www.oslobođenje.ba

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, imala stara majka tri sina, Muju, Sulju i imama Hasu, i sva trojica od neimaštine pobjegla u inostranstvo. Mujo i Suljo dobro uspjeli tamo – Mujo majci poslao pare za novu kuću, Suljo pak Mercedesovu limuzinu s vozačem – a lijepo se u svome novom džematu snašao i efendija Haso, pa poslao starici majci na dar hafiz-papigu, velikog žutog papagaja koji zna cijeli Kur’an napamet: deset su ga godina obučavali na Univerzitetu islamskih nauka Imam Muhamed ibn Saud u Rijadu.

Dirnuta pažnjom svojih sinova, skromna starica sjela i napisala im topla pisma zahvale. “Dragi moj Mujo, hvala ti na parama za kuću, ljubi te majka, ali meni više od naše stare kućice ne treba”, zahvalila ona sinu Muji, pa stala pisati Sulji. “Dragi moj Suljo, hvala ti na limuzini, ljubi te majka, ali ne treba meni auto, ja sam stara i niđe ne putujem”, zahvalila onda i Sulji, pa stala sricati i treće pismo. “Dragi moj Hasane, ti jedini znaš što tvoja stara majka voli i što joj treba”, napisala na kraju i trećem sinu. “Pile je bilo divno, skuhala sam begovu čorbu za cijelu mahalu i još mi ostalo za kvrgušu.”

Takva su, eto, vremena došla – primijetili ste i vi u Kožinom vicu taj sociološki fenomen – da osim Muje i Sulje iz Bosne i Hercegovine u inostranstvo bježe i imami. Sve do nedavno, recimo, najdubljom izmjerenom točkom bosanskohercegovačke propasti računao se nestanak Kineza, naroda koji se ama baš uvijek i ama baš svugdje nekako snalazio i svakako korijenio, pa kad je onomad prva mušterija ušla u kineski dućan na Buća Potoku i rekla “hvala, samo razgledam”, kad su i Kinezi shvatili da u Bosni nema fajde, pa potrpali stvari i otišli dalje, računalo se da dublje od toga ne može. Bosna i Hercegovina ostala na kraju samo za fratre, popove i hodže.

Sve do nedavno, recimo, najdubljom izmjerenom točkom bosanskohercegovačke propasti računao se nestanak Kineza, naroda koji se ama baš uvijek i ama baš svugdje nekako snalazio i svakako korijenio

A onda su i oni digli ruke.

Nije bogami bio Kožin vic kad je Preporod, glasilo Islamske zajednice BiH, nekidan objavio kako se među onih službenih trideset pet hiljada ljudi, što su samo prošle godine glavom bez obzira pobjegli iz Bosne i Hercegovine, nalazi i lijepi broj imama. Jedan od njih je i neki Hasan Džafić, efendija što je nakon gotovo dvadeset godina rada u jednom krajiškom džematu bolji život potražio u Europskoj uniji. “Uz plaću imama moguće je živjeti u Bosni, ali bez dodatnih honorara gotovo je nemoguće voditi pristojan život”, priznao je efendija Haso, koji za “pristojan život” sada radi i zarađuje kao njegovatelj u Njemačkoj.

Sličan fenomen događa se i u katoličkoj ulemi. “Jedna naša biskupija, da joj sad ne spominjem ime, doživjela je da je šest vjeroučitelja, koje su regularno zaposlile i država i Crkva, i koji su imali regularnu plaću i osiguranje, napustilo službu i otišlo na Zapad, a još sedmorica odlazak su najavila za ovu godinu”, prije neki dan se na sastanku Biskupske konferencije BiH u Mostaru požalio mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić.

Odlaze tako iz Bosne i Hercegovine i svećena lica, odlaze i popovi i hodže. Kad su ono otišli Kinezi, računalo se da tamo gdje nemaju fajde čak ni Kinezi, fajde imaju još samo svećenici i efendije. Ispalo, međutim, da čak ni njima od Bosne i Hercegovine nikakve fajde nema. Odlaze svećena lica u dugačkoj koloni sa svojim župljanima i džematlijama, kako se nekad govorilo “trbuhom za kruhom”, da svojim starim majkama kupe kuću i automobil, ili barem piletinu za ručak.

Oni sretniji naći će negdje posao u struci, pa “trbuhom za duhom” nastaviti u kakvoj katoličkoj misiji u Baden Württembergu, a ostali će “pristojan život” potražiti na baušteli, u kindergartenu ili flegehajmu, vraćajući se u zavičaj tek na urlaub za Božić ili Bajram. “Došo efendija iz Njemačke!”, vikat će bosa djeca po kaljavim krajiškim sokacima, trčeći za novim bijelim mercedesom “okašem”, iz kojega će im herr imam dijeliti bajramluk.

Odlaze svećena lica u dugačkoj koloni sa svojim župljanima i džematlijama, kako se nekad govorilo “trbuhom za kruhom”, da svojim starim majkama kupe kuću i automobil, ili barem piletinu za ručak

Svakako, posve je to novi sociološki fenomen, svećenike na baušteli i hodže njegovatelje u njemačkim staračkim domovima nismo do sad imali ni u vicevima, ali meni je stvar mnogo zanimljivija u svom ekonomskom smislu, onom dakle vrlo - teološkom. Ja sam, naime, glup i naivan mislio da se u popove ili imame ide po Božjem poslanju, prosvjetljenjem i posvećenjem života vjeri, da se širi vjera Isusova ili riječ Poslanikova, a sad ispada da je to samo posao kao svaki drugi, da je svećenik kao vozač viljuškara, seoski učitelj ili fizički radnik – dobro, više metafizički radnik – i da od svoga poslanja ne očekuje on nikakve nagrade na ahiretu, već tek “pristojan život” na dunjaluku.

Da sam stoga, ne daj Bože, vjernik, dobro bih se zamislio pred minberom ili oltarom slušajući zemaljskog poslanika kako dvadeset godina govori o pokornosti, skromnosti i žrtvi skromnog, tegobnog i, hm, “nepristojnog” života u zamjenu za nezamislive rajske i džennetske nagrade, da bi onda jednog dana u potrazi za “pristojnim životom” otišao raditi kao njegovatelj u Njemačku.

Posao imama ili svećenika nije pri tom bilo kakav posao, odlično je to činovničko namještenje, “regularno zaposlenje i od države i od Crkve, s regularnom plaćom i osiguranjem” – malograđanski ideal “socijalnog, zdravstvenog i redovne plate”, kako je pjevao Bora Čorba, dok je i sam vjerovao u nešto više – klasična dakle državna služba za kakvu se u Bosni inače traže kumovi i amidže, potpisuju partijske članske iskaznice i daje pet hiljada maraka u gotovini. “Uz plaću imama moguće je živjeti u Bosni, ali bez dodatnih honorara gotovo je nemoguće voditi pristojan život”, valja ponoviti riječi efendije Hasana, “regularno su ih zaposlili i država i Crkva, i imali su regularnu plaću i osiguranje”, valja onda ponoviti i riječi monsignora Ratka Perića, ali ni to nije dovoljno. Velečasni i efendije traže nešto više.

Ja sam, naime, glup i naivan mislio da se u popove ili imame ide po Božjem poslanju, prosvjetljenjem i posvećenjem života vjeri, da se širi vjera Isusova ili riječ Poslanikova, a sad ispada da je to samo posao kao svaki drugi

Što je, međutim, to “više” što traže ljudi posvećeni Riječi i Istini, što to “više” od redovne plaće, krova nad glavom i časti da svjedoče Boga uopće ima?

Bolja plaća!

Cijela hiljadugodišnja kršćanska i islamska teologija u Bosni se i Hercegovini raspala tako kao GRAS-ov tramvaj! Džabe Sveto Pismo, džabe Kur’an, džabe rajske poljane i džennetska blaga: ako je džennet neki starački dom u Baden Württembergu, a džennetska nagrada hiljadu i pol eura njegovateljske plaće, ako je sedamdeset džennetskih hurija zaista onih sedamdeset njemačkih penzionerki što u šlafrocima igraju remi, onda od islama i nema neke fajde.

A opet, ako u opustošenoj i osiromašenoj Bosni i Hercegovini fajde nije bilo ni Kinezima, ako su po Rajlovcu i Buća Potoku propale čak i kineske radnje “sve po sedam maraka”, teško je bilo očekivati da opstanu i velike, ozbiljne industrije “sve po sedamdeset”. Dobro su ovdje kršćanstvo i islam zapravo i potrajali.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(Oslobođenje.ba/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook