Sudeći po aktivnostima HDZ BiH i Republike Hrvatske, tzv. pitanje izmjena Izbornog zakona – kao navodno pitanje svih pitanja – predstavlja se, unekoliko, čak kao prioritetno pitanje međunarodne politike: HDZ se potrudio da se to pitanje, na najvišoj razini, postavi kao takvo od predsjednika Erdogana (ili od Male Azije) do Čestitoga Pape (do Italije), pa preko najviših institucija na evropskome kontinentu. 

Simbolički posmatrano (pa i faktički), to HDZ pitanje svih pitanja podignuto je na najviše razine i profanoga/svjetovnoga i vjerskoga: od državnih vrhova pa do onog najvišeg crkvenog autoriteta. Da ne govorimo o medijima u BiH, te Uredu Visokoga predstavnika, kao legitimnog predstavnika Savjeta sigurnosti UN, dakle na najvišoj svjetskoj razini. Svi se bave hrvatskim prijedlogom Izbornog zakona u BiH. 

Osmotri li se na ovaj način aktualiziranje Izbornog zakona u BiH po mjeri HDZ-a, ovo jesu očigledne činjenice – suočavamo se sa zaključkom o tome kako je nakon rata u BiH rijetko ili nikada viđena tako koordinirana i tako snažna politička ofanziva o bilo čemu i bilo kada u vezi sa sudbinom BiH. To je stoga što je riječ o završnici ostvarenja ratnih ciljeva. Politički vrh/vrhovi oba HDZ (nisu li oni političko-ideološki klonovi?!) zaista pokazuju nevjerovatnu upornost, strategijsku koordiniranost, usrdnost kakva se rijetko može vidjeti. 

Ova neposustala ofanziva svjedoči o kontinuitetu HDZ-ove politike prema BiH, posebno prema Bošnjacima, od Tuđmana do Čovića, o postojanoj kontekstualizaciji bošnjakofobije za koju mi je uvijek neshvatljivo, otkuda ona u tolikoj mjeri kod HDZ iako se dva naroda ne osjećaju međusobnim neprijateljima

Stoga je pravo čudo, u pozitivnom smislu, da tzv. lijeve političke i druge partije u BiH, i SDA, još uvijek odolijevaju, da nisu oborene na koljena.

Ova neposustala ofanziva svjedoči o kontinuitetu HDZ-ove politike prema BiH, posebno prema Bošnjacima, od Tuđmana do Čovića, o postojanoj kontekstualizaciji bošnjakofobije za koju mi je uvijek neshvatljivo, otkuda ona u tolikoj mjeri kod HDZ iako se dva naroda ne osjećaju međusobnim neprijateljima. Jer, istovremeno i uporno slušamo s vrha HDZ-a kako u BiH ima na hiljade fanatičnih povratnika s ratišta u Siriji, i slične markirajuće izjave o Bošnjacima kao navodno vrlo ozbiljnoj prijetnji ne samo Hrvatima, nego i samoj Evropi.

Tim povodom, u tome ksenofobično negativiziranom kontekstu, prisjećam se kako su mediji u samo predvečerje rata 1992. prenijeli vijest da je Franjo Tuđman odigrao „veličanstvenu“ ulogu kuma u pokrštavanju jedne porodice s muslimanskim imenima. Potom su, godinama, stvarani po Hercegovini logori za muslimane, čitave su oblasti pretvarane u pustoš i zgarišta, a sada se – nakon toga dugog puta (uz stalne optužbe za muslimanski radikalizam u BiH) javlja Čovićevo opstruiranje, na najvišoj državnoj razini, da samo IZ ne potpiše Ugovor sa Državom.

(Posebno je pitanje zašto Crkva – odlučno i efektno, jer ona jest autoritet – ne podigne svoj glas protiv ove nečuvene diskriminacijske opstrukcije Čovića. Valjalo bi znati da je neizostavan, suštinski dio Tvoga dostojanstva upravo u to da odlučno štitiš dostojanstvo Moje i onoga Drugoga.)

U cijelom tome negativnom kontekstu, u toj ofanzivi koja traje već četvrt vijeka, jest i HDZ-ova „vizija“ Izbornog zakona BiH kojeg se nastoji predstaviti kao majku svih pitanja Hrvata u BiH (koristim termin Saddama Huseina), a zapravo je to jedna obmana iste one javnosti od predsjednika Erdogana do Vrloga Pape, preko Evrope i njenih institucija. Ta „vizija“ je naročito i protiv interesa Hrvata kao naroda (samo je u korist vladajuće hrvatske elite), a naročito je protiv same biti evropskih principa građanskog društva.

Prisjećam se kako su mediji u samo predvečerje rata 1992. prenijeli vijest da je Franjo Tuđman odigrao „veličanstvenu“ ulogu kuma u pokrštavanju jedne porodice s muslimanskim imenima. Potom su, godinama, stvarani po Hercegovini logori za muslimane

Da bih stvari učinio što očiglednijim, predočavam čitaocima samo nekoliko krajnje segregacijskih, ksenofobičnih pozicija koje konstantno, kao stabilan politički kontekst, gradi u BiH njen HDZ sa svojim čelnikom „Europejcem“ (uz maksimalnu podršku HDZ Republike Hrvatske), taj perfidni destruktivac u BiH s maskom na licu:

1. Izborni zakon kakav hoće HDZ dovršava etničko čišćenje u BiH, jer iz nekih kantona neki narodi (pa i Čovićev) ostaju bez prava na učešće u vlasti. To je završni čin etničke homogenizacije započete ratom 1992; to je smrtni udarac ljudskim pravima i istovremeno opstanku BiH.

2. HDZ koji, po istom principu negiranja temeljnih ljudskih prava, i danas na teritoriji koju smatra „svojom“ drži dvije škole pod jednim krovom, što je naprosto teška vrsta bolesti u 21. vijeku u Evropi.

3. Čović i HDZ iz obje države slave kao nacionalne heroje pravosnažno osuđene ratne zločince.

4. Na „HDZ teritoriji“ također nema bosanskoga jezika: Bošnjacima je oduzeto pravo da imenuju vlastiti jezik.

5. Za Čovića i njegov HDZ, gospodo Evropljani, građanska država jednako je halifat. Nije li to potpuno poremećen politički um?!

6. Gospodin Čović, kao član Predsjedništva Države, opstruira potpisivanje Ugovora sa IZ, a potpisan je sa obje Crkve.

7. Čović dugo, uporno i vrlo uspješno održava partnerske odnose s Dodikom koji – gle paradoksa! – ovdje tako brižno uzgaja sjeme ruskog utjecaja u trbuhu Evrope...

8. I tako dalje. Tako to radi "Europejac"!

Za Čovića i njegov HDZ, gospodo Evropljani, građanska država jednako je halifat. Nije li to potpuno poremećen politički um?!

Dakle, treba znati da takva politička ekipa oba HDZ, u neviđenoj ofanzivi gura promjene Izbornog zakona po njihovoj mjeri, predstavljajući ga kao zaštitu interesa Hrvata u BiH, a zapravo je to izrazito diskriminirajući prijedlog, čak i u odnosu na Hrvate; on je tragično anahron, dekadentan, konfliktan; to je prijedlog koji samo navlači masku uljudnosti – istu onakvu kakvu nosi i čelnik HDZ.

No, u svemu ovome moguće je jedno čudo. Naime, pozitivno čudo bilo bi da međunarodna zajednica prepozna ovu obmanu – kao izdaju vlastitih najviših principa i vrijednosti, te da odlučno ne pristane na devijantne konstrukcije HDZ-a, a ne Hrvata kao naroda. To bi bilo pozitivno čudo, jer ono što nazivamo međunarodnom zajednicom predugo već i postojano „usavršava“ vlastitog monstruma, kojeg je upravo ona stvorila – kao ovu, ovakvu BiH.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook