traže pare za Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Ali nisu to baš najvještije radili. Odmah sam posumnjao u tu priču...

***

Mišković je iznio detalje pregovora o otkupu, kako su ga povremeno izvlačili iz šahta i odvodili na nepoznatu lokaciju da obavi telefonske pozive, o jednom razgovoru sa Dušanom Mihajlovićem, kako su jedini trag bili ćevapki koje su mu donijeli i rukovanje sa čovjekom čije lice nije mogao da vidi, za koga će se ispostaviti da je Dušan Spasojević, ali i kako je poslije 18 sati ostavljen na putu sa kapom i 10 eura za taksi...

Novi broj Nedeljnika donosi ispovijest Miroslava Miškovića o odnosu s Nikolićem, Tadićem, Vučićem, Miloševićem, Đinđićem...; o patrijarhu Irineju i Dobrici Ćosiću; o kupovini "C marketa" i prodaji "Maksija"...

(Nedeljnik/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)