Qudo licet Iovi, non licet bovi je latinska izreka koja kaže da ono što dolikuje Jupiteru, ne dolikuje ovnu. Drugim riječima, nije sve za svakoga. Koliko god politika bila dobar posao i kvalitetan izvor primanja, njome se ipak trebaju baviti ljudi koji su se školovali za taj poziv. Za Interview.ba profesor Nerzuk Ćurak kazao je da bi kriteriji kao što su umnost i kompetencija unaprijedili politički prostor u BiH.

Govorio je o tome kako politički zastupnici donose odluke, koji je to nivo demokratske političke kulture u BiH, te o dualizmu koji pojedini ljudi uspostavljaju baveći se politikom i nekom drugom profesijom.

Razgovarao: Adin Šabić

 

ČITANJE JE PRECIJENJENO!?

“Imamo političke stranke “jednog lidera”, gdje lideri sve odlučuju, a onda im samo trebaju poslušnici u parlamentu koji će to potvrditi. Tako da bih ja prije rekao da nemaju sposobnost slušanja, jer da je tako onda bi i sposobnost postizanja kompromisa bila veća.  Čitanje generalno, a naročito ono za koje su plaćeni za veliki broj naših izabranih narodnih zastupnika je misaona imenica.”

INTERVIEW.BA: Politika je postala unosan posao za koji nije potrebno znanje, već samo interesovanje. Koje kvalifikacije su potrebne da bi neko radi kao političar, ako su uopće potrebne?

ĆURAK: U vašem pitanju iznijeli ste jednu ocjenu koja naprosto izaziva tugu. Opće mišljenje u javnosti je da za politiku ne treba nikakvo znanje. Zamislite, za ljudsku djelatnost koja je spojena s donošenjem odluka koje se tiču života velikog broja ljudi, mi smo prozveli javnu svijest da za takvu odgovornu profesiju ne treba znanje. To govori u kakvom mi ambijentu živimo, te koliko su na niske grane spali kriteriji odgovornosti i kompetencije.

Politika kao zona donošenja odluka zahtijevala bi s jedne strane umnost, a sa druge strane etičnost. Ova dva kriterija bi u značajnoj mjeri, kada bi se poštovali, uanprijedili politički prostor u BiH.

Vidimo iz koncepta političke sfere BiH, strukture političkih stranaka i bolesne ambicije ogromnog broja ljudi da budu političari bez ikakve kompetencije, da je to postala profesija kojom se u značajnoj mjeri bave ljudi koji se nisu ostvarili u nekim drugim djelatnostima. Ne možemo dati jednoznačan odgovor koja profesija je potreba za posao političara, ali bi u svakom slučaju politikom trebali da se bave ljudi koji imaju određenu spremu, te koji žele da se edukuju, obrazuju i rade na sebi. Daleko smo mi od toga.

INTERVIEW.BA: Da klasično čitanje, koje se uči u najranijim danima osnovnog obrazovanja može poći po zlu, dokazao je nedavno jedan poslanik Narodne skupštine RS, koji je tri puta pokušao pročitati kompleksniju riječ, a zatim se branio riječima “malo sam se zbunio”. Ako nisu sposobni čitati, kako će tek biti sposobni sprovesti određene ideje?

ĆURAK: Neobazirući se sada na tog konkretnog pojedinca, svjedočimo da u našim mnogobrojnim parlamentima veliki broj zastupnika uopće se ne bavi zbiljskim, studioznim čitanjem materijala koji dobijaju. Već to govori način donošenja odluka. Imamo političke stranke “jednog lidera”, gdje lideri sve odlučuju, a onda im samo trebaju poslušnici u parlamentu koji će to potvrditi. Tako da bih ja prije rekao da nemaju sposobnost slušanja, jer da je tako onda bi i sposobnost postizanja kompromisa bila veća.  Čitanje generalno, a naročito ono za koje su plaćeni za veliki broj naših izabranih narodnih zastupnika je misaona imenica. Možete primijetiti da uopće nemamo praksu jednog personaliziranog, individualiziranog predlaganja zakona od zastupnika. To je kod nas više rijetka gesta, više eksces nego što bi u stvari trebao da bude pravi posao političkih zastupnika. Oni bi se trebali  intenzivno pripremati, pa tek onda predlagati zakone koji su bitni za život građana.

INTERVIEW.BA: Arhitekte, glumci, pjevači, novinari, automehaničari i mnogi drugi, mogu sjediti i odlučivati o važnim temama za građane. Da li su svi u BiH dovoljno pametni da se bave politikom, te da li je politika tako lagan posao?

ĆURAK: Nedavno sam rekao da je ključni resurs moći u našem društvu glupost. Mi smo se navikli na to da je nenormalno ono što je normalno, a da je normalno ono što je nenormalno. Kao društvo smo se navikli na nisku razinu demokratske političke kulture što implicira da smo se navikli i na nisku razinu kompetencije ljudi koji se bave politikom. Građani koji biraju političare trebali bi da uspostave jednu vrstu građanske uljudnosti i pristojnog odnosa između građana i zastupnika koje su birali, a da ti zastupnici zaista budu pristojni građani, koji odgovaraju na zahtjeve ljudi koji su za njih glasali. Nažalost, vrlo je mali broj političara koji zbiljski rade na svome razvoju i na tome da ne shvataju politiku kao jednu otrcanu djelatnost. Velika večina ljudi koji se bave politikom shvataju politiku kao otrcanu djelatnost. Mi još uvijek nismo razvili političku kulturu da ljudi koji bave politikom, a  i građanstvo općenito smatra da je politika ona kreativna ljudska aktivnost koja zahtijeva visok nivo spoznaje, kompromisa, empatije i poznavanja ko šta zna, a ne da političari misle kako su oni Bogom dani i sve znaju, a ogroman broj ih ništa ne zna. Moram istaknuti da imate u nekim strankama ljude koji se ozbiljno pripremaju za sjednice i daju ozbiljne prijedloge, međutim, te stranke umjesto da budu prepoznate kao najbolje, još uvijek su minorne stranke. Ja se nadam da će biti bolje.

INTERVIEW.BA: Dok se bave politikom, neki političari, uporedo rade poslove za koje su se školovali. Predsjedavajućeg Vijeća mnistara BiH, Denisa Zvizdića, prate zaštitari na predavanja na Arhitektonskom fakultetu, gdje radi kao profesor, šta vi mislite o tome? 

ĆURAK: Po mom mišljenju to je strašno. Još je strašnije ako se krene pravdati nekim zakonskim regulativama. Puno je “profesora doktora političara”, to je jedno novo zvanje. Generalno sam protiv toga.  Smatram da bi ljudi koji se bave politikom trebali na neki način da zamrznu svoju profesionalnu aktivnsot ako su zaposleni u punom kapacitetu kao političari, a ako nisu zaposleni u punom kapacitetu kao političari mislim da bi te stvari zakon trebale regulisati na najprecizniji mogući način.

Najveći problem je ako postoji sukob interesa, ako neko zbog toga što se bavi politikom ima korist za svoju profesionalnu djelatnost kojom se bavi. To bi mi trebali regulirati najstoržijim zakonskim normama da nema benefita zbog tog dualizma koji pojedini ljudi uspostavljaju baveći se politikom i nekom drugom profesijom.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)