Izvor: Azra/Autor: Dalija Hasanbegović Konaković

“A ti si se ono na carski porodila?! Ma, nemaš ti pojma šta znači roditi!” čujem već ko zna koji put od neke druge mame koja, očigledno, zna kako je meni bilo, iako nikad nije prošla kroz carski. Taman zaustim da se opet nesvjesno pravdam kako je nemoguće bezbolno roditi dijete, kako je carski rez jedna od najozbiljnijih ginekoloških operacija i kako porođaj ne boli, ali rana boli i sedmicama poslije, kako moje drugarice koje su iskusile oba porođaja kažu da im je ovaj operativni puno teži, ali džaba. Stanem u pola riječi i kroz smijeh se saglasim da mi je roda donijela kćerku. 

Nema se poente ubjeđivati s mamom koja je već donijela sud o tebi, barem sam to u ovih 14 mjeseci majčinstva naučila.

Uz svu pripremu za bebu, malo zastrašujuće biće od tri kile i nešto s kojim valja ostati nasamo poslije babica i patronažnih, nigdje nisam pročitala da će osude, kritike i omalovažavanje svakog truda doći iz grupe onih koje su prošle isto. Tako sam nesvjesna opasnosti po moje krhko samopouzdanje novopečene mame postala aktivan član svih Facebook grupa koje se bave mamama, dojenjem, bebama i ishranom. Beba doji 50 sati dnevno, pa nije zgoreg da korisno utrošim vrijeme učeći iz tuđih iskustava. Lekcija prva neočekivana. Pazi se drugih mama.

Stanem u pola riječi i kroz smijeh se saglasim da mi je roda donijela kćerku. Nema se poente ubjeđivati s mamom koja je već donijela sud o tebi, barem sam to u ovih 14 mjeseci majčinstva naučila

Mislim da administratori neke fudbalske stranice rjeđe moraju upozoravati članove da se prema drugima ophode s poštovanjem i da paze na rječnik nego što je to u “mamećim” grupama slučaj. Osude, kritike, prozivanja, ismijavanja. Mama mamu. Jer eto, rodila sam i jedino moj način je ispravan način. Rodila sam i imam puno pravo da tebi nepoznata majko kažem sve što želim. I to sve iz najbolje namjere. Naravno. Podrazumijeva se da je meni tvoje dijete bitnije nego tebi.

Dobro, shvatila sam. Supermajka nisam. Djetetu podoj traje skoro sat, ne zna se sama uspavati, a čim je spustim u krevetac, vriskom zgrade iz temelja pomjera kao i kad joj nešto nije po volji; hoće aposlutnu tišinu dok doji, na prstima hodamo i jedva dišemo dok spava, voli se nosati i maziti. Pratila sam nju, a ne savjete. Znači, sve sam je pogrešno navikla.

Nema veze, to je virtuleni svijet. Ima u tim grupama divnih mama i savjeta, ove sto ruže samo su glasnije, internet ih okuraži. Objasnila sam sebi čudni fenomen mama bez osjećaja. A onda smo počele izlaziti u šetnje.

Supermajka nisam. Djetetu podoj traje skoro sat, ne zna se sama uspavati, a čim je spustim u krevetac, vriskom zgrade iz temelja pomjera kao i kad joj nešto nije po volji; hoće aposlutnu tišinu dok doji, na prstima hodamo i jedva dišemo dok spava

“Zašto si je tako obukla? I stavi joj gazu preko glave da ne diše hladan zrak! Bože ovih mladih!”

“Ne bi ona bila teška na spavanju da je sita. Mora da tebi mlijeko ne valja, ili ga nemaš dovoljno ili nije jako!”

“Zasto je puštaš da doji koliko hoće?! 10 minuta i prestani, neka malo plače, pa će se navići da jede brže!”

“Čuj ne daješ joj vodu i čajeve? Šta ima veze što samo doji, žedno je dijete!”

“Kako misliš ne voli da je držiš na ramenu dok ne podrigne? Sve bebe to vole, mora da je ne držiš dobro!”

“Ma ja, ti se sigurno nisi ni udebljala! Cijelu trudnoću na dijeti, sad opet na dijeti sigurno, znaš li ti uopšte kako je to opasno za dijete!”

“Nije baš toliko zahtjevna briga oko bebe, sve ti je to stvar organizacije. Malo se bolje potrudi, pa ćeš vidjeti kao sve možeš!”

“Kakve besmislice, čuj nova istraživanja i preporuke! Zato su vam djeca sada i neodgojena i osjetljiva na sve! Bolje bi vam svima bilo da pratite šta su naše nane radile!“

 Niti se pravdam niti kontriram. Samo se nasmiješim. Valjda im je potreban taj osjećaj superiornosti, valjda je dan bolji ako drugu mamu učine nesigurnom. Valjda se njima tako dopadalo

I tako redom. Bez interneta. Direktno u lice. Od nepoznatih žena, mlađih i starijih mama, nakon pet minuta konverzacije. Džaba svi moji kontra argumenti i objašnjenja. 

I onda sam odustala. Niti se pravdam niti kontriram. Samo se nasmiješim. Valjda im je potreban taj osjećaj superiornosti, valjda je dan bolji ako drugu mamu učine nesigurnom. Valjda se njima tako dopadalo.

Srećom, ima drugačijih. Više ih je, ali su tiše. Onih što nisu superorganizovane, što jedva stignu saviti punđu na vrh glave, greškom obuku muževe čarape, četiri mjeseca poslije porođaja i dalje nose trudničku odjeću, jer ne stižu nabaviti nove stvari, što jedu s nogu kad ih dijete pusti, što puštaju djecu da spavaju na njima, doje ili mućkaju formule, jer tako žele, što kilometrima vozaju kolica po gradu da uspavaju dijete i što sretnu drugu mamu i kažu: “Tvoje spava? Svaka ti čast!”. Šapatom, naravno, da ne probude dijete.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)