DEPO ISTRAŽIVANJE – EU INTEGRACIJE/ SUPTILNA CENZURA U BIH

Od prijetnji do ubistva tanka je granica: Kako bh. političari zaustavljaju pisanje medija o njima, a da to niko ne vidi?!

Front06.04.18, 09:43h

Od prijetnji do ubistva tanka je granica: Kako bh. političari zaustavljaju pisanje medija o njima, a da to niko ne vidi?!
Pristisci na novinare i medije u BiH sve su suptilniji, ali to ne znači da nisu jaki. Često "golim okom" nevidljivi, ali učinkoviti i pogubni... A bez slobodih medija, nema ni demokratskog bh. društva... Posljednice su već tu, i bit će sve jače i sve gore... Kako bh. političari zaustavljaju pisanje medija o njima, a da to često niko ne vidi i ne zna?!

 

Piše: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

 
Jedan metak u glavu, drugi u grudi... Dva precizna pucnja bila su dovoljna da usmrte dvoje mladih ljudi, 27-godišnjeg novinara  Jána Kuciaka i njegovu vjerenicu Martinu Kusnírovu. Razlog – njegov posljednji tekst koji je „otkopao“ veliku poresku pronevjeru i malverzacije sa poticajima Evropske unije, a koji se dovode u direktnu vezu sa ljudima bliskim vlastima.


Posljednji slučaj brutalnog ubistva novinara i njegove djevojke dogodio se u Slovačkoj i još jednom potvrdio svu opasnost bavljenja istraživačkim novinarstvom, naručito kada su u centru istraživanja političari i javne ličnosti.


Ovakve scene, srećom, ne događaju se u BiH, pa se na prvi pogled čini kako mediji mogu djelovati slobodno, nezavisno i bez političkih pritisaka i/li zastrašivanja. No, možemo li, uprkos tome, reći da u BiH postoji sloboda medijskog djelovanja?!


(NE)VIDLJIVI PRSTICI NA MEDIJE I NAJGORA VRSTA CENZURE: Pristisci su sve suptilniji, ali to ne znači da nisu jaki. Ne znači da ako nemamo ubistava novinara - nema pritisaka... A od prijetnji do njihovog izvršenja vrlo je tanka granica... Ovim riječima izvršna direktorica Vijeća za štampu u BiH Ljiljana Zurovac za DEPO Portal objašnjava situaciju u kojoj danas djeluju brojni bh. mediji i dodaje:


- Deklarativno postoje  slobode, međutim, kada se one počnu analizirati i rasčlanjivati, moramo se zapitati do koje mjere zaista postoje, a do koje mjere su pritisci takvi da tjeraju novinare da sami sebi ograničavaju slobode. I to je ona najgora vrsta pritisaka koju ne možete uvijek ni definirati kao prijetnju, ali su vrlo ozbiljni. Jedan od takvih pritisaka je i veliki broj „tužbi po kleveti“ protiv medija i novinara, i to najčešće podignutih od strane političara. Dakle, od onih ljudi o kojima novinari imaju puno pravo javno pisati, kritički pisati o njihovom djelovanju, jer su oni javni službenici i javnost ima pravo da zna na koji način obavljaju svoju službu – u interesu javnosti ili protiv njega.

 

srdan-puhalo

Srđan Puhalo: Boli me d*pe za pritiske!

Mislim da je moja reputacija potpuno uništena u RS, jer me najveći broj ljudi opaža kao izdajnika i stranog plaćenika. Kada se naviknete na prezir, ignorisanje i nedobijanje poslova u RS, onda nije loše. Stoga je i moj uticaj kod Srba minoran. Ja konkretno nisam imao neke ozbiljne prijetnje, ako zanemarimo prjetnje putem Facebooka. Ipak, stvorena je takva klima da vam svaka budala može prići i razbiti glavu zbog izdaje Republike Srpske. Dok god mogu sebi da zaradim platu i da ne zavisim od bilo koga, boli me dupe za pritiske.

Sa njenim mišljenjem slaže se i bh. psiholog i društveni analitičar Srđan Puhalo, koji  godinama, putem svojih blog komentara, kritikuje rad domaćih političara i šalje „glas razuma“ u javnost. Ipak smatra da to ne znači slobodu medijskog djelovanja, jer se pritisci na medije očituju kroz druge oblike svojevrsne represije koja najčešće nije vidljiva golim okom.


- Od novinara se, prije svega, očekuje da bude lojalan svojoj etničoj grupi i da svoj rad potčini tome - interesi etničke grupe su ispred istine. Onda dolaze pritisci od vlasnika medija, urednika, oglašivača, političkih partija, interesnih grupa i pojedinaca, koji novinarima „dobronamjerno“ savjetuju šta ne trebaju da rade. Takođe, nemamo samo pritiske na novinare, već i  na njihove porodice. Pored direktnih pritisaka da se ne piše i ne govori o određenoj temi, mnogo su opasniji ekonomski pritisci, mobing i prijetenje sa kojima se novinari svakodnevno susreću u svom radu, ističe Puhalo.


Ljiljana Zurovac smatra da upravo veliki broj tužbi i sudskih procesa protiv novinara vode do autocenzure koja sve više ubija istraživačko novinarstvo, jer se na kraju sam novinar ili urednik zapita „treba li mi ovo, ako se za sve što objavim podiže tužba“?!


- Ne znači da će osoba koja tuži medij uvijek i dobiti proces na sudu... Međutim, čitav proces suđenja, ispitivanja, svjedočenja i svega što slijedi, je užasno uznemirujući, odvlači novinara iz redakcije, imamo urednike koji su, kada se zbroje sati koje su proveli u sudnici, više mjeseci potrošili u sudskim procesima. To je ogroman psihički, ali i profesionalni pritisak, a potom i veliki finansijski trošak za medij. Slobodna Bosna, kao printani politički magazin, je djelimično ugašen zbog konstantnog pritiska i ogromnog broja, čak više od 50 tužbi u jednom momentu, pojašnjava Zurovac, dok Puhalo smatra da su „tužbe protiv novinara postale hobi nekim političarima“.

 

- Nekada se to manifestovalo otvorenim prijetnjama i upadanjem u redakcije, danas se to radi „molbama oglašivačima“ da se više ne reklamiraju u određenom mediju, ali i sudskim tužbama za klevetu, duševnu bol ili skrnavljenje ugleda. Možemo reći da su tužbe protiv novinara postale hobi nekim političarima!


DA LI SE SMIŠLJENO I PLANSKI GUŠE „NEPODOBNI“ MEDIJI U BIH:  Sloboda medija i istraživačkog novinarstva zagarantovana je raznim evropskim deklaracijama i poveljama, koje se primjenjuju i u BiH. No stiče se dojam da se one efektno zaobilaze kroz pravni sistem i sudske organe, gdje se, smišljeno i planski, na „nepodobne“ medije vrši pritisak, pa čak i njihovo uništenje.


Amir Kapetanović, sudija Okružnog suda u Banjaluci, ne slaže se sa takvim tvrdnjama.

 

amir-kapetanovic

Amir Kapetanović: Kada se ne odgovara za klevetu?

Prema zakonskoj definiciji Zakona o zaštiti od klevete RS iz člana 5. proizilazi da je kleveta svako ono iznošenje ili pronošenje izražavanja koje je neistinito i kojim se prouzrokuje šteta ugledu fizičkog ili pravnog lica, identifikujući to lice trećem licu. S druge strane, vrijednosni sud, tj. izražavanje mišljenja je ono što je propisano članom 6. istog zakona, kada se neće odgovarati za klevetu. Naime, kako se to navodi u sudskim odlukama, vrijednosni sud predstavlja takvo izražavanje koje nije podložno dokazivanju, dok se izražavanje činjenica može dokazati.
U naprijed navedenom primjeru, ako sporno izražavanje sadrži kvalifikaciju da je javna ličnost počinila određeno krivično djelo, radi se o iznošenju činjenice koja se može dokazivati. S druge strane, ako se izražava mišljenje i upućuje kritika u pogledu načina obavljanja funkcije od strane javne ličnosti, da takvo obavljanje funkcije nije moralno, zakonito i sl. to bi predstavljalo vrijednosni sud.
Međutim, i vrijednosni sud, mora imati činjeničnu osnovu da se za isti ne bi odgovaralo u smislu odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, odnosno u skladu sa odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda BiH, gdje se navodi da je vrijednosni sud koji nema činjeničnu osnovu pretjeran, pa je narušena ravnoteža između slobode izražavanja tuženog i prava na zaštitu ugleda kao segmenta privatnog života tužioca.

- Načelno govoreći, zbog unutrašnjeg ustavnog uređenje BiH, teško je i zamisliti da su sudske vlasti „planski“ ograničavale slobodu izražavanja. Ovo iz razloga što se u predmetima popularno nazvanim „kleveta“ u pravilu odlučuje na dvije sudske instance tj. prvo prvostepeni sud, pa po izjavljenoj žalbi drugostepeni sud. Nadalje, i u pogledu ocjene ustavnosti takvih odluka veoma često i Ustavni sud BiH. Naime, isti sud, iz razloga što Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda ima primat nad domaćim zakonima, a kako je to propisano čl. 2 stav 2 Ustava BiH, nadležan je da po apelacijama stranaka preispituje ustavnost odluka redovnih sudova sa aspekta čl. 10 EK, koji propisuje slobodu izražavanja. Zahvaljući takvom radu US BiH, sudska praksa je značajno ujednačena na teritoriji cijele BiH u pogledu ove vrste građanskih sporova, pojašnjava za DEPO Portal sudija Kapetanović.


On kavodi da je stoga vidljivo da "jedan predmet podliježe ocjeni pravilnosti, zakonitosti, pa na kraju i ustavnosti na najmanje tri instance, gdje pojednostavljujući do krajnji granica odlučuje veći broj sudija".


- Zbog toga lično mislim da planskog ograničivanja slobode izražavanja od strane sudske vlasti sigurno nema, jer bi to pretpostavljalo postojanje neke strategije plana ili slično, što bi bilo protuustavno, nezakonito i ne mogu da zamislim da bi veći broj sudija u tome sudjelovao, naglašava Kapetanović


Ipak, tu se javlja drugi problem koji je "zaživio" u praksi redovnih sudova nakon dekriminalizacije klevete, gdje je sudska praksa u odlučivanju šta predstavlja klevetničko izražavanje, a naročito u pogledu naknade nematerijalne štete, bila neujednačena. Kako navodi naš sagovornik, dosuđivali su se značajno veći iznosi nego što je to danas praksa.


- Međutim, edukacijom sudija, protekom vremena, sudska praksa se pod uticajem viših sudova, a naročito Ustavnog suda BiH, ujednačila, tako da su ti početni problemi značajno prevaziđeni, tvrdi Kapetanović.


ŠTA JE KLEVETA, A ŠTA SLOBODA ISTRAŽIVANJA: Bez slobode informisanja nema ni demokratije. Držeći se ovog načela, Evropski sud za ljudska prava čak toleriše i pogrešnu informaciju - ako je urađena u dobroj namjeri i u interesu javnosti. Pojašnjavajući šta to znači i kako se povlači razlika između klevete i slobode informisanja, Ljiljana Zurovac ističe:


- Novinar se mora držati činjenica, jer ona znači istinu, dakle nešto što se može potkrijepiti dokazima. Kleveta znači da se nekome, na osnovu neprovjerenih informacija, nanosi materijalna šteta ili se stvaraju okolnosti za narušavanje ugleda, ili onemogućavanje daljeg vršenja posla kojim se određena osoba bavi. No, na našim sudovima se u procesima protiv novnara i medija jako rijetko utvrđuje materijalna šteta. Najčešće se donose presude na osnovu utvrđivanja stepena duševne boli. Pri tom je jako čudno da imamo uvijek istog medicinskog vještaka ili jako mali broj vještaka, koji na način koji nije uvijek profesionalan utvrđuju tu duševnu bol, količinu patnje. Kako se to može dokazati nakon npr. tri godine?!


Naglašajavući kako je pri donošenju presuda često odlučujuće upravo „olako pristupanje činu vještačenja“, Zuravac navodi da je prije sudskog procesa važan i tzv. medijacijski proces koji predviđa tačka 8 Zakona o zaštiti od klevete FBiH, a koji podrazumijeva da svako prije podnošenja tužbe protv novinara ima obavezu da priđe mediju radi ublažavanja štete, tj. da da demanti ili traži ispravku navoda.  

 
- Daleko od toga da nema klevete ili da neko duboko emotivno ne proživljava pisanje medija i prolazi kroz stres zbog lažnog informiranja, ali ne može se više od 90% procesa po kleveti utvrđivati samo na osnovu količine duševne boli! Jer, u zakonu se naglašava da mora biti utvđena i stvarna materijalna šteta koja je pri tom nanesena. Zato je važan tzv. medijacijski proces... Međutim, malo ljudi to radi, posebno političara, a i naši sudovi iz nekog razloga preskaču taj član. Odmah se ide na tužbu jer se zna da će to uznemiriti medij i onemugućiti ga da piše onako kako je počeo, da će ga zaustaviti u tom procesu, a nada se i nekoj materijalnoj naknadi.


ŠTA KADA SE MEDIJ OSUDI ZA KLEVETU, A NJEGOVO PISANJE SE POKAŽE TAČNIM: Paradoksalno ali istinito, bilo je slučajeva da se medij osudi za klevetu i novčano kazni, a da se u narednim godinama potvrdi tačnost njegovog pisanja ili nagovještaja krivičnog djela, te da osoba ili osobe koje su medij tužile budu sudski procesuirane. Međutim, za štetu nanijetu mediju niko ne odgovara... Zašto je tako?

 

ljiljana-zurovac

Ljiljana Zurovac: Kakva prava Deklaracija o slobodi političke debate daje medijima?

Novinari imaju pravo da pišu o svemu što je u javnom interesu. U jednom članu se kaže da „mediji imaju pravo čak i da pretjeruju“ da bi naglasili javnosti šta je to na šta treba usmjeriti pažnju u radu određenih ličnosti, o onome što običan građanin ne može da vidi.
Jako je važno da novinari i mediji imaju razumijevanje na sudovima, da se razumije šta je mišljenje, a šta činjenica, šta je komentar, a šta informacija... Ali još uvijk postoji idolopoklonstvo prema političarima, gdje se smatra da su oni nedodirljivi.
Vijeće za štampu je uradilo puno radionica i seminara sa ljudima iz pravosuđa. Upravo smo u procesu projekta „Podrška pravosuđu u razumijevanju slobode medija i slobode govora“ i sa udruženjem BH novinari radimo seriju radionica u ovoj godini sa predstavnicima pravosuđa, tužilaštva, policije, sa advokatima... Jedino je pitanje da li ljudi u pravosuđu imaju slobodu da sve ta nova saznanja u razumijevanju slobode medija primijene kada se vrate u sudnice?!
Šta se desi pa se to ne primjenjuje, to je već posve drugo pitanje! A bez nezavisnih medija i nezavisnog sudstva, mi nismo slobodno društvo!        

- Kada se odluke donose u parničnom postupku, sud sudi na osnovu činjenica i dokaza koje predlažu parnične stranke i na temelju toga donosi svoju odluku. Stoga, ako naprimjer u vrijeme zaključenja glavne rasprave nisu od strane parničnih stranaka iznošene činjenice, niti predlagani dokazi kojim se takve činjenice utvrđuju, a koje bi govorile u prilog da predmetno izražavanje nije klevetničko, onda u tom smislu i ne može biti odgovornosti sudske vlasti. Ako bi se naknadno utvrdilo da je sporno izražavanje bilo istinito, a sudovi su ga ograničili i obavezali medije kao tužene na plaćanje naknade nematerijalne štete, jedno od mogućih rješenja za takvu pravnu situaciju bi moglo biti u podnošenju redovnih ili vanrednih pravnih lijekova, uz ispunjenje zakonskih uslova za izjavljivanje istih, a kako je to propisano zakonom o parničnom postupku, pojašnjava sudija Amir Kapetanović za DEPO Portal.


Međutim, šteta je već nanesena, jer mediji su često u svojim istraživačkim radnjama brži od tužilaštava i sudskih organa i zapravo bi situacija trebala biti obrnuta – pravosuđe bi trebala reagovati kad god ima, preko medija, indiciju da negdje postoje elementi krivičnog djela.


Stoga Ljiljana Zurovac naglašava da bi se odnos prema medijima i njihovo olako kažnjavanje moglo vrlo jednostavno i lako promijeniti.

 
- Za početak, dovoljno bi bilo da se uvijek provjeri da li je ispoštovan član 8 Zakona o zaštiti od klevete, da li je osoba koja tuži medij prišla tom mediju i tražila ispravku pogrešnih navoda. Obični građani često tako reagiraju i nakon objave demantija ne idu na sud, međutim javne ličnosti to ne rade. Puno bi sudskih procesa na taj način bilo odbačeno i do njih ne bi ni dolazilo.

 
Drugim riječima, nije poenta u tome da neki medij ne bude osuđen u sudskom procesu, već da do sudskog procesa uopšte ne dođe. Nema te javnosti u čijem interesu nije postojanje nezavisnih i profesionalnih medija. Međutim, mi ih nemamo, jer se svaki pokušaj iznošenja istine – guši.


A ne zaboravimo da upravo mediji (primarno) obrazuju mišljenje javnosti. Stoga ćemo posljedice sve više i jače osjećati!
 

Pomoć Evopske unije: 1,3 miliona eura za medijske slobode

eu-sloboda-medija
Na prezentaciji Nacionalnog izvještaja za BiH o medijskim slobodama i sigurnosti novinara, u aprilu prošle godine, istaknuto je da su medijske slobode su sve više ugrožene u BiH, ali i u cijeloj regiji, zbog čega je neophodno razvijati solidarnost među novinarima i planski se boriti za novinarska prava i slobodu medija.
Podržavajući slobodno medijsko djelovanje i pravo na istraživačko novinarstvo, Evropska unija finansira projekat „Regionalna platforma za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara na Zapadnom Balkanu“ u vrijednosti od 1.3 miliona  eura. Ovo je prvi projekt usmjeren ka unapređenju kapaciteta novinarskih asocijacija i medijskih sindikata radi efikasnije zaštite novinara i medija.
Naime, istraživanje je pokazalo da na rad novinara najviše uticaja imaju vlasnici/direktori i viši urednici, čak 76%, dok 48% ispitanika smatra da vladini zvaničnici djelimično utiču na njihov rad.
Istovremeno, 44% ispitanih novinara je odgovorilo da političari djelimično utiču na njihov rad, što je u uskoj vezi sa rezultatom istraživanja koji kaže da više od 51% ispitanih novinara tvrdi da cenzura „ima uticaj na njihov rad".
Samo 15% smatra kako lične vrijednosti i uvjerenja “veoma” utiču na rad novinara.
Istovremeno, broj neriješenih slučajeva napada na novinare i prijetnji (45%) indikator je da javni službenici, političari, pravosuđe i drugi ne pridaju dovoljan značaj napadima na novinare i medijske kuće, pa se ni potrebne radnje na istrazi i procesuiranju ovih napada ne provode na sistematičan i efikasan način. U istraživanju se također navodi kako sudski postupci traju predugo, te samo 28% ispitanika smatra da je sudstvo transparentno i efikasno, dok samo 4% vjeruje u transparentnost Vlade.
Istraživanje je također pokazalo i da postoje pritisci politike, tržišta i vlasništva, politički klijentelizam je vidljiv, nema sindikata, postoji nedostatak infrastrukture, a novinari rade sa starom tehnikom. Posljedica konstantnih pritisaka je i da novinari napuštaju posao, što je štetno i za društvo i za profesiju.
Stoga je jedan pod glavnih ciljeva projekta „Regionalna platforma za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara na Zapadnom Balkanu“ jačanje demokratskog okruženja za rad medija u BiH i regiji, a njihovim sinhronim djelovanjem, korelacijom aktivnosti i stvaranjem dodatnih vrijednosti doprinosi se ispunjavanju političkih i drugih kriterija koji stoje pred BiH u procesu pridruživanja EU.

 

Prethodne EU reportaže čitajte OVDJE.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!