Ovih dana su na zvaničnom YouTube kanalu Filmskog centra Sarajevo objavljeni brojni dosad današnjoj publici nepoznati dokumentarci nastalI u periodu između 1950-1922 u okviru produkcijskih kuća „Bosna film“, „Studio film“ i „Sutjeska film“.  

Jedan od tih je sigurno „Ipak – jedan grad“, dokumentarac koji je režirao poznati bh. reditelj iz tog vremena Žika Ristić, a za koji je scnarij i tekst pisao čuveni novinar Tihomir Lešić. Film govori o Slavonskom i Bosanskom brodu, jednom gradu  koji je podjelila rijeka Sava u dva grada.  Djelo je vrlo angažirano i po svemu pripada „crnom talasu“ tadašnje kinematografije, a pamtit će se po briljatnom narativnom tekstu u filmu koji je pisao Lešić. Pogledajte sami!

Ko je bio Tihomir Lešić? O njemu današnje generacije malo ili nimalo znaju, a radi se o jednom od najvećih novinara koji je ikada radio u BiH, ali i čitavoj Jugoslaviji.
Mnogi ga svrstavaju među vodećeg reportera ovih prostora u prošlom stoljeću. Živio je relativno kratko, ali je iza sebe ostavio silno bogatstvo ispisano suptilnim i neprevaziđenim reporterskim stilom. 

Bio je istinski bard reportaže, zbog čega su ga u to vrijeme posebno izučavali studenti na Fakultetu žurnalistike u Beogradu. Takođe veliki novinar i profesor na tom fakultetu, Sergije Lukač, rekao je kako se «Tiho ne može izučavati s ostalim novinarima, iz prostog razloga što je ustanovio stil koji su mnogi željeli oponašati, a nisu uspijevali. Tiho je bio Tiho, reporter koga se ne može kopirati“. 

Nezaboravne reportaže Tihomir Tiho Lešić, ispisao je o Tuzli i BiH, o Tuzlacima i Bosancima, o rudarima Tušnja, Kreke, Kaknja i Banovića, o solarima i sodarima... Bio je reporter koga su čitaoci «gutali» bilo da je pisao o zemljotresima u Banjaluci ili Skoplju, o Šefki Hodžić iz Jusića, rudarskim katastrofama, o graditeljskim poduhvatima, o Romima koji polaze u školu, o velikim državnicima ili, pak, o probisvijetima. Bilo mu je svejedeno da li piše za tadašnji NIN ili Dugu, Svijet, Vjesnik ili list Sodaso. Uvijek je mislio na čitaoce i pisao punim srcem i s velikom ljubavlju. Autor je i nekoliko scenarija za kratkometražne i dokumentarne filmove. 

Jedna njegova reportaža iz 1974. godine objavljena u listu Sodaso, pod nazivom «Šta se mota šesta flota», u kojoj je komentarisao tadašnje manevre američke flote u Jadranu, osvanula je na izlogu jedne kafane u Trstu, a oni koji su znali naš jezik, zastajkivali su, čitali i govorili: «Bravo, bravo!» 

Tihomir Lešić je rođen 18. avgusta 1931. godine u Beogradu. Otac, Božidar, bio je željezničar i stalno je mijenjao mjesto stanovanja. Tako je i Tiho rastao u raznim gradovima. Osnovnu i srednju hemijsku školu završio je u Derventi i Zagrebu. Kao novinar, još srednjoškolac, počeo je u Derventskom listu, a poslije nastavio u zagrebačkom izdanju Borbe, zatim, Frontu slobode u Tuzli, pa beogradskom NIN-u, sarajevskom Svijetu, da bi završio u listu kombinata Sodaso u Tuzli. U vrijeme kada se tražila politička podobnost i besprijekorna biografija, Tiho Lešić je bio totalno apolitičan, a za zbirku anegdota ostala je njegova «molba» za prijem u radni odnos u listu Sodaso. Na komadiću kariranog papira napisao je: «Molim da me primite na posao. Uopšte ne ispunjavam uslove konkuresa, ali znam da pišem!» Dakako, molba je u ovom slučaju bila formalnost. Jer, svi su se tadašnji jugoslovenski listovi utrkivali ko će dobiti i objaviti Lešićevu reportažu tako da se može reći kako je istovremeno bio novinar svih listova onog vremena u Jugoslaviji. 

U vrijeme koje se kod novinara ocjenjuje najzrelijim za stvaralaštvo, Tihomir Lešić je 25. januara 1976. godine umro u Dubrovniku, u 45. godini života. Oko njegove smrti ispredale su se razne priče. Nekoliko dana prije, objavio je reportažu «Umrijeti u malom gradu» kojom kao da je najavio svoju smrt. Službena verzija bila je: izdalo ga je srce. Uzrok smrti nije bitan – tragično je što je novinarstvo izgubilo jedno od svojih najvećih imena ne samo toga vremena, nego i danas. 

U novinarstvu je Tihomir Lešić proveo 25 vrlo plodnih godina. Dvije godine poslije smrti, redakcije NIN-a i lista Sodaso, uz pomoć Fabrike deterdženata Dita, i uz angažman Tihine supruge Azre, brata Tvrtka, te kolega s kojima je radio u listu Sodaso, Blagoja Komljenovića i Miroslava Petrovića, izdali su knjigu reportaža Tihomira Lešića, pod nazivom «Zemljo ne ljuti se», u tiražu od 3.500 primjeraka. Sve je vrlo brzo rasprodato. 

Izdvojiti što je u toj knjizi najljepše, da li «Slučaj gospođe Regine», «Neću da mijenjam otadžbinu», «Bekrija sa dna mora», «Liderčići», «Bosna velika tajna», «Šta da radi tata za četiri sata» ili neka druga od ukupno 35 izabranih reportaža, težak je i nezahvalan posao. Svaka je reportaža novi susret sa lijepom i toplom pričom, napisanom osebujnim stilom i sa iznimnim razumijevanjem problema običnog čovjeka. 

«U životu se nije jednom dogodilo da neko slučajno zagrize koricu novinarskog hleba i postane veliki zarobljenik tog poziva. Tihi Lešiću se to nije dogodilo i on je «sedmoj sili» pripadao po nekom drugom kadrovskom rasporedu. On je u svet žurnalizma ušao zato što se rodio da bude novinar i u NIN je došao sa tom urođenom manom», napisao je u predgovoru knjige «Zemljo, ne ljuti se» poznati novinar Miloš Mišović. 

Iako je Lešić najdulje stanovao i radio u Tuzli, a iz Tuzle radio za mnoge listove i revije u bivšoj zajedničkoj državi, u ovom gradu nema nikakvog pomena ili obilježja. Općina Tuzla bi jednu ulicu mogla nazvati Tihinim imenom, ali i ustanoviti nagradu za novinarsku reportažu. Na taj način bi Tuzla sačuvala uspomenu na svog sugrađanin, kao i na jednog od najvećih reportera i novinara sa ovih prostora, pisao je u jednom o rijetkih tekstova koji se mogu pronaći o njemu tuzlanski novinar Miroslav Petrović.

Koliko je Tihomir Lešić bio poštovan, ilustruje i podatak da su knjigu njegovih reportaža «Zemljo, ne ljuti se» dobrovoljno ilustrovali tadašnji najveći karikaturisti i novinski ilustratori Zuko Džumhur, Ivo Kušanić, Milan Jovanović, Hasan Fazlić i Danilo Bošković.

(DEPO Portal/ak)