Život u Bosni i Hercegovini već odavno se svodi na "pripadanje i/li priklanjanje" nacionalnim torovima, a svako odstupanje od ovakvog načina mišljenja vodi u opasnost... Biti različit i misliti drugačije naposto znači biti - nepripadajući. A takvih je u današnjoj BiH sve mane, ali ih, ipak, još uvijek ima...

Ovaj intervju je naš pokušaj da se barem malo odmaknemo od nacionalističkog i političkog diskursa kojim je obojena naša svakodnevica te pokušamo definirati ili bar dotaknuti onu 'građansku' BiH, koja se gubi u magli nacionalno-stranačke ostrašćenosti.

Je li ona uopšte moguća među svim tim 'grlatim' Srbima, Bošnjacima i Hrvatima? Može li obični građanin koji jasno razgraničava državljanstvo od vjeroispovijesti i etničke pripadnosti opstati u nezavidnoj društveno - političkoj bh. situaciji? Kako da zemlju u kojoj ga na svakom koraku 'prisiljavaju' da odredi svoj identitet zaradi interesnih ciljeva vladajućih skupina zove domovinom? Preostaje li mu, apsurdno, ali istinito, samo da ode ili ušuti jer njegova prava na dostojanstven suživot u različitosti (što je do rata bila definicija ove zemlje) ne brani niko? Ili pak ima nade da dočekaju taj 'normalan život'?!

Na ova pitanja odgovaramo kroz razgovor sa predsjednikom Naše stranke Predragom Kojovićem, koji je nedavno i sam, na svom radnom mjestu, u Skupštini KS, bio primoran da javno istupi zbog nacionalističkog etiketiranja.

Razgovarala: Maja RUČEVIĆ

Gospodine Kojoviću, stiče se dojam da građani koji svoj privatni i javni angažman ne determiniraju etno-nacionalno-vjerskim etiketama koje odgovaraju određenoj "vladajućoj" skupini - naprosto gube svoje mjesto, važnost i identitet u društvu, ili pak bivaju nepravedno etiketirani, a oni koji to stavljaju u prvi plan - bivaju označenI kao priznati i važni. Da li to znači da je u današnjoj BiH, uprkos stalnoj priči o ugroženosti Srba, Hrvata ili Bošnjaka, najugroženiji građanin koji ne pripada nijednoj skupini, ali ima najčistiji odnos prema svojoj zemlji?

Naše ustavno uređenje se fokusiralo isključivo na ravnopravnost kolektiviteta, etničkih grupa, tzv. konstitutivnih naroda – mada niko ko se bavi ustavnim pravom nakon pada Sovjetskog Saveza ne zna šta bi taj pojam trebalo da znači – i posljedica toga je da su pojedinci, dakle građani, unutar tih grupa ugroženi u ekonomskom i socijalnom smislu. Oni koji ne pripadaju tim konstitutivnim grupama su povrh toga još i diskriminisani na način na koji je to nekad rađeno na rasnoj osnovi u Južnoafričkoj Republici, a danas u Izraelu i vjerskim državama na istoku. Naša se politika velikim dijelom svela na rat pravnim pojmovima koji su elementarni, ali ih nacionalisti ne shvataju – ili se samo prave da ne shvataju. Ne možeš probuditi nekoga ko se pravi da spava, kako kaže Tarik Haverić. Nacija je državljanstvo, a pripadnost ovoj ili onoj etničkoj grupi, religiozna opredijeljenost ili neopredijeljenost je lična stvar i lični izbor u koji se niko, a pogotovo država, ne bi smio petljati. Pogotovo je suludo da se ljudska, građanska i politička prava vežu za nečije etničko izjašnjavanje ili neizjašnjavanje. To odgovara samo onim ljudima koji osjećaju da im je etnička pripadnost najveći i ljudski i profesionalni i intelektualni kvalitet.  

Da li je i Vaš nedavni istup u Skupštini KS, između ostalog, imao potrebu da i to naglasi? Kako se danas osjećate u Sarajevu kao čovjek koji potiče iz miješanog braka i koji nema potrebu da naciju stavlja ispred svega?

Iskreno, ne znam ni kako da vam odgovorim na pitanje kako se osjećam kod kuće. Ne mislim da je ni danas u Sarajevu među velikom većinom ljudi bitno iz kakvog ste braka i kako se zovete. Naš veliki pisac, Saša Hemon, je još prije rata objasnio da Sarajevo nije adresa nego stanje duha. To, kako se zovete i izjašnjavate je bitno samo u glavama nacionalista.

Nacija je državljanstvo, a pripadnost ovoj ili onoj etničkoj grupi, religiozna opredijeljenost ili neopredijeljenost je lična stvar i lični izbor u koji se niko, a pogotovo država, ne bi smio petljati. Pogotovo je suludo da se ljudska, građanska i politička prava vežu za nečije etničko izjašnjavanje ili neizjašnjavanje

Međutim, u javnosti se bez problema deklarišete kao Srbin, ali uvijek ističete da je BiH vaša domovina, a ne Srbija. Koliko je takav stav danas realan, a ne iluzija?

BiH nije moja domovina samo zato što ja nemam druge, nego zato što je volim. Pri tome ne mislim na ovakvu BiH, na ovo što vidimo i živimo sada nego na ono čega se sjećam i kakva znam da BiH ponovo može biti. Da se sada ne upuštamo u priču o tome zašto volim BiH. Ja sam živio jedno vrijeme vani, vrlo dobro, u materijalnom pa i u drugim aspektima života mnogo bolje, kvalitetnije nego sada. Ljudi koji to znaju često me pitaju zašto sam se vratio. Ja obično odgovorim nekom duhovitom doskočicom, ali pravi odgovor je suptilna metafizika i samo jako talentovani ljudi ga uspiju adekvatno izraziti riječima. U jednoj svojoj knjizi koju sam objavio prije politike silu sam koja me vratila kući nazvao gravitacijom i njen intenzitet kvalifikovao kao nenadjebiv.

Zašto ipak Srbin, a ne Bosanac, tj. ono famozno 'Ostali'?

Kada me stranka prvi put kandidovala, morao sam se izjasniti o etničkoj pripadnosti. Naravno, mogao sam se izjasniti kao Ostali, ali…mislio sam da imam, odnosno da želim da preuzmem građansku odgovornost i na taj način, koliko god mogu, pokažem da etničko opredjeljenje nije sinonim za političko uvjerenje. A upravo to je ideal koji nacionalne stranke pokušavaju da dovrše u ovih 20 i nešto godina poslije rata. Ljudi sa državljanstvom Srbije, recimo, ne mogu, tj. ne bi bilo racionalno da negiraju da su i  Srbijanci, čak i ako u etničkom smislu nisu Srbi. U BiH je isti slučaj. Kad odem u Beograd ili Zagreb ili New York identifikuju me kao Bosanca. Ja, lično, nemam ništa protiv, ustvari i sam se kao takav identifikujem. Međutim, oni koji negiraju taj svoj identitet, morali bi znati da je vrlo važno i to kako nas drugi opažaju. Svi naši identiteti nastaju u odnosu prema drugima i ako nas cijeli svijet prepoznaje kao Bosance, to znači da bez obzira na našu etničku ili vjersku pripadnost postoje kulturne, geografske, istorijske, kakve god hoćete osobenosti koje nas u tim različitostima objedinjuju i koje je negirati ne samo neracionalno, nego i štetno. Nemam ništa ni protiv identifikacije Srbin iz Bosne ili bosanski Srbin. Dodik tvrdi da nas nema, da to ne postoji, ali, evo, ja sam tu.

Niste jedini koji tako misle, iako je takvih stavova u BiH sve manje... Koliko su takvi ljudi uopšte shvaćeni u današnjoj BiH ili se etiketiraju kao 'budale koje se nisu snašle u savremenom bh. društvu'?

Kada ste spomenuli savremeno bh. društvo, prisjetio sam se predratnih godina, kada su nakon uvođenja višepartijskog sistema, a prije prvih demokratskih izbora, Zdravko Grebo i Tarik Haverić napisali i predložili novi Ustav BiH. To je bio prijedlog građanske, normalne, savremene BiH. I čovjek ne može da odoli a da barem za trenutak ne mašta o tome kako bi izgledala BiH da je bilo mudrosti da se usvoji taj prijedlog: danas bismo pričali o sasvim drugim stvarima, o problemima koje imaju druge članice EU. Ja sanjam o vremenu u kojem ćemo se baviti svim onim problemima koje imaju Norveška, Francuska ili Slovačka, a ne pitanjima kako se ko zove i da li je zemlja u kojoj si rođen tvoja domovina. 

Pravi odgovor je suptilna metafizika i samo jako talentovani ljudi ga uspiju adekvatno izraziti riječima. U jednoj svojoj knjizi koju sam objavio prije politike silu sam koja me vratila kući nazvao gravitacijom i njen intenzitet kvalifikovao kao nenadjebiv

Stalno svjedočimo masovnim odlascima ljudi iz BiH, ali se stalno potenciraju ekonomski razlozi za to. Međutim, iza kulisa se zna da nisu ekonomski razlozi jedini i da mnogi odlaze i zato što ne žele živjeti u ovako (nacionalno) unazađenoj BiH. Kakav je Vaš stav o tome i zašto se o tome premalo govori javno?

To je sve jako čudno, jer dok se nacionalisti svađaju oko toga ko je legitiman a ko nije, koja etnička grupa je više ugrožena – mladi odlaze u Njemačku, Švedsku ili Norvešku, iako tamo nema entitetskog glasanja i mehanizma za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Naravno, svakome je jasno da u zemlji u kojoj vladaju zakoni koji sve građane tretiraju jednako čovjek je bez obzira na svoju rasnu, etničku i spolnu pripadnost zaštićen i tretiran dostojanstveno. Zato bi i Srbi i Bošnjaci i Hrvati radije emigrirali u te zemlje, a ne u Rusiju ili Iran. Prekjučer sam se vratio iz Bihaća. Vi u Krajini ne možete ni s kim popiti kafu, a da ne čujete bezbroj priča o odlascima: koliko se potvrda o nekažnjavanju izdaje u svrhu regulisanja odlaska, koliko kuća za vodu plaća samo paušal jer tu niko stvarno ne živi, o uplakanim roditeljima koji se u gluho doba noći vraćaju kući nakon što su ispratili djecu na autobus za Berlin, Beč… Žao mi je da idu, ali ih i razumijem. Promjene za koje se mi u Našoj stranci borimo je teže izvesti bez mladih, obrazovanih ljudi. Ali se nadam da ćemo nakon oktobra stvoriti preduslove da počnemo mijenjati ovu zemlju na bolje I da ćemo onda doživjeti masovne povratke. Ti mladi, koji će tamo steći dodatno znanje, radnu etiku pa i kapital će nam biti neophodni da bismo ovakvu BiH transformisali u modernu, evropsku BiH. 

Čini se da su u godinama neposredno nakon rata nacionalistička stremljenja bila puno manje izražena nego sada, i da je tada vizija ekonomski stabilne i zajedničke države bila mnogo više prisutna u svijesti i građana i političara. Da li se slažete s tim i šta se desilo u međuvremenu?

Međunarodna zajednica je Dejtonskim sporazumom uspjela zaustaviti ratne metode nacionalista, ali nije imala znanja ni hrabrosti da ide u rješenje suštinskog problema a to je uklanjanje iz političkog života onih ideologija koje su do rata i dovele. To je omogućilo nacionalistima da na ostvarenju svojih ratnih ciljeva nastave raditi političkim metodama. Da bi se to formiranje mini-monoetničkih država na prostoru današnje BiH dogodilo, mora se građanima utuviti u glavu da BiH ne može funkcionisati i da mi ne možemo živjeti zajedno. Tako je nastalo sadašnje stanje masovnog ekonomskog siromaštva, političke nesigurnosti i kolektivnog beznađa. Osim što su to preduslovi za nastajanje i širenje političkog i vjerskog radikalizma, takvo stanje je neophodno za politički uspjeh partija koje na tržište političkih ideja izlaze sa arhaičnim idejama o jednoj naciji, jednom vođi i bogu. Kako kažu na Aljasci, „svaki medo zna 20 priča, ali sve su o medu“. Tako i nacionalisti.  

Istraživanja od prije nekoliko godina pokazala su porazne činjenice - da su na pomirenje i suživot u BiH danas mnogo spremniji ljudi koji su ratovali i preživjeli ratne strahote nego mlada generacija koja rat skoro nije ni osjetila. Kako to komentarišete?

Ja sam kao ratni novinar Reutersa imao priliku pratiti izbliza mnoge vojne sukobe, i to što ste rekli je tačno ne samo u slučaju BiH, nego je opšte pravilo. Ratove prizivaju oni koji ne misle u njima ginuti.

Ja sanjam o vremenu u kojem ćemo se baviti svim onim problemima koje imaju Norveška, Francuska ili Slovačka, a ne pitanjima kako se ko zove i da li je zemlja u kojoj si rođen tvoja domovina

Nedavno ste izjavili da će nacionalisti nakon izbora 2018. u BiH ostvariti podjelu na tri mini etničke države, ono što u ratu nisu uspjeli. Da li zaista vjerujete u to i šta ako se to desi?

Da, zaista vjerujem da je to konačni cilj. Dvadeset i nešto godina rade na tome da pokažu da država BiH jednostavno ne funkcioniše, da ne može funkcionisati i da je najbolje da se podijelimo. Osjećam da je mnogo ljudi umorno od svega, od siromaštva i političkog beznađa, i da su možda spremni pristati da se dogodi ono protiv čega su se borili 90-ih. Ne želim ni da zamišljam kako bi to izgledalo, i sve što radim je usmjereno na to da njihovi planovi jednom zauvijek propadnu i da napokon ostavimo prošlost iza sebe i krenemo graditi zemlju u kojoj će se svi osjećati bezbjedno i komforno kao u svojoj kući.

I na kraju, život se i sada svodi na 'priklanjanje torovima', a svako odstupanje od istih automatski znači 'opasnost'. Kako normalno živjeti pod tripartitnim nebom BiH bez podilaženja i ne upasti u obruč podobnosti koji se oko nas sve više steže? 

Moj osjećaj je da se ljudi polako bude iz te nacionalističke hipnoze u koju su upali devedesetih, i da shvataju da je kordinirani nacionalistički igrokaz samo maska za kriminal, za lično bogaćenje, i da je motiv etničkih stranaka za bavljenje politikom i navodnom borbom za  prava svoje etničke grupe samo to da za ono što rade ne odgovaraju pred sudom.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)