Izvor: Express.hr; Piše: Boris Rašeta

Sramota, osudili ste dijete iz Bosne, odlazim odavde, j...vam mater!, urlao je otac Davida Komšića ispred zagrebačkog suda, nakon što je čuo presudu sinu. 

Trideset godina zatvora, to je kazna za svima u Hrvatskoj znani zločin: okrutno ubojstvo djevojke nožem, sa čak 88 uboda. Ubojstvo je šokiralo Hrvatsku a jučerašnja presuda privukla pažnju cijele nacije. O kazni se, kao i zločinu, može raspravljati - ali, kakve veze s tim ima činjenica da je "dijete iz Bosne"?

Komšićev otac bio je pod stresom i to moramo razumjeti. No, u tvrdnji o "osudi djeteta iz Bosne" izletjela je ipak duboka podsvijest - ovdje, naime, nije suđeno djetetu iz Bosne nego ubojici, prekršitelju zakona. Takva su suđenja kod nas, previše često, izuzetak. Boginja pravde je, kako znamo još od Rima, slijepa - ona ne gleda tko je tko, otkuda je tko, ili kakve će biti posljedice neke presude (neka bude pravda pa makar propao svijet), nego sudi slijepo, nepristrano, videći jedino zakon. 

Hrvatsko pravosuđe, zna se, nije slijepo: ono uvijek itekako dobro vidi kome sudi, pa jednom oslobađa bogatog poduzetnika jer mu priznaje sinkopu, a sinu drugog bogatog poduzetnika, koji je automobilom usmrtio dvije 16-godišnjakinje, dosuđuje dvije i pol godine zatvora, koja kazna mu nakon žalbe biva umanjena za pola godine jer potiče "iz obitelji društveno prihvatljivog ponašanja" (sudsko obrazloženje).

Nakon samo 22 mjeseca u Valturi, mladić biva pušten na slobodu."Tatini sinovi" za hrvatsko su pravosuđe uvijek nevini a ako ih se već sudi, onda prolaze s blagim kaznama. U tom je smislu Komšić stariji urlao zbog toga što se u slučaju njegova sina sutkinja držala zakona "kao pijana plota" a to u Hrvatskoj, kako znamo još od druga Tita, nije poželjno. Isti onaj podsvjesni mehanizam koji je probio iz Komšićevih riječi, jest i mehanizam koji tvori nepravedno sudstvo. Iz njegovih riječi proizlazi i to da bi sutkinja Mazalin "djetetu iz Bosne" (Komšići su Hrvati iz Kiseljaka) tu činjenicu trebala uzeti kao olakotnu okolnost. 

Rečenica je zvučala kao "osudili ste nevinoga, sramota". Hrvatsko pravosuđe tu je činjenicu, doista, često puta uzimalo kao olakotnu okolnost (etnicitet u izricanju presuda nije neutralan). Temeljna devijacija našeg sudstva jest da, sudeći pojedincima, prečesto na pameti ima kolektivitete, etničke, političke, socijalne, vjerske. Što je točno još mislio Komšićev otac? To da bi neki drugi mladić, rođen u Hrvatskoj, dobio manju kaznu? To da su, doseljenjem iz Bosne u Hrvatsku, izveli domoljubni čin, koji im se sad ne priznaje? A trebao bi? Mladić je, inače, već autom pogazio oca osmoro djece: njegov dossier nije prazan.

Lošu je usporedbu uzeo stariji Komšić; on ne bi htio jedan nepravedan sustav uništiti pa ga zamijeniti pravednim, već bi sudačku nepravdu rastegnuo do granica u kojima ona obuhvaća (amnestira) i njegova sina. "Mi smo iz Bosne, došli smo u Hrvatsku, priznajte nam to kao olakotnu a ne otegotnu okolnost" - tako bi se nekako mogao prevesti njegov stav.

Da je želio pravdu, mogao je uzviknuti: osudili ste mi sina na 30 godina, a čovjek koji je gliserom razrezao dvoje djece je na slobodi; ili, osudili ste mi sina a dječak koji je autom ubio dvije djevojčice robijao je godinu i 10 mjeseci, ili, osudili ste mi sina na 30 godina, a kako je prošao Žužićev mali...?

Zato, oca Komšića možemo razumjeti, ali ne i opravdati. Sutkinja Sanja Mazalin ne bi smjela biti izuzetak nego pravilo, a presude poput njene ne bi smjele biti skandal nego standard. Na žalost, to još dugo neće biti tako, jer je moć onih koji bi priznavali olakotne okolnosti raznim kolektivitetima, prevelika.

(Express.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)